U trenutku kada se broj pacijenata povećao, Močenić kaže kako se tada nije razmišljalo o radnim satima, je li subota,nedjelja ili praznik. Jednostavno se dala i preko svojih granica
NA PRVOJ LINIJI OBRANE
Heroji korone: 'Bilo je dana kad ne bismo jeli, a sanjali smo tuš'
Vidjeti strah u očima oboljelog pacijenta, tugu, neizvjesnost, nadu i želju sastavni je dio njihove svakodnevice. Na to se ne ostaje imun, na to nema privikavanja ali biti medicinski djelatnik nije samo posao, već poziv i način života. Tako su nam rekli Martina Močenić i Roberto Licul koji su od prvog vala pojave korona virusa u Hrvatskoj i u pulskoj bolnici, znali kako je najvažnije pružiti oboljelima svu skrb, njegu i pomoć koju su trebali.
Pogledajte video: Vlada je nedavno ublažila mjere, ali brojke rastu
Pokretanje videa...
00:53
Prošlo je već godinu dana od pojave te "pošasti" koja je promijenila svakodnevicu svakog čovjeka, gdje god se nalazio na karti svijeta. Svi će se složiti da je to godina previše, a svijet je naučio živjeti s "koronom".
Roberto Licul (33) kao diplomirani medicinski tehničar u bolnici radi punih 11 godina a na "covid odjelu" radio je u dva navrata
"Svi smo se u tom trenutku našli tada u nečem novom s čime se do tada nikad nismo susreli. Morali smo oformiti odjel u roku 24 sata. Kada smo prvu put u Puli otvarali odjel, slagali smo još stvari, materijale i lijekove, tehničari su provodili žice za telefon a prvi pacijenti su već bili najavljeni da dolaze jer nije više bilo mjesta na Odjelu infektologije gdje su prvotno bili smješteni. Bilo je straha naravno jer nismo znali što očekivati. Imali smo punu zaštitnu opremu koju prije toga nikad prije nismo trebali oblačiti,nismo ni znali kako se oblači. Imali smo tečaj o tome. U tim trenucima sam se odvojio od ostatka obitelji jer nisam želio ugroziti nekog. Znam da sam smanjio kontakte s prijateljima jer mi je stalno na pameti bilo "nedaj Bože da nekog slučajno zarazim", prisjetio se Licul početaka pojave tog smrtonosnog virusa. Dodaje i da su ljudi koji ga poznaju nehotice izbjegavali kontakt s njim, zbog straha.
"Iako s neke strane razuma znaš da si na odjelu najzaštićeniji jer svjesno znaš da pristupaš pacijentu koji je pozitivan i ideš kod njega pod punom zaštitnom opremom. Dio svakodnevice bio mi je skafander koji ide preko tijela, FFP3 maska koja se savlja preko nosa i ustiju,zaštitne naočale,vizir,rukavice, "galoše" za noge. Prvi puta mi je bilo užasno jer mi je trebalo oko 15 minuta da se obučem"odao je Licul. Moralo se vježbati oblačenje, a kada je ono postalo rutina,bilo je lakše. Poslije se ovaj mladi medicinski djelatnik toliko ispraksirao da se oblačio ta tek minutu i pol. Skidanje opreme bilo je kompliciranije jer se trebao paziti kontaminacije virusa koje ostaju na skafanderu.
"Na prvom covid odjelu koji je bio u zgradi u staroj zgradi rodilišta bili su balkoni tako da smo imali sreću da s pacijentima možemo komunicirati i bez da se izlažemo ulasku unutra. U tom prvom dijelu bilo je lakše. Koristili smo i telefone u komunikaciji s pacijentima. Pacijenti su nas više znali po glasu nego po tome kako izgledamo jer kad smo ulazili s punom opremom za nih smo svi izgledali isto. I ja sam mnoge pacijente koji su ležali u bolnici prepoznavao baš po glasu jer smo se puno puta čuli telefonom. Kada smo se kasnije preselili u drugu zgradu gdje je i sada covid odjel, tamo nema balkona i organizacija je bila drugačija. Teško je bilo gledati bolesne ljude,suosjećali smo s njima ali smrt je na žalost u medicini nešto što je normalno", priča Licul, dodajući da je to tako bez obzira na kojem odjelu se radi. Puno mu je bilo gore priznaje,kada su ljudi morali na respirator.
"Većina ih je, hvala Bogu preživjela, ali to su ljudi koje intubirate i stavljate u stanje umjetne kome. To je bilo teže jer ni pacijenti nisu znali što ih čeka,kolike su šanse za ozdravljenje,što će se događati... Jedna velika neizvjesnost i strah bio je prisutan u očima bolesnika.Sjećam se jedne pacijentice koju smo intubirali zbog težine slučaja, te je poslana u Rijeku na respirator (jer respiracijski centar u prvom valu nije bio u Puli). Nakon par dana se vratila s respiratora natrag kod nas gdje provela još izvjesno vrijeme. Kada je s našeg odjela hodajući otišla kući, cijelo osoblje je spontano izašlo i počelo pljeskati", priznao je.
Trenutno je Licul premješten na drugi odjel ali kaže da slučajno dođe do trećeg vala, opet bi se prijavio da bude baš na covid odjelu,kao što je to učinio i ranije. I njegova kolegica Martina Močenić (40) magistra sestrinstva u bolnici radi 19 godina. Njezino zanimanje je sestra za kontrolu bolničkih infekcija. Radila je u organizaciji o formiranju smještajnih kapaciteta,organizaciji covid odjela i edukaciji zdravstvenih djelatnika o pravilnom nošenju osobne zaštitne osobe,osiguranja odjela s ciljem sprječavanja širenja infekcije na ostale pacijente kao i u sprječavanju zaraze zdravstvenih djelatnika.
"Koncem siječnja prošle godine pulska je bolnica održala prvu izvanrednu sjednicu Povjerenstva za kontrolu bolničkih infekcija. Održane su zatim edukacije kako bi svoj posao obavljali još profesionalnije. Smjene u bolnici bile su organizirane na način duplih smjena. Nitko nije u jednom aktu bio po 8 do 10 sati u opremi, jer je maksimalni boravak zdravstvenih djelatnika pod opremom bilo po 4 sata. Pod takvom opremom je zaista pojačano znojenje, teže se diše, dolazi do suhoće sluznice usta, a kad je osoblje u zoni s pacijentom koji boluje od "korone" on tu opremu ne skidadok je tamo.Nema pića, jela, nema toaleta i sve treba biti dobro promišljeno i obaviti treba prije nego što se uđe u zonu rada s covid pozitivnim pacijentima. Nakon izlaska pristupa se posebnom skidanju opreme, zračenju i tek nakon toga slijedi povratak u čistu zonu gdje su medicinski djelatnici mogli popiti nešto,odmoriti se i obaviti toalet", prisjetila se posljednjih godinu dana Močenić.
Kao sestra za kontrolu bolničkih infekcija pripravna je bila prilikom dolaska prvog pacijenta 8. ožujka. "Bilo mi je normalno da budem prisutna jer sam ja trebala biti ta koja će pokazati svojim primjerom kako se točno sve treba odvijati jer ako ja pokažem svojim primjerom i ne bojim se ulaska u zonu covid pozitivnog pacijenta, svaka moja kolegica znala je da je sigurna. Ostala mi je u sjećanju jedna mlada obitelj koja je stigla u prvom valu, na proljeće. Nisu imali tešku kliničku sliku ali tada je Stožer donio odluku da svi pozitivni pacijentni moraju biti hospitalizirani. Bila je to mlada obitelj s malenim djetetom. Ta curica je veselo trčkarala, smiješila se i svima je priraslo srcu. I nakon njihvoog izlaska iz bolnice nastavila se ta neka komunikacija, i osjetila se ljudska povezanost.I danas nam šalju fotografije te malene curice. To su momenti koji se pamte", odala je.
U trenutku kada se broj pacijenata povećao, Močenić kaže kako se tada nije razmišljalo o radnim satima, je li subota,nedjelja ili praznik. Jednostavno se dala i preko svojih granica. Obitelj joj je velika podrška u svemu.
"Koliko je bilo hladnih narezaka umjesto kuhanih obroka ni sama ne znam. Ali sve su shvatili kada bi došla umorna doma,otišla pod topli tuš i uvukla se u krevet. Jedino nisam bila prisutna toliko kod on line nastave i to mi je žao ali takav je život", priznala je.
I sama je preboljela korona virus, a zarazio ju je suprug koji je virus donio kući s posla. "Koliko god sam se bojala da ja ne donesem koronavirus ukućanima, uspjela sam ga dobiti od supruga.Nikad to nikome ne bi poželjela. Kada taj virus osjetite na svojoj koži, znate da je korona. Ne znam kada ću se moći osvrnuti oko sebe i reći da je to iza mene. Još sam duboko u cijeloj covid priči", rekla je na kraju.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
