Država ne pomaže: 'S mojom Miom sama moram vježbati...'

Vesna Ferluga Antić (50) iz Labina svaki dan treba puna četiri sata da nahrani kćerku Miu (19). Djevojka boluje od cerebralne paralize zbog koje sve teže guta i sve teže sjedi u kolicima.

Da bi se pogoršanje zaustavilo i situacija barem donekle popravila, Miji bi trebala svakodnevna fizioterapija. No u čitavom Labinu, koji broji 12.000 stanovnika, nema niti jednog fizioterapeuta koji je specijaliziran za cerebralnu paralizu i kod kojeg bi se moglo ići preko uputnice HZZO-a. I tako već godinama. Zbog svega je mama Vesna sama morala naučiti kako obavljati fizioterapiju s bolesnom kćerkom, a svojedobno je čak kao podstanar živjela u drugom gradu pune tri godine kako bi Mia mogla odlaziti u centar za rehabilitaciju. Suprug je zbog posla morao ostati u Labinu, a danas su sretni što je njihov brak preživio razdvojenost i toliku količinu stresa. Grad Labin plaća jednu fizioterapeuticu koja dva puta tjedno dolazi u grad, no Miu ne stigne vježbati jer joj je raspored prenatrpan.

- Miu smo zbog pogoršanja zdravlja morali ispisati iz škole za djecu s teškoćama jer tamo više nisu postojali uvjeti za nju. Škola nema fizioterapeuta. Ima samo njegovateljicu koja je pola radnog vremena zaposlena kao njegovatelj, a pola kao čistačica. Doslovno se ubija od količine posla. Ustanove u koje odlaze stariji od 21 godine ne žele štićenike koji su u kolicima i ne mogu se sami hraniti - priča mama Vesna svoje tužno iskustvo koje naziva diskirminacijom i otvoreno kaže da strahuje za svoje dijete koje ovisi samo o količini njezine snage.

A godine idu, pa i Vesna sve više ima zdravstvenih problema. Njezin primjer zorno prikazuje zašto zakone treba hitno mijenjati. Izmjene zakona podržava više od 50 udruga i saveza što je brojka veća od 10.000 ljudi. Među njima je Hrvatski savez udruga Osice u kojem kažu da su svjesni krize koju trenutno prolazi i Vlada, ali da djeca i članovi obitelji koji žive s invalidnošću nemaju vremena čekati. U savezu ističu da se sve naknade moraju temeljiti isključivo na zdravstvenoj dokumentaciji i preostaloj sposobnosti te da bi inkluzivni dodatak, koji spada u zahtjeve roditelja, pravično raspodijelo sredstva prema potrebama pojedinaca. Također ističu da imovinski i dohodovni cenzusi od njihove populacije stvaraju socijalne slučajeve te da će se boriti do krajnjih granica kako bi dokazali da invalidnost ne nestaje s imovinom ili dohotkom.