Milan Martić dobio 35 godina za ratne zločine

Nepravomoćnu presudu od 35 godina zatvora, što u njegovoj dobi (54) znači doživotnu robiju, Milan Martić odslušao je ne trepnuvši. Od predaje do danas nijednom nije priznao krivnju. Naprotiv, u jednom je intervjuu prije predaje Haaškom sudu izjavio kako je tijekom rata u “Krajini” spašavao Hrvate. Haški ga je sud, međutim, osudio zbog ratnih zločina. Martić je gotovo bio osuđen već u trenutku podizanja optužnice, jer je na televiziji osobno priznao da je naredio raketiranje Zagreba 2. i 3. svibnja 1995. u kojem je ubijeno 6, a ranjeno 194 civila, među kojima je bilo i šestero djece. Haškom je sudu trebalo samo 80-ak dana za podizanje optužnice, što je u praksi Suda bio vjerojatno najkraći rok od zločina do tužbe. No optužnica protiv bivšeg predsjednika “Republike srpske Krajine” nadopunjena je i drugim nedjelima. Martić je osuđen i zbog 108 žrtava u Baćinu, 64 žrtve u Škabrnji, 37 ubijenih u Saborskom te niza masovnih ubojstava u BiH. Proglašen je krivim zbog 253 ubijena Hrvata i Bošnjaka, zbog mučenja zatvorenika i etničkog čišćenje dijelova Hrvatske i BiH, zbog čega je Tužiteljstvo zahtijevalo doživotnu kaznu. Te su optužbe bile osnažene nakon svjedočenja Milana Babića, Martićeva bivšeg kolege koji se u zatvoru pokajao, ispričao Hrvatima i potom objesio. Babić i Martić isprva su bili saveznici u borbi za otcjepljenje “Krajine” od Hrvatske, ali su uskoro postali ljuti takmaci, koji su se smjenjivali na mjestu “predsjednika”. Martiću je to bio “vrhunac karijere”. Počeo je kao radnik u kninskoj Tvornici vijaka (TVIK), ali je 1976. postao milicionar u Šibeniku. Uskoro je završio i višu policijsku školu u Zagrebu pa su ga unaprijedili u mlađeg inspektora, a krajem osamdesetih postao je šef policije u Kninu. S te je pozicije poveo Srbe u pobunu. U pritvoru je proveo 1853 dana. Pravomoćna presuda izriče se za godinu dana. Sljedećih 35 godina imat će dosta vremena za razmišljanje što mu je to trebalo i gdje je pogriješio. SVI SU GA SE ODREKLI PA JE MOLIO POMOĆ ZA CIGARETE Život u zatvoru je strašno skup - nemam ni za cigarete i telefonske kartice, požalio se Martić u pismu jednom od rijetkih prijatelja koji ga se nisu odrekli. Martić je najviše žalio što njegova nezaposlena supruga Zorka, izbjeglica u selu pokraj Kruševca, i sin Duško, student prava u Banja Luci, ne mogu doći u posjet ako im netko ne udijeli pomoć. I njegova obitelj skupo je platila Martićevu zločinačku politiku. “Svi moji su danas izbjeglice. Stari roditelji žive u selu Vojka kraj Stare Pazove kao podstanari, zajedno s bratom Jovom i njegovom familijom” napisao je Martić ne iskazujući ni na jednom mjestu kajanje niti razumijevanje onoga što je učinio. ALIMRA OSMANOVIĆ: "TISUĆU GODINA JE PREMALO!" Poznata balerina Almira Osmanović teško je ranjena pri raketiranju Zagreba. - Na žalost, ako se bude dobro vladao, smanjit će mu kaznu za pola. A za ono što je učinio, dobio je premalo - kaže balerina. Jelena Eranović, predsjednica splitske Udruge udovica palih boraca, slično misli: - Riječ je o čovjeku zaslužnom za patnje kako hrvatskog, tako i srpskog naroda. Dvije doživotne bi mu bile malo. - Koliko je zla počinio, malo je dobio. Ali ni jedna kazna ne može vratiti naše mrtve - rekla je Ana Šoljić, kći Kate Šoljić, koja je u ratu izgubila četiri sina. Ivan Parać, predsjednik splitske HVIDRA-e misli da je Martić trebao dobiti barem 45 godina, koliko se dobivalo za Srebrenicu. Boji se da će kaznu služiti u apartmanu kao i Biljana Plavšić.