News

Komentari 4

Damir Uzunović i njegov roman 'Ja sam' ulovili su petog Frica

Damir Uzunović i njegov roman 'Ja sam' ulovili su petog Frica

Nagradu Fric organizira tjednik Express, a pokrovitelj je Barcaffe. Pobjednik će, osim Žiroskopa, dobiti 75.000 kuna u bruto iznosu

Najznačajnija nagrada za proznu književnost u zemlji, ona koja se dodjeljuje najboljoj knjizi fikcijske proze, za književnu sezonu 2020/21 pripala je romanu "Ja sam" i autoru Damiru Uzunoviću. Nagrada je dodijeljena u HNK u Zagrebu, a dobitnika nagrade objavio je urednik Expressa Igor Alborghetti

- Zahvaljujem članovima žirija, kolegama, književnicima, sudionicima finala nagrade. Pročitao sam njihova djela i smatram da su sva vrijedna. Zahvaljujem i organizatorima - napisao je Uzunović u poruci zahvale, obzirom da zbog bolesti nije mogao doći na dodjelu.

POGLEDAJTE VIDEO: Dodjela nagrade Fric

Predsjednica žirija i književna kritičarka Jagna Pogačnik u obrazloženju nagrade izjavila je da je "u smislu kvalitete i raznolikosti poetičkih modela na natječaj prispjelih romana i zbirki priča, ovo bila jedna od jačih godina, što svakako veseli u profesionalnom smislu, ali i uvelike otežava rad žirija", te dodala:

"Mišljenja sam kako izbor ovogodišnjih finalista odlično pokriva ne samo najbolje (prema ukusu sedmero čitatelja), nego prije svega vrlo transparentno reprezentira glavne tendencije prošlogodišnje prozne produkcije. Knjiga kojoj je žiri odlučio dati malu prednost i na kraju je nagraditi nagradom Fric, a njezina autora ili autoricu poslati kući s famoznim žiroskopom u rukama, uvelike obogaćuje žanr autofikcije koja se posljednjih godina pozicionirala kao jedan od propulzivnijih žanrova ne samo u nas, već i u širem svjetskom kontekstu. Naslov romana, obilježen višeznačnošću koja tek na kraju razotkriva svoj pravi smisao, jednostavan je, ali i dovoljno čvrst označitelj koji na okupu može držati više od 400 stranica knjige koja je građena od tri dijela, tri priče, slobodno bismo mogli reći i tri romana. Od prvog njezina dijela, šarmantnog evociranja djetinjstva glasom dječaka koji već na prvim stranicama upoznaje svijet oko sebe kao mjesto u kojem između ostalog stanuje i bol, preko drugog dijela u kojem se granice toga svijeta proširuju mladalačkim eksperimentiranjima s opasnošću i upoznavanjem spolnosti, pa do trećeg o tri očeve smrti koji daje okvir i zaokružuje ih te konačno uspostavlja pravo značenje naslovne sintagme, u ovome romanu čitamo jasnu svijest kako je pisanje o sebi uvijek pisanje o drugima; obitelji, prijateljima, ljubavnim partnerima, susjedima, prolaznicima... U tu je svrhu u ovom romanu na pozornicu postavljeno petstotinjak likova koji grade uvjerljivu atmosferu jednoga grada, od odrastanja u doba socijalizma, preko rata koji je taj grad i pripovjedača obilježio, do konačnog odrastanja koje, kako znamo, nastupa smrću roditelja. Pisati o odrastanju i sazrijevanju, jasno nam daje do znanja ovaj roman, moguće je samo tako, paralelno – sazrijevanjem I u samom pisanju, traženjem i konačnom artikulacijom uvjerljivog glasa. Ovo je roman koji upravo to čini - raste i sazrijeva skupa sa svojim pripovjedačem u uzbudljivoj gradaciji koja će doslovno eksplodirati na kraju, kad će roman neizravno proširiti granice prvotnog žanra i ukazati na uvjerljivost književne strategije koja nas je do toga kraja dovela".

Roman je, nastavlja Jagna Pogačnik, "emotivan i istovremeno precizan, živopisan i iznimno atmosferičan, ponekad i naturalistički brutalan, ovo je roman koji sjajno funkcionira na više razina – kao mapiranje jednog grada u miru i ratu, kao priča o odrastanju, obitelji, ljubavi i bolesti, kao spoznaja o vlastitom jeziku i spisateljskom pozivu, ali prije svega kao priča svih priča – ona o životu i smrti, vječnoj igri erosa i thanatosa. Roman je to uobličen snažnim i strastvenim pripovjednim glasom koji proširuje svoje pravo na 1. lice jednine i na druge koji su mu bliski. Bez stereotipa karakterističnih za autofikciju, a opet s jasnim ciljem da se prošlost, odnosno ljudi i osjećaji koji je čine, ne smiju izbrisati iz sjećanja, pisac ispisuje priču o sebi u kojoj su važni oni drugi, pa čak i naslovne riječi velikodušno pripisuje nekom drugom, vlastitom ocu. Jer u tome i jest smisao i ključno identitetsko pitanje za kojim se ovim romanom traga".

Prvi je put nagrada Fric, nazvana nadimkom najvećeg hrvatskog pisaca, dodijeljena u prosincu 2017. godine. Tada ju je za roman Sjećanje šume dobio pisac Damir Karakaš, a tom prilikom je izjavio:

"Otkad sam počeo pisati držim se Krležinog savjeta da treba pisati mrko okrutno, bez samilosti, pa i sa začepljenim nosnicama, ako treba...

Karakaš je tako postao prvi laureat priznanja koje su tjednik Express i dnevni list 24sata utemeljili po uzoru na slavni britanski Booker i nazvali nadimkom Miroslava Krleže. Najbolji roman te je godine birao žiri u kojem su bili glavni urednik 24sata Goran Gavranović, novinar i kolumnist Boris Rašeta, liječnik Dubravko Lepušić, redateljica Hana Jušić i književna kritičarka Biljana Romić, koja je bila i predsjednica žirija.

Goran Gavranović, pokretač i idejni kreator ove nagrade, imao je inicijalnu ideju da o pobjedniku odlučuje žiri u kojem ne prevladavaju osobe profesionalno vezane za književnost. I doista, u godinama koje će slijediti, u žiriju će sjediti redateljice i liječnici, odvjetnici, glumice i povjesničari, konceptualni umjetnici...

Uz pomoć sponzora Barcaffea za nagradu je otpočetka osiguran fond od 75.000 kn bruto (najizdašniji za neku hrvatsku književnu nagradu koja se dodjeljuje autoru knjige), a osobito je i rješenje u kojem je nagrada prevedena u vizualno i skulpturalno.
Sve je oko nagrade koordinirao i logistički usmjeravao Kruno Lokotar:

- Htjeli smo da i ime nagrade sugerira ležernost, antidogmatski je, humoristično, a opet, jasno cilja i naklanja se Krleži - pojašnjavao je Lokotar:

- Što je to Krleža bio nama, zapitao sam se, koji su njegovi atributi? Bio je žiroskop, korigirao je i usmjeravao, bio uspravan, to mi je palo na pamet kao metafora za Krležu. Nema autora koji ne bi volio dobiti priznanje da je – žiroskop. Kako god ga i kad god ga nakreneš on stoji pouzdano, isto. To i jest nekakva definicija klasika, da je uvijek moderan.

I doista, rješenje vizualnog identiteta, povjereno kolektivu - 24 (Bojan Krištofić, Sven Sorić i Hrvoje Spudić) nadišlo je mnoga očekivanja, uz koncizno i jasno obrazloženje koncepta: "Vizualni identitet Nagrade Fric čine logotip i znak projektiran tako da apstrahira oblik i princip kretanja žiroskopa, predmeta koji predstavlja trodimenzionalni segment njenog identiteta te simbolizira vrijednosti utjelovljene u liku i djelu — Miroslava Krleže Frica. Elementi znaka su kružnica kao metafora punine, cjelovitosti, dosljednosti i sveobuhvatnosti, što su samo neke od karakteristika koje se vežu za Krležin opus, te dvije linije: prva, uvijek vertikalna, koja poput središnje osi kružnice manifestira autoritet i čvrstoću i druga, varijabilna, čija će se pozicija u znaku mijenjati od godine do godine, od aplikacije do aplikacije, predstavljajući igru, raznolikost, slojevitost, slobodu i druge važne značajke Krležina djela, također poželjne među prozom nominiranom na natječaj."

Godinu dana nakon Karakaša, Frica je u siječnju 2019. osvojio Jurica Pavičić za roman "Crvena voda" koji mu je objavio Profil.

– Nagrada Fric mi je osobito draga, drago mi je da žiri ne čine samo književni profesionalci, nego naša implicitna publika. A razlog zadovoljstvu je i što je nagrada Fric dobila ime po Krleži, kojem je moja generacija ostala dužna. Mi smo Krležu smatrali dosadnim klasikom i ideološki ispražnjenim piscem koji nema veze sa suvremenošću. A onda smo i mi dobili svojih 'deset krvavih godina' i proživjeli svog 'hrvatskog boga Marsa' te doživjeli svoje Glembajeve, samo što naše Fanike Canjeg ne stradavaju pod kočijom, nego pod jahtama – govorio je Pavičić primajući nagradu u HNK-u.

Poslije Pavičića, nagrada Fric odlazi u ruke bosanskohercegovačkom piscu Darku Cvijetiću za roman "Schindlerov lift" (Buybook, 2018):

- Ako bih tražio točku dodira između svoje malenkosti i veličajnosti mudroga Frica, našao bih je u velikoj inventuri nesporazuma koji započinju pitanjima identiteta a dovršavaju se u isprskanosti rovovskim blatom – bilo galicijskim ili bosanskim, dovršavaju se, dakle, u dubokoj antiratnosti, kazivao je Cvijetić na dodjeli:

- Riječima samoga Krleže, 'rat ima nečeg prljavog od prljavog provincijalnog cirkusa'. I meni se, kao i Krležinom junaku iz 'Na rubu pameti', dogodio udes viđenja svijeta, udes gađenja užasima jednog izvitoperenog sustava vrijednosti i moranje zapisivanja. Tako se rodio roman 'Schindlerov lift', nakon stotina pjesama i tisuća kazališno-pjesničkih jurišanja na nebo. Književnom nagradom Fric učinili ste me vrlo, vrlo ponosnim i dali mi časnu obvezu pisanja radi spašavanja hoda na glavi, doveli me u dostojanstvenu blizinu veličanstvene utopije književnosti, rekao je.

U pandemijskom i 'potresnom' dobu, čitali smo drugačije, povučenije, intimnije, pri čemu su čitanje i svijet književne zbilje svakako bili ono sito koje nam je omogućavalo suptilniju i selektivniju komunikaciju sa zbiljom svakodnevice, ali i način nadilaska akutne traumatičnosti naših trenutačnih života, poručila je u veljači 2021. Biljana Romić, urednica, kritičarka i prevoditeljica te čelnica žirija.

- Suvremena proza i dalje pokazuje snažnu vitalnost, šaroliku zastupljenost višestrukih perspektiva, glasova i fokalizatora, razvojnu putanju koja potvrđuje i sve veću zainteresiranost čitateljstva za izričaj suvremenih pisaca u Hrvatskoj i regiji- rekla je Biljan Romić prije no što je nagrada, na svečanosti kojoj je nazočio i šef države Zoran Milanović, dodijeljena Marku Greguru za knjigu "Vošicki".

Vošicki" je biografski roman o tiskaru, knjižaru i izdavaču, kulturnom entuzijastu iz Koprivnice, rođenom Čehu Vinku Vošickom:

- U hrvatskoj kulturnoj memoriji, koja se i u pismenijih ljudi katkad svodi na memoriranje detalja iz biografije jednoga njezinog pisca, Miroslava Krleže, Vošicki je bio izdavač časopisa Književna Republika, i izdavač prvih Krležinih sabranih djela. Sve je drugo oko tog čovjeka potonulo u mrak i u maglu kolektivnih povijesti i osobnih neukorijenjenosti. Sve je drugo oko tog čovjeka potonulo u mrak i u maglu kolektivnih povijesti i osobnih neukorijenjenosti. Koga bi se ticao nekakav rekli smo Čeh, koji je za rata bio protiv ustaša, a kojem će poslije rata partizani konfiscirati imovinu? Gregur je dugo i temeljito istraživao slučaj toga svog sugrađanina. U književnosti koja, naročito nakon Josipa Horvata, ima krajnje sumnjivu tradiciju beletriziranih biografija, njegov će "Vošicki" biti vrlo zanimljiv izuzetak- zapisao je o ovoj knjizi Miljenko Jergović.

Valja reći kako se proteklim godinama nagrada Fric značajno izdigla nad svim drugim sličnim priznanjima u zemlji svojim konceptom, a ponajviše činjenicom da ne promiče samo one nagrađene, one odabrane i izabrane, već i mnoštvo drugih vrhunskih djela koja su bila u široj i užoj konkurenciji, a do same nagrade ipak nisu stigla. Previše dobrih knjiga, to je problem većine nagrada, pa i ove. Izabrati finaliste nezahvalan je posao. Utješno je jedino što je to pokazatelj da pisana riječ nije izgubila na snazi, rekao je urednik Expressa i član žirija Igor Vikić.

- Previše dobrih knjiga, to je problem većine nagrada, pa i ove. Izabrati finaliste nezahvalan je posao. Utješno je jedino što je to pokazatelj da pisana riječ nije izgubila na snazi, rekao je o nagradi urednik kulture u tjedniku Express i priloga o književnost Bestbook te član žirija Igor Vikić. Upravo dva spomenuta medijska branda, Express i Bestbook, uz krovna 24sata, jamče da će sva djela i njihovi autori imati zasluženu recepciju, da će dobiti prostor u kojem će na dostojan način moći progovoriti o svome radu. A današnje doba, kad se čini da sve informacije odjednom lebde kako kakvi bezvrijedni i usamljeni fragmenti, kad sa svih strana pršte žalopojke o redukciji svih prostora namijenjenih knjizi i književnosti, to je značajna činjenica.

Zanimljivo je da su sva nagrađena djela nakon Frica pobrala i druge značajne nagrade u zemlji, ali i u inozemstvu. Karakaš je, na primjer, za "Sjećanje šume" dobio talijansku književnu nagradu "Premio ITAS del Libro di montagna" te Kočićevo pero u Banjoj Luci. Potonju je nagradu osvojio i Cvijetić za svoj "Schindlerov lift", a impresivne su nagrade za najbolji krimić koje je u Francuskoj osvojila Pavičićeva Crvena voda. Osim što je taj roman uz Frica u Hrvatskoj ovjenčan i Đalskim, u Francuskoj je prijevod osvojio prestižnu nagradu Grand Prix de Littérature Policière za najbolji strani krimić (tu su nagradu ranije dobivali Patricia Highsmith, Stanisław Lem, Mary Higgins Clark, Elmore Leonard, P. D. James), dobio je ranije i nagradu Le Point du Polar européen na festivalu Quais du polar u Lyonu te nagradu francuskog mjesečnika za kulturu Transfuge, također za najbolji strani krimić. Gregur je za roman "Vošicki", pak, osim Frica, osvojio i državnu nagradu "Vladimir Nazor" za 2020.

Uz Uzunovića, u užem izboru za nagradu bili su i Staša Aras (12 pred zidom), Selvedin Avdić (Autobusne bilješke), Magdalena Blažević (Svetkovina), Ivana Bodrožić (Sinovi, kćeri), Elvis Bošnjak (Gdje je nestao Kir), Zoran Ferić (Putujuće kazalište), Josip Mlakić (Na Vrbasu tekija), Jurica Pavičić (Prometejev sin), Korana Serdarević (Gušterov rep), Ognjen Spahić (Pod oba sunca), Nada Topić (Morpho amathonte), Nora Verde (Moja dota) i Ivan Vidak (Radio Siga).

Odluku o pobjedniku, na temelju 51 pročitanog djela, donio je žiri u sastavu Tomislav Brlek, Hrvoje Klasić, Dragomira Majhen, Jagna Pogačnik, Čedo Prodanović, Igor Vikić i Dubravka Vrgoč.

Najčitaniji članci