Prvo smo stali u Alcsutdobozu, selu u kojem je Orban rođen 1963. U službenim biografskim podacima upravo se to mjesto navodi kao njegova rodna točka
REPORTAŽA IZ MAĐARSKE
24sata u Orbanovom rodnom selu: 'S Viktorom smo svi igrali nogomet. Sad ga rijetko vidimo'
Čitanje članka:
7
min
Ravnice, oranice, sela s niskim kućama i urednim dvorištima, mjesta u kojima se na prvi pogled ne događa ništa veliko. A ipak, upravo prema takvim selima vozili smo se prije izbora koje mnogi u Mađarskoj i izvan nje opisuju kao povijesne. Danas, u nedjelju, Viktor Orban nakon 16 godina na vlasti izlazi na možda najneizvjesnije izbore otkad je 2010. zasjeo u premijersku fotelju. Većina neovisnih anketa u završnici kampanje prednost daje Peteru Magyaru i njegovoj stranci Tisza, iako velik broj neodlučnih birača i izborni sustav i dalje ostavljaju prostor za veliko iznenađenje.
U mjestima iz kojih je Orban krenuo, selu u kojem je rođen i selu u kojem je odrastao, ljudi ga pamte iz vremena kad nije bio simbol neliberalne demokracije, kad nije bio premijer, kad nije bio uzor europskoj i američkoj desnici, nego samo dječak koji po cijele dane igra nogomet. Prvo smo stali u Alcsutdobozu, selu u kojem je Orban rođen 1963. U službenim biografskim podacima upravo se to mjesto navodi kao njegova rodna točka, prije kasnijeg preseljenja u obližnji Felcsut, gdje će provesti veći dio djetinjstva.
Alcsutdoboz nas je dočekao gotovo nestvarno mirno. Nije to ona živahna seoska svakodnevica koju očekujete pred velike izbore, kada bi se po trgovinama, kafićima i dvorištima trebalo čuti tko koga podržava i što će biti u nedjelju navečer. Ovdje toga nije bilo. Ulice su bile uredne i tihe, kuće zatvorene, ljudi kratki. Pogledi se ne zadržavaju dugo. Kad priđete s pitanjem, odgovori su oprezni. Ne nepristojni, ne grubi, nego oprezni, kao da svi procjenjuju koliko je pametno uopće ulaziti u razgovor.
Jedini koji se zadržao nešto dulje bio je svećenik iz mjesne crkve. Nije htio ulaziti u politiku, nije htio procjenjivati izbore, ali nas je saslušao i diskretno uputio prema općinskoj zgradi. Tamo nas dočekuju žene u urednim bluzama, službenice koje se pogledavaju prije nego što odgovore. Prvih nekoliko minuta prolazi u općim rečenicama i pristojnim osmijesima. Tek kad spomenemo Orbana, ton se lagano mijenja. Pozivaju kolegu koji govori engleski. On nam, gotovo službenim glasom, objašnjava da je kuća Orbanove obitelji svega nekoliko minuta vožnje dalje, ali da, ako želimo razumjeti nešto više o njemu, moramo u Felcsut.
Put do Felcsuta traje kratko, ali dojam je kao da ulazite u drugo mjesto, iako je riječ o istom komadu mađarske ravnice. Orbanova obitelj preselila se u Felcsut kad je imao deset godina. U javnim biografijama navodi se da je ondje odrastao, da mu je otac radio u lokalnom poljoprivrednom okruženju i da su upravo selo, nogomet i rad na zemlji obilježili njegove rane godine.
I to se u Felcsutu i danas osjeti, ali ne onako kako biste možda očekivali.
Prvo što vidite nije stara kuća. Prvo što vidite je moć. U samom središtu mjesta uzdiže se golema Pancho Arena, stadion koji izgleda kao da je netko spustio reprezentativni sportski objekt usred sela. Drvena konstrukcija, uređeni prilazi, visoke ograde, nadzorne kamere, savršeno održavan prostor. Sve je čisto, tiho, kontrolirano. Objekt prima tek nešto manje od 4000 gledatelja, što je za selo te veličine golemo.
Dok obilazimo stadion, teško se oteti dojmu da je sve preveliko. Ne samo stadion. I njegova simbolika. U selu u kojem je nekad, kako nam pričaju, život bio običan, težak i seoski, danas stoji jedan od najprepoznatljivijih spomenika Orbanove ere. I tu odmah postaje jasnije zašto je Felcsut postao gotovo mitsko mjesto. Ovo nije samo selo njegova djetinjstva. Ovo je selo koje je s godinama pretvoreno u političku kulisu, u mjesto na kojem se privatna biografija spojila s državnom moći.
A onda, doslovno par metara dalje od stadiona, slika se smiri. U jednoj sporednoj ulici stoje obične kuće, uredna dvorišta, zastave, psi iza ograda. Tu počinje onaj drugi Felcsut, manje reprezentativan, više stvaran. Tu smo našli čovjeka zbog kojeg je cijeli put dobio smisao. Orbanova prijatelja iz djetinjstva. Gyulu.
Nije htio da ga fotografiramo previše upadljivo. Nije htio ni dugo stajati nasred ulice. Ali pristao je govoriti. I govorio je jednostavno, bez velike politike, bez težine povijesti.
Pokazuje nam rukom prema mjestu na kojem je nekad bila Orbanova kuća i kaže: "Bio je normalno dijete, zaigrano, nije se posebno isticao". Nema u glasu nikakve patetike. Nema ni ogorčenosti.
- Jako je volio nogomet, to mu je bilo sve. Igrao bi po cijeli dan, i mi smo igrali s njim. Igralište je bilo odmah do njegove kuće - govori nam Gyula.
Na trenutak zastaje i gleda prema prostoru koji danas izgleda uredno, ali se lako može zamisliti kao staro improvizirano igralište, zemljani teren na kojem su dječaci ostajali do mraka.
- Jako je volio sport. To mu je bilo najvažnije. Nikad se nije isticao u djetinjstvu kao budući političar ili da bi bio premijer. Ne, nikad - govori nam naš sugovornik.
Gyula se sjeća i rada. U Felcsutu, kaže, nije bilo puno izbora. Djeca su pomagala. Radilo se oko kuće, na zemlji, oko životinja. U pričama koje smo čuli i od drugih, iako mnogo kraće i tiše, ponavlja se isti motiv: repa, krumpir, svinje, pilići, jednostavan život, spor ritam, malo novca i puno rada. Orbanovo djetinjstvo ovdje nije zapamćeno kao privilegirano. Dapače, opisuju ga gotovo tipičnim za jedno mađarsko selo tog vremena.
Pitali smo Gyulu dolazi li Orban danas često u selo.
- Danas rijetko dolazi u ovo mjesto. Dugo se nismo vidjeli - odgovara Gyula.
Na pitanje kako mu danas izgleda Felcsut, nakon svega što je ondje izraslo, Gyula se samo lagano nasmije.
S jedne strane imate mirnu, gotovo zatvorenu seosku svakodnevicu. S druge ogroman stadion, infrastrukturu. Orbanova ljubav prema nogometu dobro je dokumentirana i u međunarodnim medijima. Reuters i Guardian posljednjih su dana podsjetili da je upravo kroz godine vlasti sustavno gradio ne samo politički nego i simbolički prostor, a Felcsut je u tome središnja točka.
No pravi teret predizborne Mađarske ne vidi se samo u betonu i drvu stadiona nego i u onome o čemu ljudi pričaju tiše. Korupcija. Bogatstvo. Udaljenost vlasti od običnog čovjeka. Posljednjih dana mediji su se raspisali o snimkama iz Hatvanpuszte, raskošnog imanja povezanog s Orbanovim krugom nedaleko od njegove skromne seoske kuće, uključujući i zebre s posjeda njegova najbližeg prijatelja i najbogatijeg Mađara Lorinca Meszarosa, postale gotovo narodni simbol svega što oporba želi reći o sustavu. Zebre su završile na prosvjedima, plišanim igračkama i fotografijama zalijepljenima preko državnih plakata.
Kad na terenu spomenete Hatvanpusztu, ljudi ne pričaju rado. Neki odmahnu rukom. Neki kažu da ih to ne zanima. Neki promijene temu. Ali šutnja je često glasnija od odgovora. U zemlji u kojoj je Orban od 2010. novim ustavom, stotinama zakona, promjenama izbornih pravila i kadrovskim zahvatima duboko preoblikovao institucije, i obična šutnja postaje dio političke slike. Fidesz je u tih 16 godina promijenio pravila igre pa je tako donesen novi ustav, oslabljene neke točke sudske neovisnosti, preoblikovani mediji, a izborni sustav promijenjen na način koji, prema kritičarima, pogoduje velikim strankama, redizajniranim okruzima i glasačima izvan granica, koji većinom podupiru Orbana.
To se osjeti i kad razgovarate s pripadnicima hrvatske manjine u Mađarskoj. Ivan Gugan predsjednik je Hrvatske državne samouprave.
- Nikad nije bilo više pritiska - rekao nam je.
Objašnjava da svi Hrvati imaju pravo glasa, ali se moraju registrirati na posebnu manjinsku listu. Prema njegovim riječima, registrirano ih je oko 2000, što automatski smanjuje političku snagu zajednice i otvara prostor za dodatne pritiske.
- Bilo je velikih pritisaka i od strane vodećih stranaka. Ljude i danas zovu na telefon i nagovaraju da se ispišu - rekao je Gugan.
Njegov opis izborne Mađarske poklapa se gotovo savršeno s onim što smo vidjeli na terenu i s onim što govore ankete.
- Postoji generacijski jaz, mladi su za opoziciju, stariji su za vladajuće. Veći gradovi su za opoziciju, a manja mjesta za vladajuće - rekao je Gugan.
Posljednji podaci doista pokazuju da Tisza među odlučnim biračima ima osjetnu prednost, ali i dalje postoji velik broj neodlučnih.
Sličan dojam ima i Timea Sakan, Hrvatica koja godinama radi u Budimpešti i koja će na ovim izborima glasati.
- Suočavamo se s izborima već pola godine, na svim društvenim mrežama. Svaka strana svoje - rekla nam je. Posebno je zanimljivo ono što govori o položaju Hrvata u Mađarskoj.
- Među Hrvatima je stvoren problem kako ostvariti svoje pravo i ostati Hrvat i vjeran zajednici. Ako glasate za hrvatsku listu, nemate pravo glasati za stranačku listu, koja je jako važna - rekla je Sakan.
Dok slušate Guganove i Timeine rečenice, a zatim se vratite u Felcsut i pogledate stadion, kuće, tihe ulice i lica ljudi koji ne žele govoriti, shvatite da je cijela Mađarska ovdje sabijena u nekoliko kilometara. U Alcsutdobozu je početak. U Felcsutu je pretvorba. A u Budimpešti, na plakatima i u velikim govorima, posljedica.
Jer ovo nisu obični izbori. Guardian ih naziva najvažnijima od demokratske tranzicije 1990., a Reuters piše da je Orban prvi put nakon četiri uvjerljive pobjede suočen sa stvarno tijesnom utrkom. U završnici kampanje dodatnu je težinu dobila i otvorena međunarodna podrška Orbanu. J. D. Vance doputovao je u Budimpeštu i javno stao uz njega, dok je Donald Trump poručio da je "uz njega do kraja". Istodobno, Orban i dalje kampanju gradi na strahu od rata u Ukrajini, sukobu s Bruxellesom i obrani "kršćanske" Mađarske, dok Magyar biračima nudi borbu protiv korupcije, popravljanje odnosa s EU i obnovu institucija.
No i oni koji vjeruju da Orban može pasti, upozoravaju da stvar ne završava samom pobjedom. Fideszovi kadrovi su postavljeni u niz ključnih institucija, od sudova do drugih državnih tijela, zbog čega bi i promjena vlasti otvorila vrlo težak i spor proces. Zato se i na terenu osjeti ta mješavina nade i nepovjerenja. Ljudi žele promjenu, ali nisu sigurni da je sustav doista dopušta.
Na odlasku iz Felcsuta još jednom prolazimo pokraj mjesta koje nam je Gyula pokazao. Nekad igralište. Danas uredan prostor. U daljini stadion. Oko nas tišina. I baš u tom kontrastu, između djetinjstva i države, između sela i političkog mita, ostaje cijela priča o Orbanu.
Njegov prijatelj iz djetinjstva nije nam pričao o demokraciji, geopolitičkim blokovima ni ustavnim izmjenama. Pričao nam je o dječaku koji je cijeli dan jurio za loptom.
- Za nas je bio samo Viktor - zaključio je Gyula.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
