Dražen Katunarić o krvavom Parizu: Smijeh temelj slobode

Hodajući neki dan u sićušnoj zagrebačkoj grupi da zapalim svijeću žrtvama islamskih ekstremista na Zrinjevcu ispred francuske ambasade, dok su mi se u glavi vrtjele slike neviđenog barbarstva, okrutnosti i ludila, razmišljao sam zašto su me ovi tragični događaji toliko potresli kao da prolaze tik do mene. Impliciran sam izdaleka, prije svega vremenski, a poslije i prostorno, s jedne čudne strane, ali opet jako blizu svega: nakon što sam napustio ondašnju Jugoslaviju u studentskim danima, družio sam se s Francuzima koji su imali za prijatelje studente iz Sirije, Libanona, Turske, volio sam karikature Wolinskog, tekstove Cavanne i kupovao zadnjom crkavicom ondašnji Hara-Kiri profesora Chaurona koji je prerastao u Charlie Hebdo i čitao ga naglas s prijateljima, Sammirom, Haldunom, s Françoise, Dominiqueom, Marie-Christine, smijao se njihovim fotomontažama i karikaturama. Nasuprot komunističkoj mrtvačkoj jednoobraznosti koja iznosi samo ono što je mudro rukovodstvo Partije i CKSKH zaključilo i na koju sam bio navikao, bilo mi je nezamislivo da u Francuskoj postoji rugalački duh koji nikoga ne štedi, a ponajmanje neupitne političke autoritete. Smijeh je bit demokracije, zbog njega demokracija ima smisla: taj neumrli Rabelaisov duh koji čini Francusku shvatio sam čitajući upravo Charlie Hebdo. 

No impliciran sam neizravno u ovaj slučaj i kao nakladnik djela Michela Houellebecqa, s kojim sam na refule razgovarao o duhu džihada i koji je borgesovski predvidio događaj i ranije nego što se dogodio, odnosno pokazao da siže njegova romana o budućnosti islamizma i nije tako nestvaran kao što bismo mogli misliti. Uostalom, jedan od ubijenih, Bernard Maris, bio mu je prijatelj i posvetio mu knjigu “Houellebecq économiste”. Uključen sam izdaleka u priču i kao nekadašnji radnik Hidroelektre u Alžiru (kao u potresnom filmu “O bogovima i ljudima”), koji je srećom na vrijeme napustio gradilište i onda nekoliko godina poslije čitao o pokolju dvanaest drugih radnika Hrvata (koji su pred smaknuće morali skidati gaćice da se provjeri jesu li obrezani). I na kraju, uključen sam u slučaj jer sam i u Feralu, našem Charlieju, svojedobno objavio tekst o aferi karikatura, u listu koji je nedugo poslije pao šaptom, bez metaka, pa je otada Hrvatska izgubila smisao za politički i drugi humor. 

To gašenje novinarstva i solidarna duha osjetilo se i u onoj sramotno kratkoj povorci koja je išla zapaliti lučice na Zrinjevcu i u kojoj nisam prepoznao nijednog novinara, osim HTV-ovskih reportažerki koje su panično tražile sugovornika među onima koji nisu govorili ni francuski ni engleski jezik: ali Hrvati su te večeri patili od postnovogodišnje bulimije ili stavljali led na srce jer nije riječ o njima. Ti prvi momenti, emocije užasa kojima su se posebno bavile svjetske redakcije, odnosno marketingom tog užasa, izazvali su dirljivu, pomalo naivnu saživljenost u krilatici “Ja sam Charlie”, premda je rijetko tko, osim običnih ljudi punih suosjećanja koji su spontano reagirali i izašli na ulicu, bio Charlie.

>>> Više pročitajte u Expressu