Generacije obitelji Srša rukama su iskapali panonski pijesak...

Otvorio je dobro skrivena, jedva primjetna drvena vratašca u pješčanom zidu koji je bio obrastao bršljanom. Morali smo pognuti glave da bismo ušli. Ništa nisam vidjela. Trebalo je nekoliko sekundi da mi se oči nakon boravka na zasljepljujućem suncu priviknu na ovaj neugodni mrak. Polako sam, ukopana na jedno te istom mjestu, u strahu od nepoznatog prostora na kojem ništa ne razabirem, progledala. U istom trenu oteo mi se uzdah gađenja, prošla me jeza, zažmirila sam i instinktivno poželjela odmah izaći. Na samo nekoliko centimetara od glave, na bočnom zidu špilje, visjele su snježnobijele kukuljice.

Obilazili su ih njihovi čuvari i vlasnici, paukovi veličine kovanice od pet kuna. Lijeno su se gegali po gustoj mreži za koju se slijepio vlažan, kremeni pijesak koji je prije milijune godina na ovo područje donijelo Panonsko more.

- Vidi se da živite u centru grada. Pa oni vam ne mogu ništa - grohotom se nasmijao Stanko Srša (55), vlasnik nekoliko malih pješčanih špilja u međimurskom selu Jurovčak i potapšao me po ramenu u znak ohrabrenja.

Napravili smo još nekoliko koraka. Hladnoća je, zbog svega desetak stupnjeva unutar špilje, lagano počela štipati za obraze. Domaćin mi je pokazao nekoliko bačvi na tlu. Uglavnom su se zbog njih, ovi primitivni, u brijegu ukopani podrumi koje još zovu pelnice i gradili.

- U vrijeme kada još nisu postajali hladnjaci, pelnice su bile najpopularnije mjesto za spremanje i čuvanje jabuka, krumpira, repe, mesa, raznih prehrambenih namirnica, vina, pa i za pečenje i spremanje žganice - otkrio nam je Stanko.

Špilju u koju nas je uveo, ručno je izgradio još 1945. godine njegov djed Lovro uz pomoć brata Stjepana i bila je prva u općini Sveti Martin na Muri. Kasnije su ih počeli graditi i ostali mještani.

>>> Više pročitajte u 24sataExpressu