'Došao sam upoznati svog oca, ali u njemu nema ništa ljudsko'

Alen Muhić (24) imao je deset godina kada je jedna dječja svađa gotovo razorila njegovu obitelj. Sve do te svađe, Alen je vjerovao da je poput sve druge djece, iz prosječne bosanske obitelji, da se njegov otac zaista zove Muharem, koji je radio kao domar u bolnici u Goraždu, te da je Muharemova supruga Advija zaista njegova majka, a njihove dvije kćeri njegove sestre.

- Sve je počelo s glupom dječjom svađom oko nebitnih stvari. Gurkali smo se i i govorili jedan drugome 'ti si napravio ovo, ti nisi napravio ono...'. U jednom trenutku me udario i ja sam mu uzvratio. Jako se naljutio i počeo vikati na mene: 'Smeće odvratno, ti si posvojen, tvoja majka te napustila, kopile jedno, četničko kopile. Četničko dijete! Našli su te u kanti za smeće!'. Bio sam u šoku, ali i posramljen zbog tih riječi. Udario sam ga još jednom i počeo trčati prema kuću. Cijelo vrijeme sam plakao - ispričao je Alen.

Onog dana, kada je Alen na igralištu doznao istinu, došao je kući uplakan, a njegovi roditelji već su s vrata znali što se dogodilo. Muharem, čovjek za kojeg je znao da mu nije pravi otac, ali ništa više od toga, ispričao mu je istinu. 

Da je rođen u veljači 1993. u bolnici u Goraždu, te da mu je majka muslimanka koju je silovao srpski vojnik. Njegova je majka htjela pobačaj, no već je bilo kasno, trudnoća je poodmakla i morala je roditi dijete za koje je sama kasnije rekla da ga je htjela zadaviti.

TUŽNA PRIČA Majka: 'Kada sam ga čula kako plače... htjela sam ga zadaviti'

Kada je Alen imao tri godine priča o njemu objavljena je u Newsweeku, koji je radio na temi o djeci koja su rođena nakon što su im majke silovane za vrijeme rata u Bosni. Takvih je slučajeva bilo između 20 i 50 tisuća u periodu od 1992. do 1995. godine.

Novinar Stacy Sullivan uspio je tada doći do Alenove majke, koja nije imala nikakve emocije prema tom djetetu,  a još manje prema njegovom ocu koji ju je, kako je rekla, 'povrijedio toliko da se nikada neće oporaviti'.

"Kada sam ga čula da plače, rekla sam doktoru da mi ga donesu. Htjela sam ga zadaviti", rekla je prava Alenova majka za Newsweek 1996.

Ali, nije. Umjesto toga ostavila ga je u bolnici u kojoj se tamošnji domar sažalio nad bebom i počeo je odvoditi doma preko dana supruzi i kćerima, a navečer bi je vraćao u bolnicu. Kćeri su bile oduševljene, oduvijek su htjele brata i ubrzo su ga odlučili posvojiti. Alen je tako počeo svoj život u muslimanskoj enklavi, siromašnom kraju gdje nije bilo tekuće vode i grijanja. Muhići su Alena zavoljeli kao rođeno dijete, pružili su mu ljubav i dom.

Nakon što su svi doznali cijelu istinu, život je za Alena postao itekako težak. Ljudi su mu stalno govorili da je četničko kopile pronađeno u smeću. Alen je taj period hrabro prebrodio i s redateljem Šemsudinom Gegićem 2003. snimio prvi dokumentarac 'Dječak iz ratnog filma'.

Deset godina poslije, pojavila se i želja da upozna svoje biološke roditelje i to pred kamerama. Drugi film 'Stupica nevidljivog djeteta' je završen 2015., a da u tome nije uspio. No nakon premijere na Facebook je dobio poruku - broj telefona svoje biološke majke.

Alenova majka je nakon njegovog rođenja uspjela napustiti BiH i pobjeći u SAD. Udala se i dobila dvoje djece. 

- Kada sam je vidio, skoro sam doživio živčani slom. Oboje smo plakali. Pričali smo o tome što se dogodilo u ratu i saznao sam da je čovjek, koji ju je silovao, ubio njenog oca.

Tog čovjeka - Radmila Vukovića - je Alen isto tako nedavno upoznao. Bila je to spontana odluka. Alen je otišao u džamiju na molitvu, a onda se s hodžom zaputio u Foču, gdje danas živi njegov otac. 

- Pokucali smo na njegova vrata. Pitao sam ga jesi li ti Radmilo? Rekao je da jeste. Ja sam mu se predstavio. Rekao mi je da zna tko sam i da je preko interneta pročitao moju priču. Razgovarali smo. Poricao je da je moj biološki otac i da poznaje moju majku. Uvidio sam da u njemu nema ništa čovječno - ispričao je Alen za DW.

I pored te spoznaje, Alen je odmah uočio sličnost koju ima s tim čovjekom: 

- Imamo istu figuru. 

Bez obzira na sve što je prošao, Alen je danas sretan. Njegova sreća su supruga Dženana i jednogodišnji sin. Njegova supruga kaže kako je Alen uvijek pozitivan i kako zrači pozitivnom energijom tako da se njegova patnja ne primjećuje.

Djeca mržnje

U ranim devedesetima u Bosni je praktički vladala 'omerta', zakon šutnje o ratnim silovanjima. Većina žena koje su bile silovane išle su na pobačaj, no dio njih, poput Alenove majke, su prekasno došle u bolnicu.

Nakon što bi ih rodile, gotovo sva ta djeca su ostavljena u bolnici, a svi su ih zvali 'djeca mržnje'. Rasli su i živjeli s djecom koja su ostala siročad, a vlasti su redovito vješto skrivale njihovo pravo porijeklo potencijalnim posvajačima.