'Arhitekt' Trećeg Reicha: Hitler ga je pozdravljao s 'Heil Speer'

Albert Speer želio je zapravo biti matematičar i nije ga pretjerano zanimala politika. Bio je tek student arhitekture kojeg su kolege studenti, oni koji su podržavali nacizam, nagovorili da s njima 1930. ode na nacistički skup. Godinu dana kasnije Speer je pristupio NSDAP-u te postao njihov 474.481 član, a već 1934. postaje glavni arhitekt stranke. Tada je taj silno ambiciozni mladić imao tek 29 godina. Želio je uspjeh, karijeru, želio je sve...

Cilj opravdava sredstvo

Albert Speer, sin iz ugledne obitelji, imao je još dva brata i nije se namučio na svom putu prema vrhu. Tankoćutni arhitekt želio je stvarati Hitlerove građevine koje su još tisućljećima nakon njega trebale svjedočiti o njegovoj vladavini.
Speer i Hitler su bili poput ljubavnog para povezanog strašću prema gradnji. "Po Fuhrerovim zamislima" stajalo je na Speerovim nacrtima, smatra povjesničar Guido Knopp, autor petnaestak knjiga s tematikom Hitlerovog Reicha.

Zahvaljujući tom nesvakidašnjem odnosu omiljeni je Hitlerov arhitekt imenovan "državnim ministrom za naoružanje i municiju". To se Göringu nije svidjelo, jer je on htio taj položaj, ali energični Speer obećavao je čudo u naoružavanju. I to je zaista i postigao na račun tisuća i tisuća radnika osuđenih na prisilni rad te zatočenika u koncentracijskim logorima.

Njegova stalna borba za učinkovitost i veću proizvodnju rat je produžila mjesecima, ako ne i čitavu godinu. Pritom sebe nije doživljavao kao počinitelja iz uvjerenja. Rado se smatrao umjetnikom kojem je naposljetku bilo svejedno kojem cilju služi. Očaralo ga je neograničeno raspolaganje ljudima i resursima, ističe povjesničar Knopp u svojoj knjizi "Hitlerovi pomoćnici".

Vodeći nacisti ga nisu trpili

Ministra naoružanja Hitler je u svakoj prigodi obasipao pohvalama i priznanjima. Krajem 1943. u krugu ljudi oko Hitlera počele su se širiti glasine kako Speer namjerava postati njegov nasljednik. U svojim Sjećanjima Speer s užitkom opisuje kako bi Hitler na njegov "Heil Hitler" običavao odgovarati "Heil Speer". No stari "stranački borci" Speera jednostavno nisu doživljavali kao jednoga od njih. On je za njih bio tek ambiciozni skorojević.

Čovjek koji je kontrolirao njemačku ratnu industriju i koristio logoraše kako bi povećao proizvodnju cijeli život je poricao da je znao za Holokaust. Jedini je u Nürnbergu priznao "kolektivnu odgovornost vodstva" za zločine režima, ali je izjavio da se on osobno "ne smatra krivim".

Do samog kraja je tvrdio da nije znao za pomor Židova.

- Speer je bio čovjek koji je djelovao vrlo skromno. Iz njega je zračila simpatija. Način na koji je govorio i na koji bi nešto izrekao, bio je nekako topao. Jednostavno rečeno, ponašao se civilizirano - kazala je Traudl Junge, Hitlerova tajnica.

Willy Schelkes, arhitekt u Speerovu birou kazao je za svog šefa da je bio neobičan čovjek

- U posljednjoj ratnoj godini Speer je bio najmoćniji čovjek nakon Hitlera. Kao voditelj cijele ratne proizvodnje bio je svjestan svoje moći. Inače je bio ljubazan i susretljiv, ali kad se radilo o moći, znao je biti neumoljiv - kazao je Schelkes.

Zajedno u osvojenom Parizu

Hitler je sa Speerom i kiparom Arnom Brekerom sletio u parišku zračnu luku 28.6. 1940. godine. Čovjek koji je osvojio Francusku želio je posjetiti osvojeni glavni grad zakletog neprijatelja. Hitler je navodno rekao da se tog dana ispunio njegov životni san. Svoju sreću nije želio podijeliti sa svojim vojskovođama nego sa svojim umjetnicima. Speer i kipar Breker bili su u njegovoj pratnji dok je obilazio Operu, svratio na Eiffelov toranj i u Les Invalides odao počast Napoleonu. Obišao je osvojeni grad u tri i pol sata.

Nije htio spaliti zemlju

Kad su savezničke trupe 19. ožujka 1945. prodirale u njemački teritorij Hitler je naredio uništenje njemačkih cesta i industrijskih pogona, kako bi se napadačima odupro strategijom spaljene zemlje. Zloglasna naredba imala je naziv Naredba o mjerama uništavanja teritorija Reicha, a nazivali su je i Neron-naredba, po rimskom caru koji je prema legendi spalio Rim.

Speer je trebao provesti naredbu, ali kako je na svu sreću za poslijeratnu Njemačku on ipak bio trijezan i razuman čovjek nije proveo uništenje. Da je to učinjeno, Njemačka bi nakon rata bila potpuno spaljena zemlja, lišena infrastrukture, cesta i tvornica i znatno bi se teže oporavila.

Povjesničar Guido Knopp smatra da zapravo Speer nije izvršio naredbu jer je trebao nedirnuta industrijska postrojenja i pogone kao zalog svoje dobre volje prema zapadnim pobjednicima. Samog sebe potajno je već vidio kao neku vrstu "ministra obnove" u poslijeratnoj Njemačkoj.

Zaradu od memoara dao židovskim društvima

Na suđenju u Nürnbergu, preuzeo je odgovornost i osuđen je na 20 godina, koje je uredno odslužio u berlinskom zatvoru Spandau pišući memoare, čitajući i uređujući vrt. U tri godine zatvora pročitao je 500 knjiga. Sam je napisao nekoliko knjiga kao što su „Unutar Trećeg Reicha” i „Dnevnici iz Spandaua”.

Pušten je 1966. godine. Nakon puštanja iz zatvora veći dio zarade od memoara dao je židovskim dobrotvornim društvima. Posljednjih 15 godina života proveo je na slobodi, kao medijski popularna osoba. Hitlerov najdraži arhitekt i najbliži prijatelj umro je u Londonu 1981. u 76. godini života od moždanog krvarenja. Supruga Margarete, s kojom je dobio šestero djece, umrla je šest godina nakon njega.

Moraju trajati vječno

Albert Speer je građevine za Treći Reich projektirao kao velike klasične spomenike, s namjerom da one nadžive sam režim.  Koristio je materijale poput granita i mramora umjesto betona i čelika. U svojoj “Teoriji vrijednosti ruševine” napisao je: “Korištenjem specijalnih materijala i primjenom određenih načela statike, trebali bismo moći podići strukture koje će čak i raspadnute, nakon stotina ili tisuća godina, sličiti rimskim uzorima.