I homoseksualni likovi imaju pravo doći na police knjižnica

Iz drame sam preko ovog romana ušao u književnost. I iako pišem sada već skoro 10 godina, trebao mi je roman da više ne osjećam sram i neku nedostojnost kada se nazovem piscem, započeo je naš razgovor Dino Pešut, jedan od šest finalista Nagrade Fric.
Tjednik Express po drugi put dodjeljuje nagradu za najbolji roman, a sponzor Barcaffe pobjedniku daruje 75.000 kuna.

Za razliku od većine romana u kojima su pripadnici LGBT zajednice najčešće prikazani kao tragični likovi, Dane Draženović, glavni junak Pešutova prvijenca “Poderana koljena” na kraju priče postaje uspješan.

- Vrlo sam oprezan u pitanjima koja se previše koncentriraju na seksualnost glavnog lika i na neki način ga ispituju. Stvara mi se neobičan osjećaj, imam dojam kako bih ga trebao braniti zato što je gay. Tako se dovodi u pitanje njegovo pravo na roman i život, njegovo mjesto u književnosti i na policama knjižnice - objašnjava književnik. Ta su pitanja, dodaje, malo više od običnoga kurioziteta. Ona su produžetak odnošenja prema autorima, književnostima i umjetnostima koji su na bili koji način bili manjina, na marginama i pod opresijom.

Taj svojevrsni senzacionalizam zbog seksualnosti lika, ističe autor, posljedica je i toga što je to donedavno bilo ilegalno, skriveno.

- Nama je kao kulturi lakše vidjeti i procesuirati umiruće gay tijelo, homoseksualca koji je pretučen ili koji će počiniti samoubojstvo nego gay osobu koja otvoreno živi svoj život, nastoji uspjeti, bavi se svojom egzistencijalnom krizom, nema para na računu, treba oprati gaće, jede preskup sendvič, biva ostavljen preko SMS-a ili postane svjetski poznati glumac - objašnjava višestruko nagrađivani dramaturg. No ističe da ne treba bježati od činjenica.

- Gotovo je svaki gay dječak zlostavljan u školi, jedan od deset LGBT tinejdžera će pokušati počiniti samoubojstvo, prema nekim statistikama. Stoga se pitam koji je veći prostor otpora ili aktivizma. Meni iskreno ništa ne znači perpetuirati istu liniju i reprezentaciju - kaže. Smatra da je pripadnicima LGBT zajednice danas važniji prostor afirmacije, nade i “safe spacea”.

- Mislim da smo počeli književnost i umjetnost banalizirati. Želimo od njih da, baš poput Facebooka ili Instagrama, govore samo o onome što znamo i s čim se slažemo. Zahtijevamo da bude provokativna i agresivna sakupljačica lajkova. Ali umjetnost je tu da nešto vidimo, zamislimo i osjetimo prvi put, da probudi znatiželju i da nas odvede u avanturu, u suosjećanje - pojašnjava dramaturg. Gledajući “Američku horor priča”, zapamtio je izjavu da vidiš sve kad se čini da te svijet ne vidi.

- Ta mi je rečenica rezonirala pa sam je i zapamtio. Kad nemaš svoju reprezentaciju na TV-u, u umjetnosti, u društvu ili politici, kad škola ili neka druga institucija ignorira tvoje zlostavljanje, tako se osjetiš nevidljivim. To je neka pozicija iz koje često pišem i zato me veseli dati glas ili pravo na glas likovima, za mene ljudima kojima je glas oduzet, koji misle da su nevidljivi. Zato često ispitujem beskućnike. Kad sam se doselio u Berlin, samo su me oni vidjeli. I ja njih. To je neka tajna nevidljivih - ističe. “Poderana koljena” smatra leksikonom grada i njegovih samoća.

- Samoća je inherentna svim ljudima, a ja sam ponudio jednu perspektivu, jednu samoću, jednu svoju istinu i nadam se da je to dovoljno - zaključio je Pešut.