Massimo Savić: U životu se nisam štedio. Ali još sam tu

Ako moraš imati tajne telefone i skrivati svoje postupke pred svojom obitelji, vodiš paralelni život...to nije dobro, nisi sretan. Shvatio sam da najbolje funkcioniram kad imam mir, kad je sve u redu, kad nema sranja i da kad radim znam da ću kad dođem kući naći topli dom, ljude koje volim i koji mene vole. Često me pitaju igram li kad igre na sreću. Ja sam svoj zgoditak dobio. Imam svoju Enicu, a to mi je najveća sreća, ispričao je Massimo svoj životni preokret u kojem sada uživa sa svojom obitelji...


A nije uvijek bilo tako. Trideset godina Massimove karijere je poput rollercoastera: usponi i padovi, vožnja po rubu, adrenalin, uzbuđenje i - strah. Trebalo je izdržati toliko dugo u tom vlaku koji je uz slavu i novac donosio i onu drugu, mračnu stranu, zbog koje neki od njegovih kolega nisu došli do cilja. Massimo je za Express, uoči svog tradicionalnog valentinovskog koncerta u Domu sportova, otvoreno progovorio o teškim danima svoje karijere, u kojima nije bilo lako izvući živu glavu. 
- U osamdesetim godinama mnogo se eksperimentiralo s narkoticima. Kada pogledam u retrospektivi, tadašnjem, komunističkom sustavu u Jugoslaviji kao da je odgovaralo da je mladost malo ‘zamućena’. Pogotovo intelektualci, jer drogiranje je bila stvar elite. 
Nisi do droge mogao doći na cesti, to su konzumirali sinovi i kćeri političara, ambasadora… 
Neki iz mog društva su to radili fatalistički. EKV na primjer. Krasno smo surađivali i imali smo sličnu glazbenu provenijenciju, slušali smo sličnu glazbu: King Crimson, Bowieja, Joy Division, Roxy Music... Vrlo mi je drago što sam s njima radio na albumu ‘Tattoo’, pogotovo na pjesmi ‘Oči boje meda’. 
Puno smo se družili i vidio sam ih kako dijele iglu i ne zanima ih kako se zaštititi. Već onda se znalo za AIDS, a oni nisu marili. Upozorio sam ih. Morate znati da je to fatalistički i za neki rokenrol bend možda štima, ali sam im morao skrenuti pažnju. Očito me nisu poslušali i eto rezultata. Nikog od njih više nema. Bubnjar iz Električnog orgazma Čavke i ja smo bili najveći zabavljači na tulumima ikad. Ni Sonje Savić više nema, a ja danas imam divnu obitelj. To što sam ja uspio svoj život vratiti na pravi kolosijek moja je velika pobjeda i uspjeh.

>>> Više pročitajte u Expressu