Dodaj 24sata među omiljene izvore na Googleu
Dinka Juričić (70) već godinama u Šarengradu besplatno prima goste • Kod nje si mogu kuhati, okupati se • Zauzvrat prikuplja njihove priče
Nisam ni po čemu zanimljiva niti posebna, da bi se o meni pisalo... skromno će Dinka Juričić (70) dok se upoznajemo. A baš je po mnogočemu i zanimljiva i posebna. Zanimljiva je i priča o njenoj kući, dok je i svaki njezin gost fascinantna priča za sebe. U Šarengradu smo kod Iloka, kod Dinke, u mjestu u kojem Dunav ljubi nebo, s tisućama šarenih priča.
Dinka je sretna umirovljena nastavnica Hrvatskog, autorica knjiga, motivacijskih govora, nekadašnja savjetnica za udžbenike, savjetnica za učenje, barata s nekoliko stranih jezika, uključujući poljski. Dunavom vozi kajak i sup, svira bubnjeve, zna variti željezo, popravljati kuću, od naplavljenog stakla pravi prekrasne "suncolovce", ide spavati u osam, budi su u tri i uči svirati klavir, no najbolje od svega, Dinka u svojoj kući uz samu rijeku već nekoliko godina besplatno prima bicikliste i pješake koji prolaze ovuda, jednako tako kajakaše i ostale - svi su oni, kaže nam, duhovni nomadi na svom putovanju života, stari i mladi, ljudi koji nisu turisti već putuju za smislom, kako bi upoznali sebe, i druge.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
06:02
Ispred Dinkine "Kapetanove kuće" mogu postaviti šator, a kod nje se u kući besplatno oprati, oprati i odjeću, skuhati si jelo, koristiti hladnjak, jesti i odmoriti se u njenom velikom dnevnom boravku u čijoj sredini živi stari hrast koji izbija kroz krov, štiteći ga od sunca i vrućine, pravi prirodni air- condition. Pokislima i promrznutima Dinka besplatno ustupa i svoje sobe s kupaonicama, skromno uređene, ali najtoplije i najgostoljubljivije na svijetu.
Samo je ove godine kod Dinke svratilo oko sedamsto ljudi, godišnje ih bude i tisuću, i Dinka voli kad joj, na materinjem jeziku, ostave bilješku u za to predviđenoj bilježnici. Mnoge bilješke ne možemo pročitati - na kineskom su, japanskom, poljskom ili španjolskom, na svim jezicima svijeta. No jedno im je zajedničko - svi se Dinki namjeravaju opet vratiti. "Kapetanove kuće" nema u "maps", u rezervacijama smještaja, na turističkim kartama, no pročulo se za nju, ili ljudi ovamo svrate slučajno, budući da preko Šarengrada prolaze tri važne staze - dvije biciklističko-pješačke, od sjevera Europe do Crnoga mora, kao i jedna dunavska.
- Činimo li dobro zato što očekujemo nagradu, zapravo trgujemo. No učinimo li dobro iz ljubavi, na vagi dobra i zla prevagne dobro, a svemir se nasmiješi, s osmijehom će Dinka, umirovljenica kojoj je mirna samo duša, a svakodnevni život ispunjen pak s tisuću aktivnosti. I nas je primila raširenih ruku. Dočekala nas je s finim ručkom, a onda nam rekla da se ponašamo kao i svi drugi njeni gosti, samoposlužno. Goste je tako odlučila početi primati prije nekoliko godina, kad je ovdje ostala sama. U Šarengrad je došla prije pet godina, kako bi živjela s ocem, koji je trebao pomoć.
- Ostavila sam iza sebe drvenu kućicu na Kupi koju sam iz Zagreba uređivala dvadeset godina prije mirovine, i u njoj živjela tek nekoliko mjeseci nakon umirovljenja, jer sam došla u Šarengrad živjeti kod tate. Ovamo su u mirovinu došli živjeti i moj pradjed i moj djed, jednako tako i tata, svi redom Josipi, počinje svoju priču Dinka.
Njezin je pradjed Josip Kovačević bio drugi vlasnik "Kapetanove kuće", nekad vile Albina, jedine secesijske vile na selu u čitavoj Slavoniji. Iduće će godine vila napuniti stoti rođendan.
- Pradjed, kapetan riječkoga broda, prolazio je često ovuda dok je vilu gradio neki Židov do čijeg imena nisam uspjela doći. Gradio ju je za budući život sa zaručnicom Albinom Palinkaš koja je, međutim, umrla tri dana prije vjenčanja. Istoga dana, dok je svoju ljubav mrtvu držao na rukama, muškarac je odlučio vilu prodati, i Šarengradom razglasio tu vijest. Moj je pradjed to čuo, nekome ukrao magarca u selu, jer na konja nije naišao, kako bi što prije stigao do Iloka u banku, digao je novac i vratio se kupiti vilu... Vratio je seljaku i magarca. Tako je počela naša obiteljska priča ovdje, 1926., govori nam Dinka. Ona je život provela u Zagrebu, radeći za druge, odgajajući i četvero djece koja su ostvarila svoje snove, ima i dvije unuke. Sad je vrijeme da, kaže nam, uživa, i radi što želi. Suprug joj živi na jugu, na moru, i on je pomorac no kako ne voli Dunav, odlučili su se za razdvojeni život. I to je recept za dobar brak, smije se naša domaćica.
Roditelji su joj iz Šarengrada protjerani u Domovinskom ratu, boravili su kod nje u Zagrebu, a u vilu Albinu uselio je četnički štab. Pretumbali su cijelu unutrašnjost kuće, do te mjere da je u secesijskoj kupaonici bila štala. Poslije su unutra uselili Srbi iz Bosne, neka mlada obitelj, s kojom su nakon reintegracije i povratka Dinkini roditelji živjeli još šest mjeseci, jer novi stanari nisu imali kud. Dotle seže veliko srce Kovačevića i Juričića. U manjoj kući pored, Dinkin je brat uredio sobe, nazvavši ih Petrova i Lukina soba, po sinovima. Obojica su umrli kao mladići, jednako tako i bratova kći, Dinkina nećakinja, u trima tragičnim situacijama. Ogromna je to obiteljska tragedija od koje je nemoguće oporaviti se.
Dinka se, dakle, s Kupe vratila k ocu, i kaže da su joj, do njegove smrti, to bile najljepše tri godine života. On je, štoviše, u njihov dom doveo i svog prijatelja iz staračkog doma, tako da je brinula o dvojici staraca. Nastojala je život im učiniti što zanimljivijim, do te mjere da ih je, kao 90-godišnjake, odvela na let malim avionom , željela je, kaže nam, stvoriti im neke nove uspomene, makar u dubokoj starosti. I Dinka je skakala s padobranom, sa sinom Mladenom kojem su padobrani posao. Bilo ju je strah, ali je to učinila zbog njega, kojem je željela pokazati da mu vjeruje.
- Kad sam ostala sama, bez tate i njegovog prijatelja Tomislava, odlučila sam ostati u Šarengradu, i sad se posvetiti sebi, svojim željama i interesima. Bila sam dobra majka, koja je jako brinula o djeci, bila sam i dobra kći, otplatila sam sve svoje 'dugove' svima, i odlučila napokon - uživati. Kako je livada ispred kuće oduvijek bila mjesto na koje svraćaju kajakaši i biciklisti prenoćiti, odlučila sam besplatno im otvoriti i vrata svoje kuće, nastavlja Dinka. Nema im što naplatiti, i zašto bi....govori nam. Danas je zvijezda na društvenim mrežama, ima na tisuće pratitelja, objavljuje prekrasne, simpatične i smiješne pričice o svojim gostima, mnoge od njih su jako motivirajuće, diraju u srce. I govore nam, najvažnije, da nikad nizašto nije prekrasno već može biti - prekrasno, kaže Dinka.
- Nedavno je ovuda prošla žena od 85 godina, Njemica, koja je svoju kuću dala staračkom domu, u koji se planira vratiti nakon dalekog puta, no zapravo bi na putu voljela umrijeti - negdje u Karpatima, ili Transilvaniji, oko vrata nosi pločicu s brojem svoga odvjetnika, kojeg treba nazvati s mjesta na kojem umre, kako bi u tom mjestu onda bila i sahranjena. No ona i dalje putuje, javila mi se nedavno, jedna je od mnogobrojnih Dinkinih priča. Ili, par 80-godišnjaka, koji su oboje autom u Šarengrad kod nje stigli iz Njemačke, slučajno tu parkirali jedno pored drugog, otvorili svoje šatore, ali i srca - zaljubili su se ovdje, i unutar tri dana odlučili vjenčati se, no brzo su doletjele njihove obitelji, djeca, i vratili ih u Njemačku.
- Par mjeseci poslije gospodin me nazvao i rekao da je gospođa preminula... jedna je od tužnijih šarengradskih priča.
Prošla je ovuda nedavno, i četrdeseti put zaredom, 90-godišnja Njemica koja sama svake godine vozi regatu od Njemačke do Crnog mora, na tabli uz Dinkinu kuću piše da je do Crnog mora preostalo još 1306 kilometara. Ili, dvije gospođe koje su također u 80-ima odlučile propješačiti do Kineskog zida, svake godine prijeđu po tisuću kilometara, trideset na dan. Ili, četveročlana švicarska obitelj s dvije djevojčice, koji biciklima putuju devet godina, djevojčice su prvi put kod Dinke, jer je vani padala kiša, spavale unutar neke kuće, stalno su u šatoru. Dinka kaže da bistriju i pametniju, obrazovaniju djecu u karijeri nije vidjela. Ili, mladi Nijemac koji plovi do Crnoga mora, a onda će dalje autostopom do Mongolije. Ili, četvero 60-godišnjaka, braća i sestre, koji su ispunili posljednju želju 80-godišnjim roditeljima da samo njih šestero još jednom odu na ljetovanje, bez snaha i zetova, bez unučadi. Ili jedan 29-godišnji Moritz, stolar koji je u Šarengrad stigao isto iz Njemačke na šašavom zelenom plovilu Didi, koje je sam izradio. Pedalira, sjedeći na velikoj fotelji koju je ugradio. Dalje nije mogao pa je plovilo ostavio kod Dinke u dvorištu, eno ga tamo, vratit će se na proljeće i nastaviti put.
- Ja sa svim tim ljudima putujem oko svijeta, a da ne mrdam od kuće, sretno će Dinka. Oni su svi mudri, i ekološki jako osviješteni ljudi, od kojih je i ona , kaže, naučila lekciju života, bolje rečeno lekciju za starost - u kasnijim godinama čovjeku ne treba ništa osim onoga što stane u biciklističke bisage, sve drugo je kamen oko vrata.
To je i životni moto Ryszarda Wakuke, Poljaka kojeg smo zatekli "parkiranog" s biciklom i malim šatorom ispred Dinkine kuće. Ima 72 godine, vozi se iz svoje Poljske, planira odvoziti još tisuću kilometara, dan po dan, malo po malo, koliko ide...
- Za Dinkinu kuću sam čuo preko društvenih mreža, i oduševio se kad mi je rekla da se ovdje mogu istuširati, oprati odjeću, odmoriti se, nigdje nisam naišao na takvu gostoljubivost, govori nam Ryszard, nekadašnji građevinac. Sutradan je krenuo za Zagreb, želi vidjeti i naš glavni grad. Teško se sporazumijevamo, jer on govori samo poljski, razumijemo se uz neke "univerzalne" slavenske riječi, i smije se kad mu kažemo da će biti u hrvatskoj "gazeti". Sve su mu stvari u bisagama, baš onako kako Dinka kaže, i samo želi voziti bicikl.
Predvečerje je, ka "Kapetanovoj kući" spušta se još jedan muškarac, slučajno je naletio, traži dva stabla uz rijeku, na koja će objesiti svoju mrežu za spavanje, tako noći već tri tjedna, otkad je biciklom krenuo iz Berlina. Dinka mu odmah prilazi, i kaže da može spavati na kauču u boravku, da se može i istuširati, a da je, eto, ostalo i fine sirnice od ručka pa može i večerati. Hannes Reinhardt, 35-godišnji psihijatar iz Berlina, ostaje ugodno iznenađen, i sve prihvaća - večeru, tuš, kauč, Dinkino ogromno srce. Sutradan će, kaže nam, nastaviti preko u Vojvodinu, cilj mu je Nova Pazova, gradić iz kojeg su nakon Drugog svjetskog rata, kao mladi ljudi, Nijemci, morali iseliti njegovi baka i djed, odvojeno, upoznali su se tek u Berlinu, gdje su se vjenčali i stvorili dom. Ovamo su podunavski Nijemci, "folksdojčeri", dolazili od kraja 18. stoljeća, na posebno izrađenim drvenim brodicama koje su po dolasku pretvarali u kuću - obrtničku radnju pa su odmah mogli početi s radom u novoj domovini.
- Navodno je kuća mog djeda još tamo, imam adresu, to mi je cilj. Od njih sam slušao priče iz staroga kraja, koji sad želim vidjeti. Na križanju sam između dva posla, u potrazi za odgovorima, spoznajama..., govori nam Hannes, prepun pitanja o povijesti Hrvatske, o Drugom svjetskom ratu, o Domovinskom ratu. A kako Dinka rješava sve probleme svojih gostiju, sutradan ga je, kad je shvatio da na put ne može krenuti zbog kvara na biciklu, hitro odvezla u Vukovar gdje ima prijatelja servisera, tako da je Hannes dio važne hrvatske povijesti mogao upoznati i sam. Kako majstor tog dana nije radio, Dinki nije bilo teško s Hannesom "potegnuti" do Vinkovaca, gdje su mu popravili bicikl. Zauzvrat, svatko je od nas od Hannesa dobio brzopoteznu psihoanalizu, uz napomenu kako je najbolje "porazgovarati s mamom", jer mi žene obično imamo neriješen problem s majkama, a muškarci s očevima, dakako. Lako Hannesu, kad on sve svoje probleme ispjeva, član je berlinskog zbora "Singing Shrinks", u prijevodu "Raspjevani psihići", koji okuplja njemačke psihijatre zaljubljene u pjevanje.
Pokretanje videa...
06:02
I tako Dinka od svakog svog gosta nauči nešto novo, i "putuje" svijetom. Ona se sama relaksira na bubnjevima, ima ih nekoliko, tu se često pjeva i pleše, recitira, rado navrate i Šarengrađani, kod Dinke im je uvijek zabavno. Prihvatili su oni nju, kao i ona njih, i Dinki su uvijek od pomoći.
Pored kuće je sagradila i malu biblioteku, "bibliočardak", u koju knjige nije potrebno vratiti, pa putnici namjernici knjige odnesu, ostavljajući one koje su donijeli sa sobom, ili, poput jednog mladića, iz Francuske pošalju svoje stare dječje knjige. Dinka ovdje voli okupljati djecu, bubnjaju, pjevaju, čitaju, napisala je i priručnik za razvijanje dječjeg poduzetništva, kao i vodič za uspješno komuniciranje.
Organizirala je i, kako je u šali zove, "najuspješniju neuspjelu regatu Dunavom", kad je okupila osmero umirovljenika i troje mladih, koji su imali zadaću sami izgraditi plovilo od bilo čega starog, recikliranog pa Dunavom krenuli 25 kilometara nizvodno iz Vukovara prema Šarengradu.
- Nismo veslali, samo se prepustili struji, računali smo doći za pet sati jer je brzina Dunava pet kilometara na sat. Prethodno sam regatu prijavila lučkoj kapetaniji, koja je, s obzirom na naše godine i sklepana plovila, odlučila pratiti nas, ali nas je onda uputila i na vatrogasce. Vatrogasci su isto rekli da bi nas pratili, uputivši nas na HGSS, u kojem su isto odlučili pratiti nas. Savjetovali su nam da se javimo i hitnoj pomoći, pa su nas i oni pratili na jednoj brodici, a na hitnoj pomoći su nam rekli da ne bi bilo zgorega i da nas u startu blagoslovi svećenik!
Tako je i bilo, nakon blagoslova smo krenuli, nas jedanaestero na svojim brodicama, a u pratnji još šest čamaca, uključujući svećenika!", smije se Dinka, prepričavajući nam tu ludu avanturu. Nakon sat vremena neveslanja, uživanja i pjevanja, iz kapetanije su im prišapnuli da je sve to divno i krasno, ali da su za sat vremena prevalili samo jedan kilometar, što znači da će im do Šarengrada trebati 25 sati.
- Ne znam kako se to dogodilo, svi su naši proračuni pali u vodu, ali smo bili sretni na tih sat vremena, možda najboljih i najveselijih u našim životima! Pristali smo iskrcati se puno ranije, i veseli završiti najuspješniju neuspjelu regatu u povijesti!, kroz smijeh će Dinka.
Ona svoj dan započinje oko 6 sati, s Tai Chijem uz Dunav, društvo joj je njena odnedavna cimerica Karmen Zupčič iz Maribora (63). Karmen je prije mjesec dana preselila k Dinki u Šarengrad, sad Slavonka i Slovenka čine malu umirovljeničku zajednicu koja bi željela još jednu članicu ili člana, za društvo i potporu pod stare dane. Zato je ovo i svojevrsni Dinkin oglas zainteresiranima da se jave.
- Želimo još jednu osobu, spol nije bitan, samo da je još uvijek vitalna, i ima vozačku dozvolu. Pozivamo nekog takvog da nas posjeti, upozna, i možda poželi s nama provesti starost, u zajednici u kojoj ćemo jedni drugima biti od pomoći, a da opet svatko ima svoj prostor i potrebnu samoću, Dinkin je poziv. Tako joj je došla i Karmen, umirovljena sveučilišna knjižničarka, odmah se zaljubivši u pitomi, ljupki Šarengrad, taj skriveni dragulj Dunava s istoimenom utvrdom iz 15. stoljeća na brdu. Ime mu potječe od mađarskog naziva "Szerenvar", što bi se prevelo kao "Srijemski grad" no draže nam je misliti da je iza toponima i značenje - jer ovo je šareno mjesto s milijun šarenih priča. "Ovdje nije kao drugdje, ovo je - Šarengrad!", kažu nam djevojke na rastanku.
24sata © 2026
