Beskućnici: Ovo je naš spas od zime, preživljavamo dan po dan

Na ulici te nitko ne pita za razloge. Neki su svojom krivicom tako završili, druge su na dno povukli nesreća i država koju nije briga, govori nam M. K. (54), koji je zadnjih desetak godina života proveo po prihvatilištima u Zagrebu.

POGLEDAJTE VIDEO:

Pokretanje videa...

01:00

Video: 24sata/pixsell

Tijekom dana proveo nas je kroz grad i pokazao nam skrovišta gdje beskućnici spavaju tijekom ljeta i jedva preživljavaju tijekom zime. Napuštene zgrade s razbijenim prozorima prepune grafita nalaze se na jasno vidljivim mjestima u cijelom Zagrebu.

Iako su nas iznenadile lokacije, naš vodič kaže da se jako puno beskućnika tamo okuplja. 
Za njih društvo ima razne nazive, kao socijalno ugroženi, na rubu društva ili jednostavno beskućnici, ali dok su na cesti, svakome od njih je na pameti jedna stvar, a to je kako preživjeti dan. S dolaskom debelih minusa većina njih ipak je potražila pomoć u prihvatilištima, ali neki su ostali u svojim skrovištima. Svaki od njih ima svoj razlog, ali uglavnom je riječ o beskućnicima koji su već jednom izbačeni iz prihvatilišta radi neprimjerenog ponašanja. Kako izgledaju ta skrovišta i koje su sudbine ljudi koji žive u nezamislivim uvjetima, ispričao nam je M. K.

Naša prva postaja je u blizini Trešnjevačkog placa.

Boje se da ih ne izbace iz skrovišta

U Ogrizovićevoj ulici nalaze se čak dva skrovišta. Kuća na dva kata koja je potpuno zapuštena i u kojoj se, kako nam kaže sugovornik, sakupljaju najgori od najgorih. Samo nekoliko metara niže u dvorišnoj kući s polomljenim prozorima spava druga grupa beskućnika. Vrata su bila zabarikadirana tako da se unutra moglo ući samo silom. Pokucali smo, ali nitko nije odgovarao. Iako djeluje potpuno prazno, M. K. je siguran da su unutra beskućnici koji su sve zatvorili kako ih ne bi mogao nitko prijaviti ili izbaciti iz jedinog skrovišta koje imaju tijekom zime i debelih minusa.


- Oni se najviše boje policije. Jednom mjesečno policija prođe po ovim mjestima i pokupi njih desetak. Stave ih u maricu i odvedu do suca. Večer provedu u pritvoru i ujutro ih puste natrag na cestu - objašnjava nam govornik.

Iako su vrata bila zatvorena, većina prozora je popucala pa smo zavirili unutra. Pod se ni ne vidi od razbijenih staklenih boca i rasparane odjeće. Jedino što ih štiti od zime su hladni zidovi i pokoja stara deka. Krov kao da nemaju. Pola krova se urušilo i ono malo što je od njega ostalo ne može ih zaštititi. 


- Često mijenjaju lokacije, ali jedno vrijeme je ovdje bila grupa muškaraca koje su obitelji izbacile zbog alkohola na cestu - objašnjava M. K.

Druga lokacija najviše nas je iznenadila. Na kraju Ilice, odmah uz cestu, jedva stoji stara kuća na tri kata, pored koje prolazi tisuće auta, ali nitko je ne primijeti.

Tu ih se mnogo okuplja, a najviše ljeti. Spavaju jedan na drugome. Nemaju puno, ali to što imaju podijele, objašnjava nam sugovornik.

Često zatekne jednu ženu rodom iz Siska čija je sudbina sklop velike nesreće, okrutnih ljudi i nemara zakonodavne vlasti. 


- Nakon smrti oca njezina braća su je prevarila i izbacila iz obiteljske tvrtke. Završila je dva fakulteta, ali njezina dobrota ju je ‘pokopala’. Dobiva mirovinu 1500 kuna, koju podijeli s njih sedam. Oni to potroše za tri dana na vino i cigarete. Braća su je odbacila, a alkohol ju je dokrajčio - prepričava nam naš vodič i dodaje kako je društvo odustalo od njih, pa su oni odustali od društva.

Njihov dan počinje s nekoliko promila alkohola u krvi jer se nikad ne otrijezne do kraja. Ujutro odu prositi i do pet popodne griju se na tržnicama. Kad se tržnice zatvaraju, a oni sakupe dovoljno novca kako bi mogli kupiti pet litara vina i cigarete, zatvore se u sklonište, piju i razgovaraju dok se ne onesvijeste i zaspu u odjeći.

Griju se na tržnicama

- Ima nekoliko vinarija u Zagrebu u kojima nabavljaju najjeftinije vino. Ono od kojeg vas glava zaboli kad samo pomirišete - kaže nam M. K.

Deke, jastuke i pokrivače uglavnom dobiju od časnih sestra ili pronađu pored smeća.


- Ljudi ih najčešće gledaju odbojno, neki ih ismijavaju, a nađe se poneki koji im se smiluje pa im da koju kunu - govori M. K.

Treću lokaciju spomenuli smo na početku teksta. U blizini prometne ceste između nekoliko novih stambenih kompleksa ostala je stara zgrada u kojoj su nekad živjeli izbjeglice iz Vukovara. Danas se tamo zavlače oni koji nemaju ništa. U zahodu koji izgleda kao da je nedavno netko unutra bacio granatu, ostalo je tijekom zime samo tridesetak iskorištenih britvica uz ogledalo. U sobama je jednaka temperatura kao vani. Ni jedan prozor nije čitav, a na stolu uz praznu bocu vidi se pepeljara puna opušaka. Pored njega su dva stara madraca.


- Većina njih od alkohola i raznih tableta više nije sposobna ni razmišljati. Žive samo da im prođe dan - opisuje govornik.

Nije rijetko da ih vidi na tržnicama kako šmrču smrvljene tablete i sakupljaju boce. Prisjeća se jednog razgovora sa starijim muškarcem koji je spavao upravo u toj zgradi. Kad ga je upitao zašto ne ide u sklonište, njegov odgovor ga je šokirao.


Većina ih ode u prihvatilište

- Nema mi tamo pomoći. Ovdje ujutro nažicam, popijem i onesvijestim se. Tamo mi ne bi pomogli i na kraju bi me izbacili - rekao mu je prijatelj.

U istoj oronuloj sobi spavao je 20-godišnji dečko kojeg su roditelji izbacili radi pretjeranoga konzumiranja droga.


- To nije ništa čudno. Ne možete očekivati da će vas ljudi trpjeti zauvijek. Prvo moraju sebi pomoći - objašnjava nam M. K. 


- To je njihova realnost. Oni ne mogu razmišljati o stvaranju budućnosti jer više nemaju ni nade. Drago mi je samo što je većina ipak otišla u prihvatilišta da se ne smrznu na ovim hladnoćama - završava M. K.