Na portal se također možeš prijaviti i
putem svog Facebook ili Google računa.
ili Prijava Prijavi se
Najnovije vijesti iz Hrvatske i Svijeta na 24sata
85 komentara

Kad su oni mučili nije bilo krvi: Ubijali su i kapljicama vode...

Na današnji dan 1950. osnovan je Stasi - istočnonjemačka tajna policija, jedna od najučinkovitijih i najrepresivnijih na svijetu. Unovačila je golemu vojsku špijuna, sadista i ucjenjivača - oni su znali sve o svima

Foto: Wikimedia

Matthias Melster imao je tek 21 godinu kad je uhićen u istočnom Berlinu i odveden u zatvor u kojem je proveo pet mjeseci. Tamo je završio kad je sa prijateljicom pokušavao ilegalno prijeći u tadašnju Čehoslovačku.  Matthiasu je, iako je bio jedan od najboljih učenika u srednjoj školi, bilo zabranjeno studirati. Razlog je bio taj jer je još kao 13-godišnjak zamjerio vlastima tako što je na rukav školske uniforme prišio amblem Evangelističke crkve.

Foto: screenshot/YouTube

Tri puta je tražio dozvolu za studiranje. Svaki put je odbijen. Nakon toga, odlučio je pobjeći i studij medicine završiti van istočne Njemačke. Uskoro ga se dočepao Stasi, tajna policija tadašnjeg DDR-a ( istočne Njemačke u kojoj je na snazi bio komunistički režim)

Nikako nisi mogao znati gdje se nalaziš..

Matthiasa su utrpali u bijeli kamion, a prije toga su mu stavili povez oko očiju

- Nisam znao gdje me voze, niti sam išta smio pitati, a vožnja je trajala i trajala. Išli bismo preko makadama, pa glatkom cestom, pa kao da smo išli preko livada, pa opet preko kamene ceste, i sve tako. Nakon tko zna koliko sati ili dana kamion je stao. Izveli su me i skinuli povez. Bio sam u nekom velikom hangaru. Mislio sam da sam u Sibiru, a ustvari sam bio ovdje u zatvoru Hohenschönhausen, doslovno stotinjak metara od kuće. Moji roditelji nisu imali pojma što se dogodilo sa mnom - ispričao je svojedobno medijima Matthias. 

Foto: screenshot/YouTube

Za taj zatvorski kompleks Stasija stanovnici su mislili da je neka tvornica, govorilo se da se tu sprema hrana za javne kuhinje i čuvaju zalihe. Zloglasni istražni zatvor Hohenschönhausen je 1994. pretvoren memorijalni centar.

Satima su ga ispitivali o razlozima bijega, "suradnicima", "špijunaži". Mislio je da će gledajući kroz prozor prepoznati mjesto gdje se nalazi, no nije mu uspjelo. Prozor je gledao na mali komad betona na kojem se nije događalo apsolutno ništa i kojim nije nitko prolazio. Matthiasa će potom, kroz hodnike koji nemaju prozora odvesti u ćeliju na etaži ukopanoj u zemlji, a u kojoj će provesti narednih pet mjeseci. Sve je bilo tako koncipirano i osmišljeno da se ljudi između sebe ne bi mogli nikako sresti. 

Emocionalne ucjene

Ispitivanja su, ispričao je, bile strašne psihičke torture

Foto: Wikimedia

- Jednom su me, ne sjećam se je li bio dan ili noć, jer su dolazili u svako doba, odveli na 'informativni razgovor'. Uveli su me u lijepo uređenu prostoriju, sa tapetama, tapisonom i zavjesama, baš kao kod kuće. Sjeo sam, a malo zatim je ušao ‘moj otac’. Naravno, to nije bio moj otac, nego isljednik, koji je imao isti pulover kakav je imao moj otac, iste hlače, jaknu… Izgledao je kao moj otac, imao je njegove kretnje, govorio je kao on, čak se isto i smiješio. Bio sam paraliziran. Razgovarao je sa mnom isto kao moj otac, govorio o stvarima iz naše kuće. To mi je dalo jasan znak da je moja obitelj u opasnosti. Znao sam da ih nadgledaju, možda i muče, možda su ih zatvorili, tko zna. Jer, ako neko ima garderobu istu kao moj otac, ako, dok priča sa mnom, govori stvari koje se znaju samo unutar obitelji, ako ima iste gestikulacije, to je znak da su oni došli do njih. To mi je bio najteži trenutak - ispričao je svojedobno medijima Matthias.

Ubojstva kapljicama vode

Strašan način mučenja bio je i “gumena” ćelija. To je mala, jedva metar široka prostorija, čiji su zidovi i pod obloženi gumom. U nju bi ugurali zatvorenika i nalili ledenu vodu do nožnih članaka, a onda ga ostavili da stoji. Voda bi prvo iz zatvorenikovog tijela ukrala svu toplinu, a potom se doslovno počeo smrzavati. Ako zatvorenik na vrijeme ne bi priznao što se od njega tražilo, nakon određenog vremena od pothlađivanja bi izdahnuo...

Foto: Wikimedia

Stasi je doslovno ubijao kapljicama vode. Zatvorenik bi kleknuo na pod i spustio glavu, ruke bi mu provukli kroz dvije prečke i svezali ih, a iz kante bi, kap po kap, na glavu kapala voda - sve dok zatvorenik ne bi progovorio što bi Stasi želio čuti ili dok mu sićušne i skoro bestežinske prozirne kapi vode ne bi izbušile lubanju.

Zastrašivanje i teror

Osnovana na današnji dan 1950. punog naziva Stasi (kratica za Staatssicherheit) bilo je Ministarstvo državne sigurnosti. Ova tajna policija prvenstveno je služila ugnjetavanju domaćega pučanstva. Služila je i kao sredstvo zastrašivanja i terora protiv disidenata te kritičara režima. Zadatak joj je bio održavati istočnonjemačku jednostranačku diktaturu i boriti se protiv “vanjskih” i “unutarnjih” neprijatelja.  Na vanjskopolitičkom planu borili su se protiv “kapitalista” lansirajući razne dezinformacije poput one da su SAD proizvele virus AIDS-a. Bili su i protivnici Židova i države Izrael.

Foto: Wikimedia

Imali su 2 milijuna doušnika

Nadzor je Stasi vršio putem brojnih doušnika. Njihov broj mogao je biti oko 500.000, a ako s uračunaju i povremeni doušnici to je bio broj od oko 2 milijuna. Stasi je kao doušnike novačio svećenike, a u ispovjedaonice su postavljali i uređaje za prisluškivanje.

Ucjenjivalo se i adolescente i zlostavljalo malu djecu kako bi se kaznili roditelji. Stasi se s ponosom nazivao ‘mačem i štitom’ istočnonjemačke Jedinstvene socijalističke partije.

Foto: Wikipedia Erich Mielke bio je šef zloglasne tajne policije pune 32 godine

U poštanskim uredima diljem zemlje 2200 Stasijevih agenata svakodnevno je provjeravalo 90.000 pošiljaka. Sva pisma i paketi za inozemstvo su se otvarali, a čak 2000 ljudi bavilo se prisluškivanjem telefonskih linija. Stasi se čak mogao spojiti na bilo koji broj u Zapadnom Berlinu. Imali su opremu koja je automatski snimala razgovore u kojima bi se spomenula određena imena ili riječi.

Stasi je uspijevao regrutirati zapadnonjemačke građane da rade za njega u velikom broju, imao je svoje ljude u vrhovima obiju najvećih njemačkih stranaka, demokršćana i socijaldemokrata. Stasi je i u NATO-ovu sjedištu u Bruxellesu imao svoje ljude. Na Zapad je slao zgodne mlade agente da zavode usamljene tajnice koje su radile u NATO-u ili nekoj drugoj zapadnonjemačkoj državnoj službi.

Stasi je dugo prisluškivao i zapadnonjemačkog kancelara Helmuta Kohla. Svojedobno je jedan bivši operativac Stasija ispričao: 'Stasi je bio u stanju prisluškivati sve Kohlove razgovore, osim onih koje je vodio s američkim predsjednikom, jer su bili posebno kodirani'.

Foto: Wikipedia

Skupljali uzorke mirisa ljudi

Stasijevi službenici provaljivali su u stanove kako bi ukrali donje rublje koje bi potom pohranjivali u posebne posude za slučajeve da zatrebaju psu tragaču pri lovu ili identifikaciji!

Tako bi imali u arhivi uzorke mirisa od izabranih "meta". Doznalo se da su upravljali i barem jednom javnom kućom. Veliki skandal izbio je kad se saznalo da je jedan od bliskih savjetnika zapadnonjemačkog kancelara Willyja Brandta bio Stasijev agent.

Sofisticirano pranje mozga

Stasijevo mučenje nije ostavljalo krv na podu, tijela puna modrica ili slomljene noge ili ruke. Radilo se, naime, o sofisticiranom pranju mozga. Specijalizirani državni psiholozi nazivali su taj postupak Seelische Zersetzungsmassnahme (sustavno rastakanje duše).

80. Geburtstag Wilhelm Pieck, Glückwünsche | Autor: Heilig/Sturm Foto: Heilig/Sturm

Većina uhićenih nije bila kriva nizašto

U zatvoru se moglo završiti ako se ispričao politički vic ili bi se samo spomenulo kako bi se voljelo napustiti zemlju. Ako bi se stupilo u vezu s nekim zapadnjačkim veleposlanstvom i raspitivalo o mogućnosti iseljenja, takve bi čekalo dvije i pol godine prisilnoga rada.  U zatvoru su išli i oni koji nisu odali prijatelja koji je razmišljao o bijegu.

Za vrijeme Stasijeva režima iza rešetaka je završilo između 180 i 250 tisuća ljudi, a više od 90 posto njih nije praktički nikada počinilo nikakav prekršaj.

Istočne Nijemce prodavali kao pokusne kuniće

Pretražujući arhive i spise danas pohranjene u Berlinu prije nekoliko godina javnost je saznala za još jedan Stasijev grijeh. Oni su naime potajno prodavali istočnonjemačke građane zapadnim farmaceutskim tvrtkama koje su ih koristile kao “pokusne kuniće” za eksperimente neprovjerenim lijekovima.

Foto: Wikipedia

Više od stotinu ljudi umrlo je tako u istočnonjemačkim bolnicama jer su im davani lijekovi  koji na Zapadu nisu bili odobreni da bi se vidjelo kako na ove kemijske spojeve reagira ljudsko tijelo. Za ovu “uslugu” istočnonjemačka vlada primila je desetke milijuna dolara. Program je odobren u proljeće 1983. godine i otad je broj pacijenata koje su bolnice “ustupile” kompanijama rastao. Dok je na početku programa “prodano” 27 bolesnika, 1988. bilo ih je više od stotinu,

Živjeli u stalnom strahu

Istočnonjemačka tajna policija imala je spis gotovo o svakom građaninu."I sam Stasi je stvarao mit o svojoj moći i strahu koji izaziva. Jer taj strah u vašoj glavi je gotovo podjednako snažan kao da stvarno imate agenta Stasija za petama", objašnjava glasnogovornica njemačkog Nacionalnog ureda za spise Stasija Dagmar Hoverstädt za Deutsche Welle.

Taj ured još od sloma komunizma obrađuje dokumente koje su uspjeli spasiti i već količina tih dokumenata svjedoči da se doista špijunirao i prisluškivao gotovo svaki građanin: tu ima oko 111 kilometara polica sa spisima!

BERLIN: 20th Anniversary of the fall of the Berlin Wall | Autor: Profimedia Foto: Profimedia

Ali do dana današnjeg, gotovo četvrt stoljeća od nestanka DDR-a, zapravo je začuđujuće malen broj građana bivše socijalističke države doista zatražio uvid u spis koji je Stasi vodio o njima. Njemačka je tada brojala oko 17 milijuna stanovnika, a bilo je tek oko tri milijuna zahtjeva za spisima

Svi su potencijalni izdajnici

- Neki ljudi ne žele znati tko ih je izdao. Ali onda ima i onih koji su iz svojih spisa saznali da su ih ljudi, za koje su mislili da su sve javljali tajnoj policiji, zapravo željeli zaštiti. Tako možete popuniti neke praznine u svom životu - ističe  glasnogovornica Ureda.

Ingrid je školska učiteljica koja je odrasla u Istočnoj Njemačkoj i priznaje nam da joj je trebalo puno godina da konačno smogne hrabrosti zatražiti spis o sebi. 

- Prvih dvadeset godina uopće nisam ništa željela vidjeti. Ne želite znati da je neki vaš prijatelj ili vaša vlastita majka nešto rekla protiv vas. Čula sam od drugih koji su tako otkrili da ih je njihov muž ili žena prokazali policiji - ističe Ingrid.

I danas u Ured stižu zahtjevi za uvidom u spise, ali Dagmar Hoverstädt naglašava kako je sad sve više upita drugog ili čak trećeg naraštaja iza onoga tko je doista živio u DDR-u. Djeci i unucima je ipak manje bolno kopati po prošlosti. 
 

Tema: History

Možda vas zanima i ovo:
Message