NATO je 1999. godine tri mjeseca bombardirao Miloševićevu Jugoslaviju pod egidom humanitarne intervencije u zaštitu 800 tisuća izbjeglica s Kosova. Danas odbija sve pozive Ukrajine za zaštitom milijuna izbjeglica.
Od ožujka do lipnja 1999. godine NATO savez provodio je kampanju zračnih udara na jugoslavensku, odnosno srpsku vojsku, na Srbiju i na Beograd, kao i samog Slobodana Miloševića, uništavajući pritom brojne vojne, ali i civilne ciljeve, kao i mostove, ceste i infastrukturu.
POGLEDAJTE VIDEO: UŽIVO U ŽITOMIRU GORI SKLADIŠTE NAFTE
Povod za intervenciju bila je humanitarna kriza na Kosovu, ubijanje i etničko čišćenje Albanaca, kao i bijeg preko 800 tisuća ljudi s Kosova u susjedne države. NATO je provodio akciju bez odobrenja Ujedinjenih nacija, nazivajući je humanitarnom intervencijom.
Bila je to druga NATO intervencija zračnim udarima, četiri godine nakon napada na snage bosanskih Srba zbog kršenja zaštićenih zona u BiH, ubijanja civila i zarobljavanja UN-ovih snaga na terenu. I tada se intervencija opravdavala humanitarnim razlozima, naročito nakon pada Srebrenice i genocida nad Bošnjacima.
Humanitarna katastrofa
Danas, međutim, kad je Ukrajina žrtva agresije Rusije, kad je iz zemlje pobjeglo gotovo 1,5 milijuna ljudi, a očekuje se da bi broj izbjeglica mogao premašiti brojku od pet milijuna ljudi, NATO uporno odbacuje pozive Ukrajine za intervencijom. Predsjednik Zelenskij sve glasnije traži pomoć NATO saveza u uvođenju "no-fly" zone iznad Ukrajine, kao što traži pomoć u zaštiti civila od sve žešćeg i neselektivnijeg bombardiranja ukrajinskih gradova.
Civili ginu u stotinama i bježe i milijunima, ali NATO uporno odbija vojno intervenirati.
Unatoč činjenici da je ovo najveća humanitarna kriza u Europi od Drugog svjetskog rata i da broj izbjeglica iz Ukrajine višestruko nadmašuje broj izbjeglica s Kosova.
Zašto NATO odbija intervenciju? Zato što se boji Vladimira Putina.
Boje se Putina, ali ne i Miloševića
NATO je 1999. godine, pod egidom humanitarne intervencije, zračnim snagama napao međunarodno priznatu (tada) SR Jugoslaviju pod kontrolom Slobodana Miloševića, ali sada odbija intervenirati u obranu suverene Ukrajine od agresije susjedne Rusije.
NATO se sada boji Putina, kao što se nije bojao Slobodana Miloševića.
NATO ne želi zaštititi zračni prostor iznad Ukrajine i obraniti ga od ruskih snaga, jer se boji eskalacije sukoba i Trećeg svjetskog rata. Tim više što je Putin svima dao do znanja da drži prst na nuklearnom arsenalu. Miloševića je 1999. godine NATO smatrao glinenim golubom.
Također, NATO danas tvrdi kako nije obavezan pomoći Ukrajini jer ona nije članica Sjevernoatlantskog saveza, pa se ne može pozvati na famozni Članak 5., prema kojem je napad na jednu članicu NATO-a napad na sve. Ali ni Kosovo nije bilo u NATO savezu.
Kršenje povelje UN-a
Kosovo nije tada bila ni priznata država. I u obranu stanovnika Kosova i zbog humanitarnih razloga NATO je bio spreman prekršiti povelju UN-a prema kojem je zabranjena oružana intervencija bez odobrenja Vijeća sigurnosti, u kojem su Kina i Rusija stavile veto.
Rusija je sad napala Ukrajinu, protjerala (zasad) 1,5 milijuna ljudi, udarila na gradove, sela, nuklearne elektrane, stvorila kaos u Europi, pregazila međunarodno pravo, ali NATO ne želi ni pomisliti na intervenciju. Dapače, javno poručuje, Putinu na znanje, kako će učiniti sve da se ne uvuče u sukob. Premda se ovdje radi o obrani Ukrajine i humanitarnoj intervenciji.
Još važnije, Amerika je 2003. godine, bez odobrenja UN-a i bez pokroviteljstva NATO saveza, izvršila napad na Irak, navodno kako bi njegove stanovnike i čitav svijet spasili od Sadama Huseina, diktatora koji je - opet navodno - prijetio svijetu oružjem za masovno uništenje.
Pa nikakvo oružje nije pronađeno.
Putinu ne treba povod
Vladimir Putin još je veća prijetnja, vrlo konkretna prijetnja susjednim državama i to od 2008. godine, autokrat koji prijeti vrlo konkretnim oružjem za masovno uništenje, pa NATO dobro pazi da ne isprovocira ruskog nasilnika koji je dosad već pokazao da mu nikakva provokacija nije potrebna.
Također, NATO želi spriječiti eskalaciju sukoba koji je ionako eskalirao pod Putinovom kontrolom: ruski napad se od navodne zaštite ruske manjine u Donbasu proširio u opću invaziju i bombardiranje ukrajinskih gradova. Eskalira čak i izbjeglička kriza, zajedno s ubijanjem i stradavanjem civila.
Ali NATO svejedno traži način kako da pomogne Ukrajini, ali da ne uđe u Ukrajinu. Pa čak ni da poleti u zaštitu granica Ukrajine koje je već brutalno pregazio Putinov ratni stroj.
Principi su tu da se krše
Savez koji se toliko poziva na principe, na zaštitu izbjeglica i humanitarnu pomoć, zaobilazi te principe kad se nađe oči u oči s protivnikom snažnijim i svakako opasnijim nego što su to bili Slobodan Milošević, Radovan Karadžić, Sadam Husein ili talibani u afganistanskim pećinama.
Međutim, NATO je u Srbiji postavio presedan. Nametnuo je sam sebi kriterije za intervenciju. Ako je intervenirao u zaštitu 800 tisuća izbjeglica s Kosova, onda bi trebao intervenirati i u zaštitu milijuna ukrajinskih izbjeglica.
Putinova doktrina
Ipak, NATO si je postavio ograničenje: spremni su ustati samo protiv slabijeg i ući samo u onaj sukob za kojeg vjeruju da će iz njega izaći kao pobjednici.
Što je veoma slično i Putinovoj doktrini. On također napada slabije i one koji se ne mogu braniti. Koristeći pritom ukrajinske izbjeglice kao dodatni instrument za udar na Ukrajinu, za destabilizaciju Europe i svijeta.
NATO tvrdi da brani samo sebe. Ali ako se nije branio u Miloševićevoj Jugoslaviji, mnogi ga upozoravaju da se brani u Ukrajini. Dok još nije prekasno.
