Esej Miljenka Jergovića o 1983. godini: Posljednje je to vrijeme jednog predugog djetinjstva

Premda nije izabran u partijsko rukovodstvo, Petar Stambolić, koji je taman navršio dvadeset i osam, našao se u središtu velikih zbivanja. Kako je putovao od Zagreba, kako se vraćao u Srbiju, je li išao samo do Beograda, ili je putovao sve do Čačka i Ivanjice, ništa o tome nećemo saznati. Vjerojatno je išao vlakom. Najvažnija putovanja generacije teku željeznicom, i zapravo će tako ostati sve do konačnog nestanka Jugoslavije. U željeznici jugoslavenska je metonimija. Dok za vikend, nesretnoga 13. svibnja 1983. putujem prema Beogradu, suze mi oči, boli me glava od suviška Stocka i od nelagode pred mogućim posljedicama dviju preglasno izgovorenih rečenica: "Ja na groblje ne idem! Nemam ja tamo svoga groba!", nisam svjestan toga da je željeznica sva moja Jugoslavija, dok god u tom imenu pretpostavljam nešto dobro i sveto. I skoro ništa, mimo željeznice, četrdesetak godina kasnije, pri spomenu Jugoslavije neće biti ni dobro, ni moje.