Malena Aida (5) ubijena dok je spavala: 'Geler je probio zid...'

Doček Nove 1992. godine u Sarajevu - plavokosa djevojčica, tek napunila pet godina, stoji nasmijana na stolu pored okićenog bora dok je otac drži.

To je jedina fotografija kćeri koja je danas ostala Fahrudinu Kučuku. Njegovo jedino dijete, kćerkicu Aidu Kučuk pogodio je geler dok je spavala u stanu u sarajevskom naselju Grbavica. Bila je prvo dijete žrtva opsade grada, piše Vedrana Maglajlija za balkans.aljazeera.net.

Obitelj je pokušavajući spasiti ranjeno dijete, izašla iz stana i nije se više mogla vratiti, ostavljajući iza sebe sve stvari i uspomene, koje su nakon toga spaljene i uništene.

Kao beba Aida je ostala bez majke

- Prvi maj je bio sunčan, palo je nešto granata, ali bašte po gradu su bile pune -  prisjeća se Kučuk posljednjeg susreta s kćeri, kojoj je majka preminula četiri mjeseca nakon njenog rođenja. Zato su djevojčicu zajedno s ocem odgajali i majčini roditelji zajedno sa tetom, majčinom sestrom, Fahrudinovom svastikom.

- Sestra od moje žene i njezin muž su je doveli kod mene na posao. Ja sam radio kao slastičar, a bio sam i borac, ali sam taj dan rekao da više neću dolaziti na posao, jer nema smisla. Zajedno smo proveli dva sata i svastika mi kaže da će se vraćati na Grbavicu, da uzmu neke stvari, i da će otići kod svojih roditelja. Ja sam znao da je to previše sve otišlo, da će najprije odsjeći Grbavicu, jer sam prije toga sa kćeri išao tamo, i znali smo sami biti u trolejbusu. To je kao film kataklizme, neka jeza, ne vidiš ljude na ulici... - priča Fahrudin.

'Pogodio je geler, sitan kao igla'

Sljedeći dan je počela jedna od ključnih bitaka za grad, zapaljena je zgrada Pošte, telefonske linije u većini grada više nisu radile, granate su padale po centru Sarajeva.. 

- Ja sam se vratio sa linije i s grupom suboraca slušao vijesti. Tranzistor radi, grad gori, ljudi stalno osluškuju vijesti, onaj je skvrčen, drugi je zguren, u njihovim glavama razmišljanja što će se dogoditi. To je neopisivo stanje, ta neizvjesnost, negdje pred ludilo - prisjeća se Kučuk.

- U tom momentu sa tranzistora su čuli apel da se puste kola hitne pomoći na Grbavicu, jer je jedno dijete ranjeno. Govorili su istu ulicu, broj zgrade i ulaza na kojem je moja kći. Ipak, rekli su da se radi o dječaku i to me malo smirilo. Međutim, ta vijest se stalno ponavljala i već u tom momentu nisam više nagađao, u meni se probudio osjećaj da je u pitanju Aida...- govori Kučuk kojem su kasnije ispričali da su tog dana ispred zgrade su bili transporteri koji su međusobno ispaljivali granate. Jedna od njih je udarila u zid zgrade.

- I jedan jedini geler, koji je bio kao igla, prošao je sav taj zid i zabio se u preponsku arteriju dok je spavala. To je matematički nevjerojatno. Nitko u stanu to nije mogao pretpostaviti, mislili su da još spava, ali kada su vidjeli da se ne budi, iznijeli su je u osvijetljeni hodnik i vidjeli krv. Tada je uslijedio apel - priča Fahrudin.

'Htio sam da i mene nešto pogodi'

Međutim, i pored toga, kola Hitne pomoći nisu propuštena. Aidu je porodica iznijela na rukama i smjestila u transporter. Odvedena je u bolnicu u Lukavicu, ali je bilo kasno.

- Zbog pucanja, dženaza je bila tek nakon pet dana. Kada smo se vratili sa dženaze, ti moraš živjeti dalje. Samo što je to kod mene bilo tako da ja nisam više razmišljao o sebi, bilo mi je svejedno hoće li me nešto pogoditi. Kada sam izlazio na liniju više se nisam ni saginjao, skoro sam pa tražio da me pogodi..." 

Otac postao autor romana za djecu

Nakon rata, nastavlja pričati Kučuk, koji više nije imao djece, unutrašnje nezadovoljstvo natjeralo ga je da se okrene nečemu što je njegovao u djetinjstvu - pisanju. Kako kaže, majka mu je bila veliki narator, pričala je toliko legendi o Sarajevu... Prvu knjigu, Tajna zvjezdane sobe, pisao je rukom, tri dana i tri noći.

Njegovo vrelo se, kaže, tada otvorilo i uslijedilo je nekoliko romana za djecu, slikovnice, zbirke pjesama i priče. 

Zajedno s kolegama, pokrenuo je i Festival dječje umjetnosti, koji je prošle godine okupio 250 gostiju iz regije. Uvijek počinje 2. svibnja - dan kada je njegova kći poginula. Specijalna nagrada za dijete koje napiše najljepšu bajku nosi ime Aida.

'Nadam se novom susretu'

Aida bi danas imala 30 godina. Njen otac, kaže, točno prepozna to godište i pita se što bi ona bila i koliko bi dao da postane dobra osoba s puno ljubavi u sebi. Susret s njom zamislio je u nagrađenoj priči Šareni svijet.

- U toj priči koristim imaginaciju i stvarnost, u finom spoju, prepoznavanje glasa, svega što je ona, izgovara mi ime, ali slika blijedi i ja želim da idem za njom, ali onda ona govori 'ti trebaš još dosta toga da ispišeš'..

Fahrudin Kučuk se iskreno nada da postoji taj susret, jer bi ga, kaže, ubilo da razmišlja drugačije.

"Da ćemo se jednom sresti, da me gleda, da je zadovoljna sa mnom..." - govori dok gleda u jedinu fotografiju svoje kćerke.