Imaju li dvanaestogodišnjaci svoje mišljenje i svoju volju, ili ih treba nasilu ovršiti?

Po nalogu sutkinje Obiteljskog odjela Općinskog građanskog suda u Zagrebu ovršena je dvanaestogodišnja djevojčica. Baš kao da je televizor iz kuće nekoga tko nije redovito plaćao pristojbu. Baš kao da je zbirka umjetnina iz vile posrnuloga nogometnog menadžera. Baš kao da i nije živo čeljade nego je mrtva stvar i nečije mrtvo vlasništvo, ovršena je u Zagrebu dvanaestogodišnja djevojčica. Njezino ime nam, logično, nije poznato, kao ni imena i prezimena njezinih roditelja. Pravnici će, kao i pravobraniteljica za djecu Helenca Pirnat Dragičević, ustvrditi da su njihovi identiteti zaštićeni u ime prava djeteta. No, nije li paradoksalno da se dvanaestogodišnjakinju istovremeno protiv njezine volje premješta kao da je mrtva stvar i kao da uopće nema volju, a istovremeno ju se štiti od javnosti tako što joj se zataji ime? Tko god je ikad imao dvanaest, a mnogi su među nama već bili dvanaestogodišnjaci i dvanaestogodišnjakinje, te se toga jako dobro sjećaju, dobro zna da u ta životna doba ne samo da imaš svoju volju i svijest, nego si u vlastitoj koži prisutniji nego što ćeš ikada više u životu biti. I jako dobro znaš gdje ti je dom, s kime želiš a s kime ne želiš živjeti. Ali, naravno, mi ne poznajemo ovršenu dvanaestogodišnju djevojčicu. Postupak koji su oko njezine djelidbe poveli roditelji nije javan. Općenito, intima drugih ljudi, osim ako oni drukčije ne požele, ne bi trebala biti javna stvar. No, valja naglasiti: javna stvar jest ukoliko se bilo gdje i bilo kad dvanaestogodišnjaci i dvanaestogodišnjakinje tretiraju kao mrtve stvari, ili kao bića bez vlastite volje i prava da odlučuju o sebi. Svi smo, naime, odgovorni ukoliko se oko nas ovršuju živi ljudi.