News

Komentari 0

Dan prije izborne šutnje, ovo od političara traži LGBT zajednica

Dan prije izborne šutnje, ovo od političara traži LGBT zajednica

Ponosni Zagreb nedavno je predstavio listu predizbornih zahtjeva kandidatima i kandidatkinjama za Hrvatski Sabor. Zahtjevi su podijeljeni u sedam kategorija: privatni i obiteljski život, zdravlje, rad i zaposlenje,...

Mnoge nevladine organizacije u Hrvatskoj glasne su cijele godine, upozoravajući na mnoge propuste koje Vlada i Sabor (ne) donose te aplicirajući na zaštitu manjina, koje politika često 'previdi'. 

Jedna od onih manjina koju se često zanemaruje te joj je uskraćuju prava jest LGBTIQ+ zajednica, koja je u 2019. godini široj javnosti najviše bila poznata zbog prava na udomljavanje djece istospolnim parovima. Iako su Mladen Kožić i Ivo Šegota uspjeli izboriti svoje pravo na udomljvanje, njihova bitka, ali i bitka cijele zajednice još je daleko od gotove.

Kao reakcija na javnopolitičke razvoje povezane s potresom i pandemijom COVID-19 tijekom 2020. godine koji su ograničili vidljivost i podršku LGBTIQ+ osobama u Zagrebu, te kako bi spriječila trend ograničavanja prava i smanjivanje zastupljenosti LGBTIQ+ osoba u javnom i medijskom prostoru, u lipnju je nastala inicijativa Ponosni Zagreb.

Cilj inicijative je okupiti široku koaliciju saveznica/ka kako bi se ojačala prisutnost i položaj LGBTIQ+ identiteta. 

Inicijativa trenutno broji preko 60 osoba s aktivističkim iskustvom iz nekoliko LGBTIQ+ organizacija. Zadnji dan prije izborne šutnje, razgovarali smo s članovima inicijative - Danielom Martinovićem iz Duginih obitelji te Ivom Tomečić, urednicom portala CroL, o trenutnoj poziciji LGBTIQ+ osoba u Hrvatskoj te njihovim političkim zahtjevima novim vladajućima.

Koji je bio motiv i pokretačka ideja inicijative Ponosni Zagreb?

Daniel: Inicijativa Ponosni Zagreb nastala je kao reakcija na nedostatak javne artikulacije LGBTIQ+ tema u trenutku kada se Zagreb oporavlja od potresa i pokušava naučiti živjeti s korona virusom. Sve je počelo na inicijativu nekoliko pojedinki i pojedinaca, ali u roku od svega nekoliko dana priča je uključila 60-ak osoba s aktivističkim iskustvom po pitanju LGBTIQ+ tema.

Tako da možemo reći da je inicijativa niknula iz "zajednice" s ciljem da njoj pruža potrebnu vidljivost, sadržaje, mogućnost informiranja i druženja, jednu živost na koju smo navikli svake godine u lipnju i srpnju kada se tradicionalno diljem svijeta obilježava mjesec ponosa, a koja je ove godine izostala. Motivacija je bila i u nemalom broju negativnih političkih poruka koje su se čitale i slušale u javnom prostoru tijekom i prije predizborne kampanje za Sabor, pri tome ne libeći se obilježiti gay par kao nepodoban za udomiteljstvo, LGBTIQ+ osobe kao bolesne i slično. Mislile smo da smo tu razinu komunikacije prevazišli, ali očito još ima puno posla i zato smo tu.

S obzirom da je mnogo udruga uključeno u samu inicijativu, smatrate li da je do sada bilo nedovoljno aktivizma na krovnoj razini za LGBTIQ+ zajednicu te hoće li ga ovom inicijativom biti više?

Daniel: Teško je reći što je to krovna razina, budući da u različitim trenucima povijesti LGBTIQ+ aktivizma u našoj zemlji različite organizacije ili inicijative preuzimale su organizaciju nekih vidljivih i manje vidljivih događaja i zatim se mijenjale kroz vrijeme. Prve zagrebačke povorke ponosa organizirali su Iskorak i Kontra, zatim je organizaciju preuzeo Zagreb Pride, no u zadnjih par godina pojavilo se jako puno udruga i inicijativa koje pokrivaju široki spektar LGBTIQ+ tema - od organizacije party programa, preko kulture i umjetnosti ili zdravstvene zaštite do roditeljstva. Mislim da je to sasvim prirodno s obzirom na protok vremena, i da imamo dovoljno prostora za nove ideje, inicijative i događanja u Zagrebu; definitivno nikada ne može biti premalo vidljivosti za LGBTIQ+ osobe.

Na koje se sve načine krše prava LGBTQI+ zajednice - možete li to objasniti na jednom konkretnom primjeru iz ovog političkog mandata?

Iva: Samo jednom? Izdvojila bih Prijedlog izmjena Zakona o socijalnoj skrbi kojim se „proslavila“ bivša ministrica demografije, obitelji, mladih i socijalne politike Nada Murganić, a iz kojeg su bili isključeni formalni i neformalni životni partneri. Da je to prošlo, značilo bi, primjerice, da partnerica žene pogođene invalidnošću ne bi imala pravo na status njezine njegovateljice samo zato što su lezbijke, iako uredno plaćaju porez i poštuju zakone ove države, dok u Ustavu piše da smo svi jednaki.

Nakon dva mjeseca natezanja i pritiska udruga i javnosti, taj je (namjerni) propust ispravljen, ali gorak je okus ostao. Otprilike u isto vrijeme u javnu je raspravu stigao i nacrt prijedloga Obiteljskog zakona koji je izazvao gnjev javnosti jer su prema njemu obitelj činili majka, otac i njihova djeca, majka s djetetom odnosno otac s djetetom iako ne žive zajedno te ostali srodnici koji s njima žive. Dakle, nema djece – nema obitelji.

Dakako, bili su izostavljeni i životni partneri/ce koji imaju djecu. Sjetite se, pa u njemu je pisalo čak i da roditelji djecu trebaju odgajati domoljubno, što bi to uopće trebalo značiti? Taj je nacrt naprasno povučen iz javne rasprave jer nije izazvao samo bijes LGBTIQ+ zajednice, već i šire javnosti. To se dogodilo 2017., i otad nismo dobili novi Obiteljski zakon, iako je novi Prijedlog bio najavljen više puta. 

Daniel: Tijekom saborske rasprave o Zakonu o udomiteljstvu, za kojeg je na kraju i sam Ustavni sud rekao da se mora interpretirati na način da uključuje i životne partnere, vladajuća većina je konstantno zagovarala poziciju u kojoj je diskriminirala istospolne parove, govoreći da su oni nepodobni roditelji ili da će njihova djeca biti diskriminirana od vršnjaka pa je zato bolje da ostanu u domu.

Neki političari su čak koristili uistinu odvratne argumente aludirajući na pedofiliju, koja je teški zločin i koju osuđujemo u svim oblicima, i da stvar bude još smješnija ti isti političari zdušno podržavaju rimokatoličku crkvu koju godinama već konstantno potresaju pedofilski skandali. Žalosno je vidjeti da u Saboru neki političari svjesno ili nesvjesno ignoriraju činjenicu da dobrog ili lošeg roditelja ne čini njegova seksualna orijentacija ili rodni identitet, nego briga i skrb za dijete. Meni kao roditelju to je stvarno tužno čuti, jer kao i svaki dobar roditelj želim djetetu pružiti sve što ono treba i želi, što nema nikakve veze jesam li ja osobno u vezi sa ženom ili muškarcem. 

Je li hrvatsko društvo spremno prihvatiti udomljavanje djece istospolnim parovima? Mislite li da je sadašnja nevoljkost vladajućih da izjednače usvajanje na neki način povezano s referendumom o zabrani sklapanja braka za istospolne parove iz 2013.?

Daniel: U Hrvatskoj već postoje istospolni parovi koji imaju i odgajaju djecu - neka su posvojena, neka su iz prijašnjih veza i brakova, neka su začeta postupcima potpomognute oplodnje. Istraživanja provedena kod nas pokazala su da te obitelji funkcioniraju sasvim dobro i da im je najveći izazov upravo odnos nekih dijelova društva prema istospolnim parovima, na što se može utjecati povećanom vidljivošću duginih obitelji čemu svjedočimo zadnjih par godina, i progresivnim zakonskim okvirom gdje ima još puno mjesta za poboljšanje.

Rekao bih da je hrvatsko društvo bilo spremno još prije donošenja Zakona o životnom partnerstvu, samo zakonodavci trebaju prestati kalkulirati s glasovima i mišljenjem ekstremne desnice, nego se pobrinuti za najranjivije skupine društva. Referendum iz 2013. samo je definirao brak kao zajednicu muškarca i žene, nije ništa zabranio ili onemogućio.

Pravno gledano on nema nikakvog utjecaja na proširenje pravnog okvira koji regulira život LGBTIQ+ osoba i to su prije sedam godina dobro znale i osobe koje su stale iza tog referenduma - a to vidimo i danas gdje iste te osobe manipuliraju informacijama, lažnim istraživanjima i video montažama kada se govori o nekim drugim temama poput prava žene na pobačaj, migrantima ili životu u bivšoj državi. Takve osobe ne bi nitko trebao shvaćati ozbiljno, budući da se žele dočepati političke moći na isti način kao što je to radila ekstremna desnica 30tih godina prošlog stoljeća.

Je li politička struktura danas pogodnija za LGBTQI+ zajednicu no što je to bila prije?

Iva: Ovisi na što mislite kad kažete „prije“. Iako danas ima više političarki i političara koji se ne boje javno zagovarati LGBTIQ+ prava i ravnopravnost, rekla bih da općenito politička struktura i politička klima nisu naročito pogodniji. Naime, od 2014. godine, kad je Sabor izglasao Zakon o životnom partnerstvu, u zakonodavnom smislu nije se dogodilo ništa značajnije od toga. Što se tiče borbe za pravo na udomljavanje djece, LGBTIQ+ zajednica, točnije pojedinci i udruge, sami su izborili to da je Ustavni sud na koncu donio odluku da su sudovi i nadležna tijela dužni svima pod jednakim uvjetima omogućiti sudjelovanje u javnoj usluzi udomljavanja.

Političari su s donošenjem odluka i zakona kalkulirali i prije šest godina kad su donijeli Zakon o životnom partnerstvu, a ne bračnu jednakost, najčešće pod izlikom da „javnost nije spremna“, umjesto da su sami utjecali na društvenu klimu i poveli vlastitim primjerima. Ali onda se ne bi mogli dodvoriti takozvanom „konzervativnom“ biračkom tijelu.

Zadatak je vladajućih sustavno informirati i poučavati sve slojeve društva, ponajprije o tome da je svako nasilje prema slabijima i manjinama nedopustivo i da se treba najstrože kažnjavati. Međutim, i sami su vršili nasilje, i to nijekanjem postojanja istospolnih obitelji i činjenice da sve više njih podiže vlastitu djecu te njihovim isključivanjem iz raznih zakona.

Senzibilizira li se društvo u Hrvatskoj prema LGBTQI+ zajednici više no ikada do sad?

Iva: I da i ne. Dobro je da su te teme prisutne u javnom prostoru, no ankete koje se posljednjih godina provode među mladima nisu naročito ohrabrujuće jer velik broj njih i dalje smatra da je homoseksualnost neka vrsta poremećaja ili bolest. Je li za to „zaslužan“ obrazovni sustav, kućni odgoj ili oboje, to ne mogu znati. No općenito, jačanjem radikalno desno-konzervativnih pokreta i konstantnim perpetuiranjem njihovih parola i stavova u javnosti ispada da su oni među najglasnijima.

Posve sam svjesna situacije u hrvatskim medijima i nemilosrdne borbe za svaki klik i oglašivače, no trebamo li znati baš svaki put kad je neki ultrakonzervativac bubnuo nekakvu notornu glupariju o ženama ili gejevima? Moramo li svako malo čitati o ispadima onih koji skupljaju jeftine (političke) bodove preko leđa manjina jer se u životu nemaju čime niti pohvaliti, niti istaknuti? Moramo li biti izloženi tisućama degutantnih komentara i čistom govoru mržnje pod tekstovima o LGBT temama koje nitko ne moderira niti uklanja? Ja mislim da ne moramo.

Da bude posve jasno, ne pada mi na pamet nikome osporavati slobodu govora niti pravo na iznošenje stavova, no čini mi se da se ta famozna sloboda govora prečesto zloupotrebljava da bi se nekoga brutalno izvrijeđalo i ponizilo. Iz javnog je prostora nestalo bazične pristojnosti, poštovanja, kulture i argumentiranih rasprava, što itekako utječe na (de)senzibilizaciju društva, a za to su uvelike zaslužni i oni koje masno plaćamo za vođenje države i koji ne razumiju ili ne žele razumjeti da bi trebali biti uzori. Umjesto toga se ponajviše bave sami sobom, a mi to promatramo kao kakvu cirkusku predstavu i pristajemo na to.

Što bi željeli da političari ispune u novom mandatu po pitanju manjina, odnosno LGBTQI+ zajednice?

Iva:  Ponosni Zagreb nedavno je predstavio listu predizbornih zahtjeva kandidatima i kandidatkinjama za Hrvatski Sabor. Zahtjevi su podijeljeni u sedam kategorija: privatni i obiteljski život, zdravlje, rad i zaposlenje, obrazovanje, suzbijanje nasilja i diskriminacije, stanovanje i kultura. Između ostalog, tu su Obiteljski zakon koji izjednačava obiteljska prava osoba svih seksualnih orijentacija, rodnih identiteta, rodnih izražavanja i spolnih karakteristika, inkluzivni Zakon o udomiteljstvu, cjelovitu kurikularnu reformu koja uključuje građanski i spolni odgoj i obrađuje teme seksualne orijentacije, rodnog identiteta, rodnog izražavanja i spolnih karakteristika unutar kurikuluma na afirmativan i znanstveno utemeljen način, donošenje Nacionalnog plana za ravnopravnost, pravdu i uključivost LGBTIQ+ osoba te suzbijanja anti-LGBTIQ+ diskriminacije i nasilja.

Sve zahtjeve možete pročitati OVDJE.

- U nedjelju imamo priliku odabrati zdraviji smjer za Hrvatsku, pa bih ovom prilikom pozvala prvenstveno sve žene i pripadnike/ce manjinskih i ranjivih društvenih skupina da svojim glasom zaustave sve koji bi nam se uselili u spavaće sobe i maternice i koji bi odlučivali o našim tijelima i osobnim slobodama. Izađite i recite im da to neće proći. Tiče vas se - zaključila je Iva.

Inicijativa je u lipnju povodom Mjeseca ponosa organizirala razna događanja koja će kulminirati Pride Rideom u subotu u 17.30h ispred Muzeja Mimara.

Najčitaniji članci