Dodaj 24sata među omiljene izvore na Googleu
Priznanje je politički čin, ali osnovno pitanje je što je Palestina i koga se priznaje. Jesu li priznali Hamas ili su priznali Fatah. Onoliko problema koliko Palestina ima s Izraelom, toliko ima i sama sa sobom - rekao nam je prof. međunarodnog prava na Pravnom fakultetu u Zagrebu Davorin Lapaš.
Važno je naglasiti odmah na početku teksta, prekid vatre, povratak taoca mrtvih i živih, prestanak ubijanja djece i nevinih te dolazak humanitarne pomoći bitniji su od bilo kakvog pravnog akta i rezolucije.
Nakon dvije godine najkrvavijeg palestinsko-izraelskog rata, stigao je prekid vatre, a mnogi se nadaju i konačan kraj svirepog sukoba koji je uključio i stubokom promijenio dobar dio Bliskog istoka. Prema posljednjim informacijama u ratu je poginulo 67.194 Palestinca, najmanje 1650 Izraelaca, a ranjeno je 169.890 ljudi.
Izrael i Hamas dogovorili su se o prvoj fazi plana američkog predsjednika Donalda Trumpa za Gazu, sporazumu o prekidu vatre i taocima koji bi mogao otvoriti put okončanju krvavog dvogodišnjeg rata na Bliskom istoku. Neizravni razgovori u Egiptu rezultirali su dogovorom o početnoj fazi Trumpovog okvira od 20 točaka za uspostavljanje mira u palestinskoj enklavi.
Novi sporazum o Gazi predviđa oslobađanje svih živih talaca u roku od nekoliko dana, dok će se izraelske obrambene snage (IDF) povući na unaprijed dogovorenu liniju. Čak i ako se obje strane nekim čudom uspiju dogovoriti oko svih 20 točaka, ostaje otvoreno pitanje palestinske državnosti koja se u Trumpovom prijedlogu za mir, sramežljivo spominje u 20. točki.
- Kako obnova Gaze napreduje i kada Palestinska uprava provede potrebne reforme, mogli bi se stvoriti uvjeti za vjerodostojan put prema palestinskom samoodređenju i državi, što SAD priznaje kao legitimnu težnju palestinskog naroda - stoji na kraju plana za dugoočekivani mir na užarenom Bliskom istoku.
Profesor međunarodnog prava na Pravnom fakultetu u Zagrebu prof. dr. sc. Davorin Lapaš smatra da su dvije stvari krucijalne u rješavanju rata i općenito nasilja koje traje još od Britanske samouprave prije Drugog svjetskog rata.
- Jedna stvar je zaustaviti rat, a to se postizalo i ranije, a druga stvar je nastanak Palestine kao države. Priznanje ne stvara državu. Država nastaje po načelu efektiviteta. Drugim riječima država nastaje kada objedini tri načela iz Montevideo konvencije 1933., stanovništvo, teritorij i nezavisnu vlast. Tada država nastaje, nikada priznanje samo po sebi neće stvoriti državu, ono je dobrovoljni čin kojim druge države izražavaju svoju volju da s tom novom državom imaju pravne odnose - rezonira cijenjeni sugovornik.
Dodao je da su Palestinu priznale stotine država diljem svijeta, ali to nije puno promijenilo stvari u praksi. Korifej palestinske državnosti Jaser Arafat i njegov Fatah proglasili su neovisnost 1988. (prije 37 godina!), ali gdje je ta država danas?
- Priznale su ju članice Arapske lige, priznao ju je Pokret nesvrstanih. Palestinu je u jednom trenutku priznalo oko 100 država. Priznanje je politički čin, ali osnovno pitanje je što je Palestina i koga se priznaje. Jesu li priznali Hamas ili su priznali Fatah. Onoliko problema koliko Palestina ima s Izraelom, toliko ima i sama sa sobom - rekao nam je prof. Davorin Lapaš.
Prostor Palestine je i dalje ambivalentno pitanje. Često se govori da to uključuje trenutačan teritorij koji je nastao Šestodnevnim ratom kada je Izrael rasturio udružene arapske države, ali UN je još 1947. odredio što je Palestina.
- UN još uvijek čvrsto stoji na poziciji iz 1947. I nikada nije priznao zauzimanje kompletnog Jeruzalema, a pogotovo ne proglašenje Jeruzalema kao glavnog grada Izraela. UN se zalaže za dvodržavno rješenje. Problem je u tome što ni Palestinci ni Izraelci ne žele. I tu leži odgovor koliko će ovaj mir sada trajati. Trajat će onoliko koliko će i jedni i drugi imati političke volje da taj mir bude trajan, a ovdje ni jedni ni drugi takav mir ne želi. Hamas uopće ne priznaje Izrael ni židovsko pravno na postojanje. Izrael pak nije priznao odvojeni Jeruzalem koji bi trebao biti corpus separatum, to jest da pripada i jednima i drugima. Svaki Izraelsko-arapskim ratom Izraelci su samo povećavali svoje životno područje na račun Palestinaca - objasnio nam je prof. Lapaš.
Problem priznanja je i razjedinjenost Palestinaca, prvenstveno Hamasa (Gaza) i Fataha (Zapadna obala) koja je čak kulminirala ratom u Gazi 2007.
- Priznanje užasno otežava ta razjedinjenost. S obzirom na pravu nekonzistentnost unutar same palestinske vlasti, odnosno Palestine, znači s jedne strane Fatah, s druge strane Hamas, koji se sami između sebe se ne priznaju. Zapravo je jako malo izgledno koliko će sve to skupa rezultirati s trajnijim mirom. Kažem sve dok jedna i druga strana, a za sad to bi bilo pitanje za politologe, do koje mjere je to ostvarivo. To je problem svih problema zapravo. A kad smo već kod vlasti , i Trumpovih 20 točaka i Njujorške deklaracije, tu nema govora da Hamas bude na vlasti. Nositelj palestinske državnost je palestinska samouprava i Fatah. No, oni već 20 godina nisu imali izbore. Postoji možda neko treći tko bi mogao? Uvijek postoji. Uvijek postoji nekakva mogućnost. Postoji niz mogućnosti u sustavu. Počevši od sustava UN-a, koji bi mogao tu djelovati. Ali osnovna pretpostavka je da UN bilo gdje, bilo na koji način djeluje, pogotovo u tako osjetljivim situacijama, je uvijek pristanak jedne i druge strane u sukobu, a to se za sad ne nazire - rekao je profesor Lapaš i dodao da postoji još jedna solucija.
- Jedno od tih rješenja moglo bi biti, iako bi moglo zvučati prilično utopistički, ali UN, među svojih šest glavnih organa, imaju Starateljsko vijeće koje je nekada bilo jako važno, ali danas postoji samo na papiru. Ono je služilo tome da upravlja područjima dok ta područja ne steknu punu mjeru samouprave. Znači, bilo da postoje kao samostalna država, ili da se pridruže nekoj već samostalnoj državi, a za vrijeme dok je takvo privremeno stanje, Starateljsko vijeće je upravljalo takvim područjima. Ali sve to skupa se ne može, jer nema opet političke volje, čak ni među pet stalnih članica Vijeća sigurnosti. Međutim, činjenica je da mehanizmi postoje, samo ih se ne koristi - objasnio nam je Davorin Lapaš.
U ratu je stradalo desetine tisuća ljudi. Hag je već izdao uhidbeni nalog za Netanyahuom i bivšim ministrom obrane Yoavom Gallantom. Pitanje je hoće li obje strane završiti u Hagu kao što je bio slučaj s političarima i ratnim zapovjednicima nakon ratova u Ugandi, Hrvatskoj i BiH.
- Ovo što se događa u Gazi je na n-tu poziciju. No, pitanje je pred kim će odgovarati. Izrael nije stranka Rimskog statuta. U kazneno-pravnom smislu najveći pritisak na Netanyahua može se izvršiti samo tako da se nađe u poziciji da se ne smije naći na području niti jedne države koja je stranka statuta Međunarodnog kaznenog suda, jer je ta država odmah na zahtjev suda dužna takvu osobu izručiti. Takve osobe, bez obzira na svoju visoku političku poziciju u svojoj državi, nemaju nikakav imunitet u takvom slučaju kao što nisu imali ni hrvatski, niti srpski, niti bošnjački, niti bilo koji drugi visoki funkcioneri. Dakle, drugim riječima, Netanyahu bi se našao u situaciji da mora paziti kamo ide - rekao je profesor, ali i upozorio da je pitanje hoće li stranke Rimskog statuta izručiti Netanyahua sudu ili se oglušiti na svoje pravne obveze.
Dodao je primjer njemačkog cara Vilhelma II. koji je nakon poraza u Prvom svjetskom ratu zbrisao u Nizozemsku i tamo ostao do kraja života, a da nikada nije bio izručen.
Iako su vijesti iz Gaze svaki dan prisutne u hrvatskim i svjetskim medijima, postoje nacije i narodi koji vode borbe za nacionalne države. Na prvu se tu misli na Kurde, Rohinje i Ujgure u Kini, no profesor Lapaš navodi najsličniji primjer Palestincima.
- Jedan od poznatijih primjera samo nažalost sve manje spominjanih je narod Sahrawi koji živi na području zapadne Sahare. Oni su se odvojili od Maroka. No, Maroko je okupirao Zapadnu Saharu i tu je paralela s Palestinom. Proglasili su Saharsku arapsku demokratsku republiku i priznalo ju je 70 država. Međutim, ta država i dalje ne postoji zbog toga što vlast i dalje drži Maroko. UN je prisutan preko jedne svoje mirovne misije koja se zove MINURSO, međutim države nema, a zašto je nema? Zato što nema ovog trećeg elementa iz Montevidea, a to je nekakva nezavisna vlast za koju biste mogli reći da je element državnosti - zaključio je profesor Davorin Lapaš.
24sata © 2026
