Iako je volio pušiti odbio je cigaretu koju mu je dao Tito

Ivo Andrić dobio je Nobelovu nagradu za književnost 1961. godine. Iako je od tada prošlo šest desetljeća rasprave  o Andrićevu liku i djelu i dalje traju. Pisac, scenarist i kolumnist Josip Mlakić za 24 sata napisao je esej 'Ivo Andrić - Paučina i promaja'. Esej objavljujemo u deset nastavaka.  U petom nastavku objavljujemo zašto je Andrić krio svoje strahove i strasti. 

O autobiografskom u Andrićevu djelu nije dosada mnogo pisano, a i većina onog što je napisano svodi se na traženje argumentacije za obračune s ovim piscem. Andrić se sličnih tema, s pravom, grozio. U takvoj iskrivljenoj optici mogući su i najdrastičniji poremećaji reda stvari, u prvi plan se isturaju beznačajne bizarnosti, u takvom nakaradnom svijetu postaje važnija iskonstruirana dilema je li Andrić rođen u vlaku, na primjer, od bilo kojeg njegova djela. Poznat je Andrićev odium prema kopanju po njegovoj biografiji. U njegovoj čudesnoj zbirci zapisa Znakovi pored puta, groblju odbačenih misli i rečenica kojima je jedino zajedničko to da nisu ušle u neku od Andrićevih proza, postoji jedna rečenica koja je možda njegova najcitiranija rečenica uopće: "Posle naše smrti možete ispitivati i šta smo bili i šta smo pisali, ali za života samo ovo drugo".

Srce tame

Koliko je na ovaj stav utjecala Andrićeva politička nedosljednost i oportunizam, teško je reći. Ovako, svaki eventualni Andrićev moralni i vrijednosni sud mogao se promatrati kroz optiku tog oportunizma, te bi stoga bio podložan relativizaciji pa čak i izrugivanju.

 Ipak, Andrić je o ovome najjasnije progovorio prilikom dodjele Nobelove nagrade: " Ali kad je u pitanju pisac i njegovo delo, zar ne izgleda pomalo kao nepravda da se od onog koji je stvorio neko umetničko delo, pored toga što nam je dao svoju kreaciju, dakle deo sebe, očekuje da kaže nešto i o sebi i o tom delu? Ima nas koji smo više skloni da na tvorce umetničkih dela gledamo bilo kao na neme, odsutne savremenike, bilo kao na slavne pokojnike, i koji smo mišljenja da je govor umetničkih dela čistiji i jasniji ako se ne meša sa živim glasom njegovog stvaraoca. Takvo shvatanje nije ni usamljeno ni novo. Još Montesquieu je tvrdio da 'pisci nisu dobre sudije svojih dela'. Sa divljenjem i razumevanjem sam nekad pročitao  Goetheovo pravilo: 'Umetnikovo je da stvara a ne da govori!' Kao što sam mnogo godina docnije sa uzbuđenjem naišao na istu misao, sjajno izraženu, kod neprežaljenog Albera Kamija". (Andrić je u tom "bijegu" od autobiografskog išao u krajnost, pa je po vlastitim riječima postavio između sebe i ostalih ljudi brdašce od štampane hartije i čitavu planinu netačnosti i nesporazuma). Ovakav Andrićev pristup književnom stvaralaštvu ima i svoju lošu stranu, jer Andrić, ipak, nije imao česterstonovski ili prustovski dosadnu biografiju. Primjerice, bilo bi jako zanimljivo vidjeti literarni "comunique" iz "srca tame", iz Berlina četrdesetih godina prošlog stoljeća, iz Andrićeva pera, stoga što je sam pisac bio na neki način bačen u dramaturške obrasce za koje je bio opsesivno vezan. Ipak, o nekim aspektima biografskog, mogu se iz Andrićeva djela izvući određeni podaci, pa i neki banalni. Na spomenutom prijemu kod Tita, veći dio vremena govorilo se o - duhanu; što je čest motiv kod Andrića. Tu saznajemo da je Andrić bio pušač, što se najednom razotkriva kao logično s obzirom na tretiranje te teme u njegovu djelu. Tito mu je, naime, u jednom trenutku ponudio cigaretu, na što je Andrić odgovorio: "Hvala, jednu sam već popušio, i za sada mi je dovoljno"... Neki drugi pisci, za razliku od Andrića, o svom poroku su govorili otvoreno, glorificirajući ga: To vam je, gospođo, jedina stvar na svijetu koja se isplati.

Dim pun slutnji

Pušenje, izjavio je jednom Danilo Kiš, što stoji čvrsto usidreno uz još jednu njegovu poznatu izjavu, onu u slavu pisaćeg stroja iz "kojeg se dimi". (Danilo Kiš je umro od raka pluća, moguće i od posljedica pušenja. Navodno su neki liječnici tvrdili da je "alien" koji se ugnijezdio u njegovim prsima podsjećao na cvijet naranče koji je Kiš opisao u jednoj svojoj priči, opisavši ga, dakle, pisaćim strojem "iz kojega se dimi".

U Andrićevoj Bosni loše slutnje ili strepnje nije pristojno izgovoriti naglas, ili ih zapisati, kao Kiš, jer se na taj način priziva nesreća - zlokobni "narančin cvijet" u prsima. U ćutanju je sigurnost? Postoje o tome čak i vicevi. Po jednom od njih, majka savjetuje kćer koja se sprema na studije u veliki grad i govori joj kako se treba čuvati da je koji muškarac ne prevari i iskoristi. Nakon šest mjeseci, kaže vic, kćer se vraća kući sa stomakom "do zubi". Odmah s vrata, čim ugleda majku, kćer joj prijekorno kaže: Slute slutava! Ovo "slute slutava" teško je prevodiva igra riječi. "Slute" je osoba koja je sklona slutnji, dok je "slutav" osobina onoga koji sluti. Ovaj izraz sličan je jednom drugom: Govno govnavo! Radi se o nekoj vrsti karakteristične hiperbole koju na iznimno vješt način koristi Ivo Andrić u jednoj svojoj priči, Proba, gdje fra Serafin Begić, nastojeći se prikazati nevažnim i beznačajnim pred kancelistom (i špijunom) Tomljenovićem iz Austrijskog konzulata, na Tomljenovićevo: Klanjam se velečasni! Kako ste, velečasni? Šta mislite, velečasni?, kaže:  Dobro, zdravo, gospodine, uvijam se i ja koliko mogu i otresam od njega, ali on jednako oko mene: Šta mislite, pa šta mislite? Mrzim čo'jeka koji zapitkuje. Šta mogu ja, oćerani zenički kapelan, da mislim?  Ovo "oćerani zenički kapelan" je trostruka negacija. Radi se, matematičkim rječnikom rečeno, o hiperboli sa suprotnim predznakom: Zenica u vrijeme o kojemu govori ova priča nije bila baš poželjna župa za jednog fratra, a isto tako biti u poznim godinama kapelan a ne župnik, i istovremeno biti otjeran s te i takve župe. Dakle, svi oni koji prekrše to nepisano pravilo riskiraju postati zloslutni gavranovi, "ptice rugalice", "slute slutave" koje svjesno prizivaju nesreću.) Ne razumijem kako netko može da ne puši – on se takoreći lišava onog što je najbolje u životu. (…) Dan bez duhana bio bi vrhunac bljutavosti, potpuno prazan i otužan dan. Kad bih izjutra morao reći: 'Danas nema pušenja',  ne bih imao hrabrosti ustati. Ostao bih u krevetu, izjavio je veliki Thomas Mann. A tu je i Bela Hamvas, pisac nesretne, pomalo bulgakovljevske sudbine, koji je usprkos tome ostavio iza sebe neponovljive rečenice u slavu hedonizma: " Da sam postao ženom, strasno bih i s ljubavlju pripravljao jelo. Uvjeren sam da bi moji sendviči bili nadaleko čuveni jer oblike i harmoniju boja limuna, lososa, sardine, šunke, jaja i peršina nitko ne bi znao uskladiti s toliko častoljublja i s toliko domišljatosti. Pladanj što bih ga pripravio za popodnevni čaj bio bi ljepši od onoga što bi ga Ruysdael umio naslikati. Boce kompota, šećer, krupica i tarana stajali bi mi u ostavi poredani kao vojnici ili nanizane balerine", stoji u besmrtnoj Hamvasevoj Filozofiji vina. Osim o hrani i vinu, Hamvas piše i o duhanu: "Jelo je tjelesni čin, pijenje duševni, a pušenje duhovni čin. Uvijek treba započeti s jelom, završiti dimom".

Strahovi i strasti

Andrić je i u ovome iznimka. On svoje strahove, ali i strasti proživljava kroz vlastite likove, kao svojevrsni bijeg od biografskog. Nekim njegovim likovima, duhan je jedina utjeha. " Razgovor je bio življi i glasniji i vodio se na nekoliko jezika. Pri kraju fratri odlučno odbiše i slatkiše i južno voće. Ana Marija se zgranu. Ali stvar se brzo zagladi kad dođe red na kafu i duvan, koje i fratri dočekaše sa neprikrivenim zadovoljstvom kao neku nagradu za sve ono što su dosad morali da izdrže, stoji u Travničkoj hronici ". Najljepše Andrićeve rečenice o pušenju nalaze se u priči Anikina vremena, gdje Andrić opisuje Mihaila Nikolina, mladića nesretno zaljubljenog u fatalnu Aniku: "Mihailo je ranije retko pušio; od tada poče da puši stalno i strasno. Tada je uvideo kakvo je blago ta stalna vatrica pred vidom i taj modrikast dim koji golica oči i grlo, i omogućuje čovjeku da pusti suzu bez plača, da udahne duboko i izdahne vazduh, a da se to ne zove uzdah. Otad mu je godinama  svetlila ta vatra pred očima ili sagorevala među prstima. Taj dim, uvijek isti ali i uvijek drukčiji, odvraćao mu je misao od onog čega se bojao, i u izuzetno srećnim časovima odvodio ga u potpunu izgubljenost i zaborav; hranio ga je kao hljeb i tešio kao drug. Noću je sanjao da puši kao što drugi sanjaju susret sa onima koje vole". Zanimljiv je Krležin odnos prema pušenju, on je tipično krležijanski, rekli bismo. Nisu rijetke fotografije na kojima se može vidjeti Krležu s cigaretom. Na jednom mjestu, u drami Vučjak, o pušenju se govori kao o prokletstvu koje je unatoč tome ponekad jedina utjeha: " Ništa čovjek nema na tome svijetu, pa da bi se barem toga dima prokletoga mogao da naužije! Ali ni to! Ništa!, kaže meter Šipušić ".  Usprkos svemu, otvorenom odiumu prema kopanju po svojoj biografiji, Andrić u svojim zapisima na jednom mjestu piše: "Mnogo, isuviše mnogo se govori o autobiografskim podacima u piščevom delu.  (...) Dokoni kritičari uvlače se kroz svaku rupu u piščev život i to njegovo delo, i obično izvode pogrešne zaključke.  (...) Takvi analizatori književnih dela, ne znaju jednu drugu činjenicu, mnogo zanimljiviju i mnogo bliže istini. A ta činjenica nam kazuje tačno obrnuto od onoga što kazuju i dokazuju oni. A to je: koliko pisac od onoga što piše, što posmatra i o čemu razmišlja – unosi u svoj život ". Ovom posljednjom rečenicom, Andrić, obrnutim redom stvari, kao da stidljivo otvara vrata pristupu ovoj tematici. Znači nije toliko legitimno uključiti vlastiti lik u fikciju, koliko je legitiman inverzan postupak: da vlastiti fiktivni lik utječe na svoga autora, odnosno na njegovu biografiju. Obrnuti red stvari može, između ostalog, navesti i na sljedeći zaključak: kako je stvarni život fikcija, a fikcija postaje život, bez obzira što je Andrić na jednom mjestu zapisao da samo preboljene bolesti mogu biti opisane i umjetnički prikazane. Slijedom ovoga možemo postaviti pitanje koliko je literarni vezir Jusuf iz priče Most na Žepi svoje stavove transformirao na svoga tvorca. "U ćutanju je sigurnost", deviza je kojoj se pod kraj života priklonio vezir Jusuf. Ta šutnja je zapravo druga riječ za oportunizam, koja ponajviše govori o životu i vremenu u kojem je vezir živio, ali i Andrić, koja zapravo može poslužiti kao oportunistički moto andrićevskih "nemirnih godina". Je li Andrić, nadalje, preuzeo nešto i od Mehmed-paše Sokolovića, siromašnog dječaka koji je odveden u adžamioglan, pa potom, godinama kasnije, postao veliki vezir? Toga novembarskog dana, stoji u uvodnom dijelu Andrićeva romana Na Drini ćuprija, " u jednom od onih mnogobrojnih sepeta ćutao je i suvih očiju gledao oko sebe jedan crnomanjast dečak od desetak godina, iz visokog sela Sokolovića.  (...)  Zapamtio je kamenitu obalu, obraslu  retkim,  golim i ubogo sivim  rakitama, nakaznog  skeledžiju i trošnu vodenicu, punu paučine i promaje, u kojoj su morali da prenoće pre nego što su uspeli da se svi prebace preko mutne Drine nad kojom su graktale vrane. Kao fizičku nelagodnost negde u sebi – crnu prugu koja s vremena na vreme, za sekundu-dve preseče grudi nadvoje i zaboli silno – dečak je poneo sećanje na to mesto, gde se prelama drum, gde se beznađe i čamotinja bede zgušnjavaju i talože na kamenitim obalama reke preko koje je prelaz težak, skup, i nesiguran. To je bilo ranjavo i bolno mesto te i inače brdovite i oskudne krajine, na kome nevolja postaje javna i očita, gde čovek biva zaustavljen od nadmoćne stihije i, postiđen zbog svoje nemoći, mora da uvidi i jasnije sagleda i svoju i tuđu bedu i zaostalost. Sve je to leglo u onu fizičku nelagodnost koja je ostala u dečaku toga novembarskog dana i koja ga nikad docnije nije potpuno napustila, iako je on promenio život i veru, ime i zavičaj".  

Andrićeva Bosna

Je li ta Sokolovićeva "crna pruga" isto što i Andrićeva Bosna? Sve moje je iz Bosne, izjavio je jednom Ivo Andrić. Je li svaka misao na Bosnu, na njenu bijedu, zaostalost, mrtvouzice i "mrku lepotu", prizivala kod njega i tu "crnu prugu" što "zaboli silno" i mrak koji je potom opisivao.  U romanu Svetislava Basare Andrićeva lestvica užasa, već spomenuti Stojković prikazuje Andrića kao patološkog škrca, uspoređujući ga s gospođicom Radaković, junakinjom Andrićeve Gospođice. Je li, onda, Andrić tu svoju navodnu škrtost "baštinio" od svoga lika? Postoji li u Andrićevu djelu amblematski lik preko kojega je ponajviše progovorio o sebi po ovom načelu, da autorovi likovi utječu na njega? Najbliži tome je nesumnjivo lik Omer-paše Latasa, lik siromašnog dječaka koji se s dna uspeo do vrha, napravivši blistavu vojnu karijeru. O konvertitstvu Omer-paše Latasa, koje bismo mogli donekle usporediti s Andrićevim oportunizmom, Andrić piše hladno, bez ikakva moraliziranja, možda i stoga što ga taj čin podsjeća donekle na njegova politička lutanja, pa i na izvorište njihove geneze koje seže u dane djetinjstva, do siromaštva i beznađa. U jednoj od ponajboljih knjiga o Andriću, Mladi Andrić Miroslava Karaulca, Karaulac piše o teškom Andrićevu djetinjstvu. S druge strane, kao kontrapunkt, može poslužiti dio iz Omer-paše Latasa: " Taj predeo popaljenih mostova, umrtvljenih uspomena i pustih godina počinjao je za Omerpašu kod one sumporaste svetlosne zavese prvog svitanja na turskoj granici. Tu se i on, kao toliki stvarni i legendarni prebezi i poturčenjaci pre njega, napio one 'vode zaboravne' koja čoveka održava u životu, oslobađajući ga za neko vreme nepodnošljivih sećanja". Dakle, u tim lutanjima od Milana Stojadinovića do Josipa Broza Tita, Andrić se također neminovno morao, barem u određenoj mjeri, napiti "vode zaboravne", kao bijeg od ružne stvarnosti i simbolički čin u nestalnom i mijenama podložnom okruženju koje ljude neprestano tjera iz kompromisa u kompromis.   

Omer-pašin prelazak na islam, Andrić opisuje na sljedeći način: "Aliaga mu je jednog dana predložio da pređe na islam. Učinio je to nekako očinski i nimalo uvredljivo. Mladić je pristao posle kraćeg premišljanja".  Je li nesumnjiva Andrićeva genijalnost dovoljna izlika za "vodu zaboravnu"? Apsolutno, ako je to bio jedini način da se ta genijalnost razvije u svoj svojoj punini, a da s druge strane nitko od te preobrazbe nije bio na gubitku. Do tih uspona, u Andrićevu, ali i u Omer-pašinu slučaju, vodi jasna i čvrsta namjera: U meni je mirna misao: raditi, prestići ostale.  (...) ... a u sebi živjeti svojim životom, piše mladi Andrić prijatelju Milošu Vidakoviću 1912. Slično razmišlja i Omer-paša Latas, u trenucima dok ga portretira Vjekoslav Karas: " I tu paša stade opet da misli o svom portretu i da ga gleda očima bezbrojnih ljudi i budućih pokolenja.  (...) Njegov portret u prirodnoj veličini visi na zidu, ali ne negde u Sarajevu ili Carigradu, ne u Turskoj, nego u carskoj galeriji usred Beča, i na njemu on nije prikazan u uniformi turskog mušira nego austrijskog feldmaršala, sa sjajnim zvezdama i kao čelik modrom lentom na grudima, sa ordenom Marije Terezije oko vrata. Pri dnu pozlaćenog okvira bakrena pločica i na njoj piše: Feld-marschall Michael Lattas von Castel Grab. (...) A među gledaocima je uvek nevidljivo prisutan i Omer sam. Sa slašću lovi i pije začuđene poglede i reči divljenja koje oni upućuju njegovoj slici, i time se sladi i tako se leći od dugo skrivane gorčine i tajne boljetice svoga života, plovi na talasima javnog trijumfa i potajne osvete za sve što je od te iste carske austrijske vojske imao da podnese njegov otac,  sramotno ražalovan intendantski poručnik, i on sam, bivši kadet aspirant ličke regimente, vojni begunac i poturčenjak Mićo Latas iz sela Janje Gore".