'Nisam očekivao taj otrov, prije par dana se šalio sa mnom...'

Ako jedno prijateljstvo može odrediti nečiji život, bilo je to moje prijateljstvo s Bobišom. Hvala mu što je i mene učinio boljim čovjekom, kaže nam Miroslav Međimorec (75), književnik i kazališni redatelj.

POGLEDAJTE VIDEO:

Pokretanje videa...

01:01

Video: 24sata/pixsell

Praljka je upoznao na Akademiji 1969. Upravo se vratio iz JNA, nastavio studij i režirao u Zagrebačkom kazalištu mladih.

POGLEDAJTE VIDEO:

Pokretanje videa...

00:44

- Slobodan je, uz studij na tri fakulteta, honorarno radio u tom kazalištu kao majstor rasvjete i u poslu na predstavi razvilo se naše prijateljstvo. Možda su nas spojile suprotnosti. On, kao odvaljen od brda, govorio je: ‘A da tek vidiš mog oca i strica, pravi gorostasi’, što oni doista i jesu bili kad sam ih upoznao i vidio u Mostaru - priča nam.

Na slici (kasna jesen 1991.) gore s desna stoje: Zlatko, Međimorec (Međa), Policajac, Jukić (Kinfa), Praljak, Enc
Čuče s desna: Barišić (Čato), Čuk, Cavrić, Žarinčić, Krapljan

- On bučan, spontan, ponekad nagao, odlučan Hercegovac, sjajno obrazovan na Franjevačkoj gimnaziji u Širokom Brijegu, bistar i okretan, a ja gradski dečko, osrednje visine, od malo riječi, promišljen, već uspješan u kazalištu, s domaćim i inozemnim nagradama. On je učio od mene o režiji i kazališnom stvaranju, ja od njega o životu - kaže nam. Bili su zajedno i u godinama oskudice.

Uvijek je pomagao svima

- U mnogo životnih situacija, posebice u ratu, pokazivao je svoje ljudsko lice. Dao bi bez naknade sobu u svojoj kući kolegi s Akademije, okupljao i dao krov nad glavom mladim umjetnicima Peri Kvesiću, Slamnigu junioru, Miri Furlan, posuđivao novac, pomagao kod selidbe, nošenja drva... Takav je bio u ratu - kazao je. Praljak je u Sunju otišao u kolovozu 1991., a Međimorec 16. rujna.

- Kad sam ja kao dragovoljac htio doći, rekao mi je: ‘Dođi pa vidi hoćeš li ostati ili ne. Ja odgovaram za tebe, imam odgovornost prema tvojim roditeljima i ženi’ - ističe Međimorec. Jedan profesor, čovjek koji ih je oduševljavao, predbacio mu je to prijateljstvo.

- Pitao me što se družim s tim grubim, neotesanim Hercegovcem. Odgovorio sam da ću prijateljevati s kim hoću i Praljak će ostati moj prijatelj ma što on o njemu mislio - priča Međimorec. S vremenom, kaže, otkrivat će se sve više i pojedinosti o ljudskoj veličini prijatelja mu.

Trebali zajedno piti žilavku

- No dobrota je dana mnogima, ono što imaju samo rijetki ljudi su dosljednost i spremnost umrijeti za svoje ideale. On je odbio laž sudaca, prezrivo odbacio presudu i uzeo slobodu u svoje ruke - naglašava Međimorec, koji je Praljku sve ove godine pomagao na razne načine nadajući se da će ga ipak osloboditi.

- Govorio je nakon podizanja optužbe: ‘Da sam prav kao Isus, čeka me najmanje sedam godina tamnice’. Bio je svjestan snage i moći svjetskih silnika, ali je činio sve da im se odupre svojim umom, odlučnošću, vjerom da je nedužan i nevin. Nije mogao podnijeti da ga zovu ratnim zločincem. Rekao mi je: ‘Ne mogu podnijeti da mi unuci u školi govore da joj je djed ratni zločinac’. Nije mogao podnijeti laž da ga proglašavaju za nešto što cijelim svojim bićem, životom, postupcima u miru i ratu, nije bio - kaže nam Međimorec, kojeg je Praljkov čin u sudnici šokirao.

- Nisam to očekivao. Rečenicu prezira da, odlučno otklanjanje presude da, ali otrov, nikako, ne. Pa samo sedam dana ranije se šalio sa mnom, pitao za knjigu, pitao moju Vedranu je li na fotografiji na ovitku knjige ispao lijep. Imam bocu žilavke koju mi je darovao prije pet godina i zarekao sam se da ću je sačuvati i popiti s njim kad se vrati iz Haaga - kaže Međimorec, koji je s akademikom Josipom Pečarićem autor nedavno objavljene knjige ‘General Praljak’.