Gdje god Alen krenuo, tu je i Blackie. Njih dvojica postali su nerazdvojni, a Blackie je od promrzlog i prestrašenog psića postao sretan i znatiželjan pas
AVANTURA ŽIVOTA
'Blackie je došao do mene sav smrznut dok sam planinarao na Papuku. Otada smo zajedno'
Blackie i ja sreli smo se na Papuku dok sam postavljao šator. Bilo je izuzetno hladno. Padao je snijeg i sve je bilo zaleđeno. Do mene je došao mali smrznuti psić. Prisjetio se planinar Alen Kozić (53) susreta s dvogodišnjim mješancem hrvatskog ovčara koji će mu postati suputnik u njegovu pothvatu.
Naime, Alen je odlučio prehodati 2152 kilometra, Croatian Long Distance Trail, krajobraznu i dugoprugašku stazu koja se proteže od Iloka do Prevlake. Psa koji se tresao od hladnoće utoplio je i nahranio. Prespavao je pored šatora.
- Drugo jutro nije se htio odvojiti od mene i tako smo nas dvojica nastavili put skupa - kaže.
Gotovo tri mjeseca trajala je njihova avantura - od Papuka do Istre, zatim preko Gorskog kotara na Velebit, Dinaru, otkud su se uputili do Biokova, Ploča, Pelješca te na kraju Dubrovnika i Prevlake.
Sve s jednim šatorom i minimalno opreme na leđima.
- Koliko smo dnevno prehodali, zavisilo je od terena i od toga kako smo se osjećali. Na Biokovu je bilo dosta teško pa smo tu najmanje hodali, nekih 20-ak kilometara dnevno. Ali u prosjeku smo znali prijeći između 30 i 45 kilometara. Blackie u početku nije mogao više od 30-ak kilometara, no već se nakon nekoliko dana ‘očeličio’ pa je bez problema trčkarao pored mene - priča Alen.
Na putu do cilja susretali su se s raznim izazovima i problemima koje su, uz malo snalažljivosti i sreće, uspijevali riješiti. Opasnosti su vrebale na svakom kilometru.
- Bilo je svega, od snijega, leda, tuče, blata, teških putova, pa GPS-a koji je pokazivao krive smjerove. Neki dijelovi staze su bili zaista teški tereni, oštri i krševiti kamenjari. Prolazili smo i kroz minsko polje, susretali se i s divljim životinjama - prepričava Alen pa nastavlja:
- Čak smo bježali od bikova, zaobilazili poskoke. Jednu večer okružili su nas vukovi na Velebitu. Oko 23 sata Blackie nije prestajao lajati, a onda smo čuli zavijanje, prvo vođa, a zatim čopor, njih tri, četiri. Došli su na svega 30-ak metara od nas. Nije nam bilo svejedno. Ali nas nisu napali, vjerojatno jer su osjetili da je tu i čovjek - navodi Alen.
Zbog sigurnosti su na Velebitu sljedećih dana spavali po planinarskim skloništima. Do Prevlake su stigli 14. lipnja, puni uspomena s prve, no nikako posljednje zajedničke avanture. Gdje god Alen krenuo, tu je i Blackie. Njih dvojica postali su nerazdvojni, a Blackie je od promrzlog i prestrašenog psića postao sretan i znatiželjan pas.
- Kao da je bilo suđeno da se sretnemo. Blackie je moj suputnik. Ne želim se odvajati od njega - kaže nam Alen.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
