News

Komentari 28

Martina Rukavina (28) ispala je iz autobusa 2007. godine: Ne sjećam se nesreće, ni detalja

Martina Rukavina (28) ispala je iz autobusa 2007. godine: Ne sjećam se nesreće, ni detalja

Martina ne skriva da zna proživljavati teške trenutke, ali nikad se, kaže, ne prepušta crnilu u potpunosti. Uvijek se odlučno uhvati za obitelj i vjeru i tad, kaže, sve bude bolje

Nesreće se uopće ne sjećam. Ni jednog detalja. Zahvalna sam zbog toga. Ne mogu ni zamisliti kako bi bilo svakog dana imati te slike pred očima, rekla je Martina Rukavina (28) iz Zagrađa kraj Pleternice.

Zagrađe - Martina Rukavina još uvijek se oporavlja od posljedica nesreće kada je prije 13 godina ispala iz autobusa.

Upravo se vratila kući iz šetnje s bratom. Ruku pod ruku, korak po korak, polako je i ovog puta savladala svoju dnevnu rutu. Ona je drži u formi. Ali danas je valjalo požuriti jer sprema se kiša, a Martini takvo vrijeme predstavlja pravu noćnu moru.

- Ne mogu vam opisivati što mene sve boli i kako. Niste, na svu sreću, bili u mojoj koži i ne biste to mogli shvatiti. Mogu samo reći da je neizdrživo - uvjerava djevojka.

Međutim, istog trena, kao da je zaključila da njene riječi stvaraju tmurnu atmosferu, Martina uz osmijeh nastavlja:

- Ma sve je lakše kad, poput mene, imate baku Katu (83). Ona mi priča svakakve priče iz života samo da zaboravim na bol. Cijela obitelj mi je prava inspiracija. Prezahvalna sam što su takvi kakvi jesu. Neprestano su uz mene i najveća su mi podrška. Svakome bih poželjela ovakvu obitelj.

Zagrađe - Martina Rukavina još uvijek se oporavlja od posljedica nesreće kada je prije 13 godina ispala iz autobusa.

Martina i njena prijateljica Katarina Mihaljević 2007. godine na putu u školu ispale su iz autobusa i pritom se teško ozlijedile. Katarina je ubrzo umrla, a Martina je dugo bila u komi. O njenim izgledima za preživljavanje liječnici nisu željeli govoriti. Kad je nakon nekog vremena došla k svijesti, Martina je počela dugotrajno liječenje i rehabilitaciju, tijekom koje je morala ponovno učiti samostalno jesti, govoriti i hodati.

U Krapinskim toplicama završila je osnovnu školu, a potom u Zagrebu i trogodišnje školovanje u Centru za odgoj i obrazovanje Dubrava, gdje je stekla kvalifikaciju za pomoćnoga grafičara.

Ali pomoćni grafičar nije bio ono o čemu je Martina oduvijek sanjala.

- Dok sam bila zdrava, nadala sam se da ću postati fizioterapeutkinja. Odmalena mi se to sviđalo. Vjerujem kako bi me taj posao potpuno ispunjavao da sam se njime mogla baviti - iskrena je djevojka.

No snovi su joj se jednoga kobnog dana srušili, a danas čini sve da unatoč tome ne klone duhom.     

 - Tata me vozi u udrugu za osobe s invaliditetom. Tamo imam puno prijatelja. Ostanem po sat ili dva. Puno razgovaramo, smijemo se, pijemo kavu, izrađujemo svašta i vrijeme mi brzo prođe - otkrila je Martina.

Redovito ide na fizikalne terapije i u toplice, a kod kuće vježba sama svaki drugi ili treći dan. I ništa joj, kaže, nije teško. U to smo se i sami uvjerili vidjevši kako joj osmijeh baš nikad ne silazi s lica. On je Martinin zaštitni znak. Ipak, priznaje da ima i teških dana, ali i rješenja za njih.

- Naravno da bude teško. Znate što mi je najteže? Gledati druge djevojke kako sređene šetaju gradom, u kratkim suknjama, samouvjerene, zdrave. Teško mi je gledati kako se sve moje prijateljice udaju ili se spremaju na to jednog dana. Eto, to mi tjera suze na oči. Drago je meni zbog njih, ali bih takvo nešto htjela i za sebe, a ne mogu si to ostvariti - sasvim iskreno će Martina.

Oporavak Marine Rukavine iz Zagrada

U takvim trenucima, kaže, obrati se tati ili mami i oni je smire.

- Njihove tople riječi su mi najveća utjeha. A tu je i vjera. Jaka vjera. Bez nje ne bih mogla dalje - priznala je djevojka.

Njezin otac Mijo, baš kao i ostatak obitelji, ponosan je na svoju kćer i način na koji se nosi s cijelom situacijom.

- Znate, nije ovo lako. To je ostavilo traga na nama za cijeli život i priznajem da nam je teško. Ali sam isto tako zadovoljan jer smo se nekako stabilizirali, jer smo prihvatili i jer se sada dobro nosimo sa životom i svim njegovim izazovima - rekao je tata Mijo.

Prisjetio se i najtežih dana, kad je Martina bila u komi.

- Liječnici su bili suzdržani i nisu htjeli davati nikakve prognoze. A mi, mi smo se hvatali za svaku slamku. Znali smo da joj život visi o niti, ali smo silno vjerovali da će i dalje ostati s nama. Tako je i bilo. Ona se probudila nakon tri mjeseca, ali tad je počela borba. Morala je učiti ispočetka govoriti, hodati, sve... Ostala je 95 posto invalid i ne može ništa samostalno raditi. Potrebna joj je pomoć kod kupanja, oblačenja i mnogih drugih stvari. Glava joj je bila pukla i to je nepopravljivo. Zapravo, stradala joj je cijela lijeva strana tijela, a na kraju se ispostavilo da desna uopće ne funkcionira. I eto, vidite, unatoč svemu tome što sam vam sad ispričao, naša nas Martina i dalje uspijeva svaki dan nasmijati - rekao je ponosni otac.

Zagrađe - Martina Rukavina još uvijek se oporavlja od posljedica nesreće kada je prije 13 godina ispala iz autobusa.

Prije dvije godine obitelj je napokon privela kraju i pravnu zavrzlamu koja je počela nakon nesreće. Nakon punih 12 godina za Martinu su dobili odštetu.

- Mogu reći da smo zadovoljni. Ipak Martina nije radno sposobna i taj novac nam puno znači - rekao je Mijo, koji je ubrzo nakon nesreće otišao u mirovinu kako bi se u potpunosti mogao posvetiti kćeri. Ispričao nam je i neke detalje fatalne nesreće.

- Vozač autobusa je pri brzini od oko 60 kilometara na sat, prilikom mijenjanja brzine, slučajno stisnuo gumb za otvaranje vrata. Martina i njezina prijateljica Katarina stajale su kraj vrata jer su trebale izaći na sljedećoj stanici i jednostavno su ispale u vožnji. Vozač autobusa i gazda firme završili su u zatvoru. Da budem iskren, ne znam koliko su točno dobili, ali čini mi se manje od godinu dana. Što se mene tiče, ja nikog ne krivim. Bila je to nesreća. Samo želim dobro za svoju obitelj i našu Martinu - rekao je brižni otac.

Martina se i danas s tugom sjeti svoje prijateljice Katarine, koja, nažalost, nije preživjela nesreću. Ali uz tatu, mamu Snježanu, mlađu braću Petra i Marka te baku Katu, sve joj je lakše.

- Obitelj me još uči kako da prolazim kroz život. Budući da svoje buđenje iz kome i sama vidim kao čudo, smatram da mi je dana druga prilika. Zato sam voljna sve opet naučiti i boriti se svaki dan - rekla je Martina.     

Najčitaniji članci