Kako su Ameri bili uvučeni u Veliki rat: Sve je bilo izrežirano

Na početku Prvog svjetskog rata cilj Amerike bio je ostati neutralna dok su se europske sile borile jedne protiv drugih. Tako je htio američki narod, a neutralnost je zagovarao i tadašnji američki predsjednik Woodrow Wilson. Praktički izuzeta iz vojnog sukoba ipak se na kraju uključila u rat.

Najprije je usred rata, u svibnju 1915. potopljen brod Lusitanija a do danas nikada nije u potpunosti razjašnjeno kako je do toga došlo. 

Lusitanija je bio britanski putnički brod koji je 1. svibnja 1915. iz New Yorka isplovio prema Liverpoolu. Šest dana kasnije stigao je do obale Irske gdje ga je bez ikakvog upozorenja oko 14 sati napala njemačka podmornica. Nijemci su ispalili jedan torpedo, koji je izazvao priličnu štetu i uzrokovao još jednu eksploziju obzirom da je brod osim oko 1200 putnika prevozio i ogromnu količinu oružja za savezničku vojsku- 600 tona eksploziva, šest milijuna metaka, 1300 bombi i razno drugo oružje. Tada je 128 američkih putnika izgubilo živote.

Za tragediju Lusitanije je kriv Churchill?

Potonuće Lusitanije usred Prvog svjetskog rata potaknulo je niz teorija zavjere.

U to vrijeme, činilo se da se radi o izravnoj vojnoj akciji, kukavnom ratnom činu u kojem je njemačka podmornica torpedirala nedužan putnički brod. S vremenom je sve više teoretičara zavjere, uključujući mnoge priznate vojne povjesničare, počelo sumnjati da je potonuće namještaljka, da su Britanci namjerno potaknuli Nijemce da potope putnički brod u nadi da će negativan publicitet ohrabriti Amerikance da uđu u rat na britanskoj strani .Odnosno da su namjerno izložili taj brod i toliko ljudi na njemu kako bi izazvali bijes Amerike i američke javnosti. Prema tim teorijama ključnu ulogu u tome je imao tadašnji prvi lord admiraliteta Winston Churchill.
Njemačka je znala da Lusitanija prevozi oružje za saveznike, a i saveznici su znali da Njemačka to zna, no unatoč upozorenjima britanska mornarica je odbila Lusitaniji dati pratnju.

Također, Lusitanija je trebala ploviti sjeverno, a ne malo južnije prema vodama punim njemačkih podmornica kojima je izdano naređenje da pucaju čim vide britanski brod.

Potonuće rasplamsalo mržnju prema Nijemcima

Teoretičari zavjere pitaju se kako je brod nakon eksplozije potonuo za samo 18 minuta, što je za toliko veliki i težak brod praktički nemoguće. Titanicu je trebao tri sata..Zatim, malo je čudno što se toliko Amerikanaca našlo na brodu. Bilo je vrijeme rata i nije bilo baš uobičajeno da Amerikanci tek tako putuju u Europu.  A njemačko veleposlanstvo u Americi stavilo obavijest u sve novine u kojima su upozorili građane da je Lusitanija britanski brod i ako se ukrcaju na njegu da plove na vlastitu odgovornost jer je Velika Britanija u ratu s Njemačkom, te da postoji velika vjerojatnost od napada.

Nakon potonuća, predsjednik Sjedinjenih Država, Woodrow Wilson, napisao je njemačkoj vladi "zahtjev za odštetom u onoj mjeri u kojoj je odšteta moguća". Kada je ponovio zahtjev po četvrti put, Njemačka je popustila, prihvatila odgovornosti i pristala da više neće potapati putničke brodove bez upozorenja. To je bilo dovoljno da spriječi ulaženje Amerike u rat, ali je vrlo zaoštrilo njemačko-američke odnose. Rasplamsan je 'plamen srdžbe' Amerikanaca prema Njemačkoj.

Wilson obećao pa porekao

Kad je Njemačka 1917. promijenila mišljenje i nastavila neograničeno ratovanje podmornicama, bilo je neizbježno da SAD uđu u rat na strani Antante.

Slogan predsjedničke kampanje Woodrowa Wilsona tijekom 1916. godine bio je: “On nas drži podalje od rata”. Mjesec dana nakon što je položio zakletvu za drugi mandat, ipak je zaključio da Amerika ne može ostati neutralna u Svjetskom ratu. Na današnji dan prije 100 godina on je od Kongresa zatražio objavu rata Njemačkoj.

Tada je opisao rat kao podrivanje temelja zapadne civilizacije, odnosno kao plod "despotskih" režima Starog svijeta, Wilson je držao da SAD imaju moralnu dužnost stari poredak temeljen na tajnoj diplomaciji velikih sila zamijeniti transparentnim sistemom temeljenom na ravnopravnim državama, odnosno modeliranom prema američkoj demokraciji. Time bi se spriječili svi budući ratovi, odnosno Prvi svjetski rat učinilo "ratom koji će prekinuti sve ratove". 

Vrlo brzo se počinju tiskati članci o zločinima Nijemaca, Hollywood snima filmove kao što je „Kaiser: zvijer iz Berlina“. U roku od samo mjesec dana podrška ulasku u rat se udvostručuje i Wilson naređuje da se pošalju trupe na Zapadni front.

Bankarski interesi

Ulazak SAD-a u rat na strani Antante bio je prvenstveno motiviran ekonomskim interesima bankara koji su financirali Antantu. Uoči Prvog svjetskog rata Amerika je imala gigantski vanjski dug. Međutim, poslije rata SAD su postale najveći kreditor, a poslije Drugog svjetskog rata koncentrirale su 70% svjetskih rezervi zlata.

Naime, američki Kongres 1913. godine pod pritiskom financijske elite stvara „US Federal Reserve“ (FED), koji počinje tiskati dolare. Predsjednik Wilson je to pogurao, navodno zato što je bio ucijenjen zbog preljuba.  

Glavni cilj bankarskog kartela bila je - "elastična monetarna politika", odnosno izdavanje (štampanje) dolara bez pokrića u zlatu. To bi značilo da bankari mogu kreditirati špekulativnim novcem koji nema nikakvu stvarnu vrijednost. 

Sjedinjene Države su u to vrijeme je bile najveći industrijski proizvođač u svijetu, ali su također imale veliki vanjski dug, posebno prema Velikoj Britaniji. A upravo je Prvi svjetski rat radikalno promijenio situaciju i transformirao SAD u najvećeg međunarodnog vjerovnika. Čak i glavni saveznici SAD-a – Francuska i Velika Britanija –počeli su se zaduživati kod Amerike.

Cijena ratovanja

SAD je ratovanje u Prvom svjetskom ratu koštalo 334 milijarde dolara, što je iznosilo gotovo 14 posto američkog BDP-a iz 1919. godine. Rat je završen 19 mjeseci nakon ulaska SAD-a u rat.