Bivša rekorderka i njena borba s rakom: 'Ćelavost je bila bed'

Kad su mi otkrili Hodgkinov limfom, bilo je to šokantno, ali samo u tih prvih nekoliko minuta. Po prirodi sam borac i volim nove izazove. Iako to sad zvuči pomalo ludo, shvatila sam to kao novi izazov za pobjedu, započinje svoju ispovijest Maja Fijačko, nekadašnja sprinterica i rekorderka Hrvatske na 100 metara.

Za bolest je saznala u najgorem mogućem trenutku, dok je bila trudna s kćerkicom Riom. I to samo tjedan dana prije nego što je trebala roditi.

- Na vratu mi je jedno jutro izbila kvrga i uplašila sam se. Moguće da limfom ne bi izbio na vidljivome mjestu da hormoni zbog trudnoće nisu ‘podivljali’. Najprije sam htjela saznati može li to naškoditi mojem nerođenom djetetu, ali doktori su mi rekli ‘ne’ i odmah mi je laknulo - prisjeća se Maja.

No tek nakon porođaja carskim rezom, koji su doktori izveli samo nekoliko dana nakon dijagnoze, počela je mukotrpna borba.

- Prošla sam osam kemoterapija, svaki drugi tjedan, te 25 zračenja, svaki dan nakon kemoterapije. Držala sam se prvenstveno proučenih medicinskih tretmana, no uz to sam koristila još neke suplemente na bazi aloe vere, pripravke za detoksikaciju tijela te lijekove za podizanje krvne slike. Ipak ta žestoka kemija u tijelu ubije i zdravo i nezdravo pa je ‘alternativa’ vjerojatno utjecala na oporavak, iako mislim da je veću ulogu od tog imala unutarnja snaga kojom zrači svaki čovjek - govori Maja.

Liječenje je bilo iznimno naporno, kaže, a to znaju svi koji su to prošli.

- Danas u šali znam reći da bih najgoreg neprijatelja priključila na kemoterapiju. Također, jako sam morala paziti na oslabljen imunitet te nisam smjela ni dojiti jer sam se praktički prvih šest mjeseci borila za život. Ali moje dijete to nije ni osjetilo jer sam ja i dalje bila pozitivna te sam znala da će sve na kraju biti dobro. Bila sam isprva ljuta zbog toga što ne smijem dojiti, ali kad sam čula neke mame kako se pate s tim, brzo me ljutnja prošla - priča Maja.

Uz novi izazov, pobjedu bolesti, zadala si je i tri cilja.

- Da se vratim atletici kad ozdravim, i to ne ‘ako’ nego ‘kad’, da pobijedim na nekom natjecanju i da trčim svojih 100 metara ispod 11 sekundi. Takva sam u svemu - jer što je čovjek bez cilja? - pita se Maja. I sve ih je ostvarila.

Ni u jednom se trenutku nije željela osjećati kao da je bolesna niti je željela da je ljudi zbog bolesti tako doživljavaju.

- Zato sam započela s odmicanjem negativnih ljudi od sebe, nejavljanjem na telefon onima koji nazovu i tužnim glasom pitaju jesam li dobro. Nisam željela biti jadna i ponašala sam se stvarno pozitivno te je oko mene uvijek bila vedra atmosfera, od obitelji do društva - govori Maja.

Najveći “bed” od svih “bedova” bila je ćelavost. To ju je u jednom trenutku dotuklo, ali opet nakratko. Ni tu nije gubila smisao za humor.

- Rekla sam si: ‘Super, idem si sad isfurati novi imidž’ - pa sam bila malo plava, pa smeđa, sa šiškama i bez njih, pa sam stavila neku fora maramu i odmah mi je bilo lakše. Znala sam se šaliti da su mi otpale sve dlake osim na nogama, a taman sam se mislila malo odmoriti od britvice - priča simpatična Maja.

Napokon, kad su sve kemoterapije i sva zračenja bila odrađena i kad su svi nalazi pokazali da je bolest u remisiji, odmah je pozvala prijatelje na slavlje svojeg drugog rođendana što je bilo - najbolje slavlje ikad.   

Petogodišnja kontrola 

Prvih pet godina išla sam svakih šest mjeseci na vađenje krvi jer se bolest unutar tih pet godina mogla vratiti, a baš ove godine ta petogodišnja strepnja je prošla. Sad me čekaju kontrole svake godine s doslovno svim živim pretragama koje se daju na čovjeku obaviti, što je u jednu ruku odlično jer sam uvijek ‘pod nadzorom’ za, kako su rekli, moguće sekundarne karcinome od same kemoterapije. O tome ipak ne razmišljam, nego živim život punim plućima. Ako se nešto mora dogoditi, onda će se to i dogoditi, a ti od toga i tako ne možeš pobjeći. Shvatila sam da su svi dodirljivi - od bogataša do siromaha, kaže Maja.