Čudom preživjeli: Napadali ih krokodili, ispadali iz aviona...

Iako je bio svjestan opasnosti napada afričkih divljih životinja, Senjanin Milan Tomljanović (73), koji je u Zambiji živio i radio godinama, nije ni sanjao da će biti jedna od rijetkih preživjelih žrtvi krokodila. 

Naime, nakon radnog tjedna Milan je gotovo svaki vikend s obitelji odlazio na pecanje po afričkim rijekama u divljini. Nekoliko prijateljskih obitelji tada bi kraj rijeke dignule kamp i tu bi se tri dana pecalo i uživalo. Često je Milan viđao i imao bliske susrete s mnogim afričkim životinjama, poput nilskih konja, žirafa, zebri, antilopa, bivola, slonova, kudua i drugih. 

Meri Tomljanović/24sata

U rano jutro, dok su svi još spavali, u kamp bi se tu i tamo nakratko znao približiti i pokoji krokodil, no s buđenjem ljudi ubrzo bi odgmizao u rijeku. Svi su uvijek bili na oprezu, svjesni opasnosti koje prijete ovakvim guštima u divljini, ali nikad nije došlo do nikakvih incidenata koji bi ugrozili ičiji život. Sve do dana kad je Milana napao krokodil. 

Bilo je to prije 30 godina, Na nagovor kćeri, pristao je nju i sina odvesti do obližnje obale kako bi malo pecali. Kći, koja je tada imala oko pet godina i uživala pecati, bacila je udicu i ubrzo zakačila soma. Pošto je bio prevelik za nju, uzeo je štap i počeo vući, ali som se otkačio, a udica zakačila za šaš u vodi. U blizini je bilo stablo s jednom debljom granom u vodi na koju je stao kako bih pokušao otkačiti udicu. I tada je ugledao dva oka u mutnoj vodi tik do mojih nogu

Milan vjeruje da su ga spasile nove traperice koje je obukao

- U sekundi je iskočio iz vode i zgrabio me za desnu nogu. Instinktivno sam zagrlio deblo jednom rukom, a drugom povukao traperice prema gore, tako da su mu prošle kroz zube.  Tada me je pustio i skliznuo nazad u rijeku. Sve se odvilo u nekoliko sekundi. Ja sam pao na drugu stranu debla i kroz žbunje u vodi dogegao se do obale gdje sam shvatio da u ruci još grčevito držim štap za pecanje - prisjeća se Milan Tomljanović (73) bliskog susreta s afričkim krokodilom na rijeci Kafue, oko 180 kilometara udaljene od Lusake, glavnoga grada Zambije. 

Nakon napada Milanova tada petogodišnja kći toliko se prepala da je potrčala nazad prema kampu. Oca i brata ostavila je iza sebe i u panici dozivala majku.

 - Trčala je sama i histerično vikala: ‘Tatu je ugrizao krokodil!’. Kako nisam na vidiku uočila supruga i sina, pomislila sam da je gotovo, da ga je krokodil odnio i pala sam u nesvijest - prisjeća se supruga Ljiljana. U kampu su prijatelji pružili Milanu prvu pomoć, zavili mu ranu i savjetovali ga da se uputi nazad u grad kako bi primio liječničku pomoć. To je otac dvoje djece odmah i napravio. I sam liječnik u bolnici dugo se iščuđavao svojem neobičnom pacijentu.

- Ubrizgavajući mi injekciju protiv tetanusa rekao je da sam ja prva osoba koju on zna da je preživjela napad krokodila - kroz smijeh kaže Milan. 

Dugo se ta priča vrtjela među prijateljima koji su svjedočili događaju i ožiljku krokodilovih u Hrvatskoj su rijetki povjerovali njegovoj priči zubi na Milanovoj nozi, ali s godinama je ožiljak izblijedio i kad se Milan osamdesetih godina vratio živjeti u rodnu Hrvatsku, malo tko je povjerovao toj priči.Ono što ga je spasilo Milana od sigurne smrti, vjeruje on, upravo su nove traperice koje mu je nedugo prije toga kupila njegova supruga. 

Nekoliko godina nakon napada negdje je čitao da krokodil kad jednom nešto zagrize i zatvori čeljust, više ne otvara usta dok ne izmori ulov, osim ako mu se nešto ne pro-vuče kroz zube. Sreća je, vjeruje  Milan, baš u tim trapericama koje ga je supruga Ljiljana baš taj dan nagovorila da obuče, a koje je provukao kroz krokodilove zube, što ga je natjeralo da otvori čeljust.

- Očigledno mu se nije svidio materijal - šali se Milan koji može slobodno reći da od tada slavi svoj drugi rođendan.

Padobranac koji je jedini preživio pad zrakoplova 1992.

Padobranac Zvonko Kovačević može slaviti drugi rođendan. Dok su mu suborci izgorjeli pred njegovim očima, on je jedini preživio u jednoj od prvih i najtežih zrakoplovnih nesreća u Domovinskom ratu 1992. godine. 26. siječnja bio je koban za njegovih pet suboraca, pilota i padobranaca koji su poginuli. 

Ivo Čagalj/PIXSELL

- Sa sinjskog aerodroma smo poletjeli i trebali smo se vratiti u Divulje. Iz meni nepoznatog razloga avion nije krenuo lijevo, za Split, nego smo letjeli ravno, iznad Sinja, na predjelu Rubuše gdje je velika trafostanica. Ispred Rubuše pilot je krenuo u desni zaokret. Osjetio sam udar i avion se ispravio. Pogledao sam kroz prozor i vidio kablove dalekovoda zamotane oko lijevog krila. Rekao sam Šabiću i ostalima da smo zakačili dalekovod. Mislili smo da će pilot podići visinu i vratiti se na aerodrom udaljen samo dva kilometra. Međutim, došlo je do zatezanja čeličnog užeta i puklo nam je krilo. Slomilo se i avion se nagnuo na lijevu stranu. Legao sam i trenutak poslije osjetio snažan udar u zemlju - prisjeća se Zvonko, kojemu su suborci i prijatelji izgorjeli pred očima. 

Kovačević je bio zabijen u stolcu dok se avion punio dimom jer je prednji kraj gorio. Zrakoplov je pao oko 14 sati, naočigled Sinjana koji su se zatekli vani. Ljudi s njiva i iz obližnjih kuća, pa i oni koji su igrali balote, odmah su dotrčali u pomoć. 

- Prihvatili su me i počeli me vući. Sve me je boljelo. Rekao sam im da to ne rade jer će me ubiti i neka pomažu drugima jer je unutra još pet ljudi, a avion je pun goriva. Pokušali su sjekirama doći do njih, ali vatra je munjevito zahvatila cijeli avion - priča Zvonko

 - U trenutku je postao buktinja. Počela je pucnjava jer su se bombe i meci koje su kolege imali sa sobom aktivirali. Nije se moglo ništa, ljudi su se maknuli da ne stradaju. Pred našim očima izgorjeli su avion te moji prijatelji i suborci unutra. Aluminij gori kao papir i oni su bili mumificirani. Bio sam 10 metara udaljen, na ledini na koju su me dovukli. Svi su poginuli, ja sam preživio i nastavio ratovanje - govori Zvonko kojem se slika toga dana urezala poput trnja i nikad ga neće prestati boljeti. 

Pregazio ga valjak za ravnanje asfalta

Nevjerojatna bizarna nezgoda sa sretnim ishodom dogodila se u Kninu 29. prosinca 2012. Ivica Papić je postavljao rubnjake kad ga je pregazio valjak za ravnanje asfalta od tri tone. Odmah su ga prevezli u šibensku bolnicu u kojoj je kirurg dr. Andrija Boljkas ustanovio kontuziju ili nagnječenje pluća, prijelom desne bedrene kosti i desne potkoljenice. Ivica je bio u šoku i nije se sjećao nesreće koja ga je, po svemu, vodila u smrt

Da bizarnim nesrećama nema kraja potvrđuje i osječki biznismen Zlatko Garac. On je na ulicama rumunjskog glavnog grada izrešetan  s tri metka, ali se uspio nekako dovući do 20-ak metara udaljene benzinske postaje na kojoj su zaposlenici odmah nazvali Hitnu pomoć i vatrogasce. Zlatku je pružena pomoć, zadobio je ozljede na lijevoj strani prsa, trbuha i desnog bedra, ali nekim čudom ni jedan metak nije smrtno ugrozio vitalne organe i Osječanin je preživio. 

Grizu ga poskoci a njemu ništa

No bizarnostima nema kraja pa tako Vlado Prpić - Prpa, velebitski zaljubljenik u prirodu, najbolje zna kako preživjeti ugriz poskoka. Čak desetak puta mu je život “visio na koncu” zbog ugriza poskoka, ali nije trebao liječničku pomoć. U početku bi popio serum protiv zmijskog ugriza, ali poslije je odustao. Trpio bi nesnosne bolove kako bi stekao imunitet na zmijske ugrize. Vlado se zalaže za educiranje ljudi o opasnostima od zmija. 

U nizu preživjelih je i 72-godišnji muškarac. Sa zida je upao u 50 metara dubok kanjon Rječine, a za sobom je ostavio samo štap. Starca su zbog nepristupačnosti mjesta pada izvlačili vatrogasci. Grane, drveće i grmlje o koje se spoticao ublažili su pad pa je ostao živ.

 Izravni sudar s nagibnim vlakom na prijelazu Markovo selo nekim čudom preživjela je Marija Milković. 

- Stala sam na prijelazu, ali očito unutar tračnica. Nisam vidjela vlak koji je nailazio. Kad je došlo do sudara, samo sam pomislila da sam u Božjim rukama. Nakon što je sve dobro prošlo, shvatila sam da sam se opet rodila - rekla je nakon nesreće vozačica. 

Izmjerili mu 6,9, promila alkohola

Još jedna u nizu bizarnih nezgoda dogodila se Josipu Grubišiću koji je pio i dvije litre žestice na dan dok je radio u šumariji, ali jeo je i kilogram slanine. Unatoč tome, ne smatra se pijanicom, a uspio je preživjeti sa 6,9 promila alkohola u krvi. 

- Bila je to gadna noć! Pio sam svašta. Konjak, rakiju, vino, pivo... Sve je bilo u redu dok nisam pao i slomio čašicu koljena. Odvezli su me u bolnicu. Koljeno su mi stavili u gips, a provjerili su mi i alkohol u krvi. Izmjerili su 6,9 promila - rekao je Josip kojega je njegovo pijanstvo svrstalo među rekordere i svjetske raritete. 

Liječnici tvrde da je sa 6,9 promila alkohola u sebi trebao biti mrtav ili, u najboljem slučaju, pasti u komu. No ne samo da nije bio u komi, nego je i suvislo odgovarao na liječnička pitanja. 

Wikimedia Commons

Kad je u samo nekoliko sati život izgubilo više od 1500 osoba, Milvina Dean bila je najmlađa Hrvatica koja je preživjela potonuće Titanica. Putovala je s obitelji.Otac je poginuo, a njezina majka, brat i ona uspjeli su se spasiti. 

- Imamo razglednicu koju je poslala s Carpatije dok se vraćala u New York. U Rijeci je pronađen i prsluk za spašavanje, jedini u Europi, a pet ih je u svijetu - rekao je Slobodan Novković, hrvatski istraživač Titanica.