'Iz goruće knjižnice spasili smo se skačući kroz mali prozor...'

Originalni rukopisi Josipa Kozarca i Vladimira Kovačića, glazbeni i tonski zapisi, stol i pribor za pisanje koji je pripadao Kozarcu. Sve je izgorjelo. Čak 85 tisuća knjiga.

Vinkovačka knjižnica je bila tek jedan od brojnih uništenih objekata u Vinkovcima koji su tijekom ljetnih mjeseci 1991. godine bili pod stalnom paljbom neprijateljske JNA i paravojnih postrojbi. 

U vrijeme granatiranja grada u knjižnici je radilo osam stručnih djelatnika te domar, čistačica i v.d. ravnateljice. Unatoč opasnosti nastojali su dolaziti na posao svaki dan. 

'Pokušale smo spremiti na sigurno vrjednije knjige'

- Bila je subota, taj zadnji dan kada smo imali našu knjižnicu. Nas tri radile smo jutarnju smjenu, do 13 sati. Kako su tih dana granatiranja postala cjelodnevna, kolegica i ja smo odlučile pokušati spremiti na sigurno neke vrjednije knjige. Imali smo jedan željezni ormar na dječjem odjelu u kojemu je stajao televizor. U taj ormar spremile smo dio knjižnog fonda iz Zavičajne zbirke koja nije bila opsežna, ali je bila iznimno vrijedna za naš kraj. Mislile smo da će taj ormar donekle zaštititi knjige ako padne koja granata. Oko podneva smo odlučile ići kući. Ja sam zaključala knjižnicu i nisam ni slutila da je to bio zadnji puta da ju zaključavam. Na pola puta počelo je gruvati, skinula sam cipele i počela bosa trčati do svoje kuće, u podrum, gdje je već bilo puno susjeda koji su se skrili -  priča Dubravka Katić (62) iz Vinkovaca, jedna od tri knjižničarke koje su bile djelatnice knjižnice i prije rata, a i sada još uvijek u njoj rade.

Nitko nije razmišljao što sa arhivskom građom

Iako je tada u gradu bio osnovan Krizni stožer ni na jednom njegovom sastanku nije se razmišljalo o spremanju arhivske građe knjižnice na sigurno mjesto pa su djelatnici sami, po raznim sanducima koje su nabavljali, spremali ono što je bilo vrijedno sačuvati. Tadašnje Ministarstvo za prosvjetu i kulturu tek je krajem rujna dalo naputke što da se radi sa vrijednom književnom baštinom no, tada vinkovačke knjižice već nije bilo. 

- Imali smo mi u knjižnici par metalnih i drvenih ormara u koje smo čuvali vrijedne knjige, naš knjižni katalog, knjigu inventara i dio Zavičajne zbirke. No, ispostavilo se da su to trebali biti azbestni metalni ormari -  dodaje Dubravka.

'Oko 4 ujutro probudila nas je čudan svjetlost'

Zapaljive granate pale su na knjižnicu tijekom noći. Staroj zgradi iz 18. stoljeća nije bilo potrebno puno da se uruši, a knjižni fond počeo je gorjeti ogromnim plamenom. 

- Suprug, ja i dvoje djece živjeli smo u dijelu prema Mirkovcima koji su bili okupirani i morali smo rano iseliti iz kuće. Krizni stožer smjestio nas je u podrum vinkovačke knjižnice i kina, jer to je bila jedna zgrada. Moj je suprug tu radio kao kinooperater, ja sam radila kao spremačica. Sa nama je u podrumu bila smještena još jedna žena sa dvoje male djece. Sjećam se te noći kada su počele padati zapaljive granate. Već smo bili navikli na gruvanje, ali negdje oko 3-4 ujutro me je probudila čudna svjetlost. Pokazivala se prvo pomalo, a onda sve više. Tek kada se pojavio gusti dim shvatili smo da zgrada gori. Spasili smo se tako što smo iz zgrade izašli na ulicu kroz jedan mali prozor. Po nas je došao moj suprug koji je bio na položaju i preko motorola je čuo da gori zgrada kazališta - prisjeća se 1991. godine Ankica Matkovski (62). 

Požarištu se nije moglo prići

Vatrogasci su izašli gasiti knjižnicu iako su svuda okolo padale granate, ali nije bilo nade da će se spasiti bilo što. 

- Knjižnica je gorjela dva, tri dana jer je to bilo nemoguće ugasiti. Požarištu se nije moglo prići. Kada je požar konačno stao došao sam na zgarište. Ponio sam kutiju u koju sam stavio dvadesetak nagorjelih knjiga. Odnio sam ih kući da ih sačuvam. Ostale koje sam dotaknuo samo bi se pretvorile u pepeo. Bilo mi je jako žao jer u toj knjižnici je bilo vrijednih djela. Izgorjele su umjetničke slike i skulpture, i neki stari fondovi koji su pripadali starim Vinkovčanima - kaže Tomislav Šalić (83) iz Vinkovaca, umirovljeni profesor hrvatskog jezika i povijesti i pedagog, autor nekoliko knjiga o Vinkovcima, koji je bio jedan od redovnih i dugogodišnjih korisnika gradske knjižnice.

Sa svojim starim aparatom fotografirao je zgarište zgrade a nagorjele knjige koje je sačuvao bile su izložene, a potom su i sačuvane u Povijesnom muzeju u Zagrebu. 

'U toj smo knjižnici svi mi odrasli'

- Bilo mi je jako teško kada sam preko radija u podrumu čula da je izgorjela naša knjižnica i sve u njoj. Svi mi koji smo radili u njoj bili smo kao obitelj. U njoj smo odrastali mi, naša djeca, tu su stasale brojne generacije Vinkovčana koji su se u njoj družili dok još nisu znali što su internet i računala.

U to vrijeme nije bilo školskih knjižnica ili su bile u začetku. Imali smo dječji i studijski odjel, i odjel za odrasle. Velikim dijelom bili smo i knjižnica lektire. Studijski odjel bio nam je jako dobro opremljen, dolazili su studenti, učenici, srednjoškolci. Sjeli bi za stolove, čitali, prepisivali, družili se. Tek smo 1990. godine dobili prvo čudo koje se zvalo kopirni aparat pa smo im počeli kopirati materijale koji su im trebali - prisjeća se tih vremena Martinka Sučić (67) koja je o stradanju knjižnice napisala i jedno sjećanje koje je potom objavljeno u gradskim novinama. 

'Iako se pucalo, išli smo po gradu i skupljali knjige'

Vinkovci su dobili nove prostore knjižnice sredinom 1992. godine.

- Prvo smo dobili neke dvije male prostorije na korištenje jer je ova zgrada u kojoj smo sada, a koja nam je namijenjena za novu knjižnicu, bila oštećena. Nismo mogli ući u nju. Sami smo je uređivali, izbacivali iz nje građevinski materijal i šutu i čistili. U dječjem odjelu smo čak našli neeksplodiranu granatu. Negdje u gradu našli smo polovnu termo-peć koju nam je vojska donijela u zgradu kako bismo imali grijanje. Naši korisnici su zvali i rekli da bi vratili knjige koje su još prije posudili, neki su nam darovali svoje. Kolega Rade i ja smo išli autom po gradu i sakupljali te knjige. Još uvijek se pucalo po gradu. U svibnju 1992. godine nam je grad Beč darovao bibliobus kojega smo selili na par mjesta - kaže Ana Škrlec (60) koja je, unatoč granatiranju, putovala svaki dan na posao iz susjedne Privlake. Sve tri žene imale su malu djecu i nisu imale obvezu dolaziti na posao za vrijeme zračne uzbune no, unatoč tome, dolazile su.

'Stalno nam obećavaju novu knjižnicu'

Danas Gradska knjižnica i čitaonica funkcioniraju u skučenoj zgradi koja im je dana na korištenje, obnovljen je knjižni fond i iako im je odavno obećana izgradnja nove velike zgrade knjižnice, svaki dosadašnji projekt i predizborno obećanje započelo je i završilo sa postavljanjem kamena temeljca.  

- Sadašnji knjižni fond Gradske knjižnice i čitaonice je 160.000 knjiga i oko 6000 multimedijalne građe. Ova knjižnica nije funkcionalno knjižničarski uređena. Stalno nam obećavaju novu pa se u ovu ništa ne ulaže. Knjige su složene do stropova jer nemamo za njih dovoljno mjesta; padaju na glavu korisnicima. Jedini što nam je uređeno je dječji odjel kojega smo uredili zahvaljujući donacijama. Dobili smo donaciju za stem radionice, imamo i 3D printere, održavamo te radionice ali je sve jako skučeno - kaže ravnateljica knjižnice Emilija Pezer koja je ponosna na svoje 'ratne' djelatnike i sve njihove pokušaje da sačuvaju knjižnu građu.