Mile spašava beskućnike: 'Malo treba da se 'sklizne' do dna...'

I beskućnicima u životu treba nešto više od ‘samo’ mjesta za spavanje i korice kruha, i to su ljudi s intelektualnim i životnim potrebama. Cilj udruge Fajter da im se pomogne na niz načina - kaže nam Mile Mrvalj (58).

On je motor udruge i čitavog niza projekata - od časopisa Fajter, preko tura “Invisible Zagreb”, tijekom kojih se zainteresirane vodi po gradu i ukazuje na život beskućnika, do “skvota” u koji pokušava s ceste skloniti što više beskućnika.

- Ako pitate upravu grada Zagreba, metropola i Hrvatska gotovo da i nemaju beskućnika, a to je zapravo golem problem. Da, teško ih je vidjeti da spavaju po cesti kao u New Yorku ili Parizu radi naših rigidnih zakona o skitnji. Onda se povlače u ruševine i šupe, gdje ih glođu štakori i nagriza zima. Često se zbog depresije odaju alkoholu - kaže Mrvalj.

Mile Mrvalj zvani “Fajter” je i sam iskusio beskućnički život na ulicama Zagreba koji je trajao gotovo četiri godine. Danas živi u sobičku u potkrovlju kojeg plaća na istom kvartu gdje je najčešće lutao. Ima pećicu i svoj prostor i smatra se sretnim.

Vrlo se iskreno prisjeća svojih dana na ulici, kada mu je kava iz aparata na Glavnom kolodvoru značila sve. O tome priča “domaćim” i turistima koje vodi po punktovima grada i priča im o tome kako je živjeti kao “odbačenik društva”. Njemu je, kaže, tada bilo važnije da ga netko s poštovanjem pozdravi negoli da mu da novac. Danas je Mile čovjek s vizijom, više njih dapače. Osim što ture imaju sve veću posjećenost, što “gura” tiskanje i distribuciju časopisa i to jednog izdanje na hrvatskom, a drugog na engleskom, vodi i nešto što zove skvotom.

- Nije to pravi skvot jer smo mi tamo ipak s blagoslovom vlasnika. Riječ je o zapuštenoj kući, bez vode i struje u kojoj živi četvero ljudi. Dvije žene su u prizemlju, jedna je nedavno imala moždani udar pa je sada u bolnici, a na katu su dva muškarca, jedan od njih moj imenjak Mile koji je jedan od rijetkih beskućnika koji želi javno govoriti o svom životu i problemima - kaže Mrvalj, koji nas moli da baš ne “odamo lokaciju kuće”. U kakvom je stanju, uvjerili smo se i sami. Treba joj čišćenje (kombi da se iznese smeće iz prizemlja), pokoja grijalica ili solarna lampa, možda kuhalo. Najvažnije od svega, trebalo bi staviti ljepenku na krov da se prestane nakupljati vlaga. Ipak, Miletov se imenjak ne žali.

 - Dobro je kad stavite više jorgana i ako niti jedan ne sklizne tijekom noći. Onda je i toplo. Svjetlost imam od ulične lampe koja mi je ispred prozora pa nikada nije mrkli mrak - kaže Mile o svojoj sobi. Ponekada im, kažu, tamo dođe i policija, ali sve rjeđe. Par koji je stalno zvao policiju se odselio, a u kući nema stanovnika koji piju ili rade problema. Usprkos tome, svjesni su da njihov način života nosi sa sobom i određenu “stigmu” koje se teško riješiti.

- Postoji to uvjerenje da su svi beskućnici zli pijanci i da su si svi sami krivi za svoje stanje. To nije točno, jako je malo potrebno da “skliznete” dolje, a jako je puno potrebno da se opet popnete - kaže Mrvalj koji je rođen u Sarajevu, gdje je podigao kredit, stavio stan pod hipoteku i otvorio likovnu galeriju. Galerija je propala, nakon čega su mu uzeli stan, a njega je, kako to obično biva, napustila supruga dok sa sestrom nije u kontaktu.Njegov imenjak i “skvoter” je, pak, svojedobno vodio uspješan OPG koji je propao jer neke tvrtke nisu plaćale. Dugovi su se gomilali. 

- No, ja nikada nisam žicao. Ujutro volontiram u pučkoj kuhinji, gdje nešto i pojedem, posebno ako je na žlicu i ne pretjerano slano, jer imam problema sa srcem. Popodne prodajem Fajter - kaže Mile, koji po časopisu (koji košta 10 kuna) zaradi šest, a četiri ide za tiskanje sljedećeg broja. Iako je tijekom rata prošao svaku frontu, to mu kasnije nije puno pomoglo.

Ima Mrvalj neiscrpnu zalihu beskrajno tužnih priča, no usprkos tome ne gubi nadu.

- Mom prijatelju koji je također prodavao Fajter, u akciji smo nabavili staru kamp kućicu da u njoj može spavati, i sakupilo se 4000 kuna. Ubrzo je obolio od raka grla i napravili su mu onu ‘rupu’ na vratu, koja se onda mora svaki dan čistiti i njegovati, ali njemu to nije imao tko. Pet ili šest dana njemu se pelene nisu mijenjale, on jadan nije umro, on je crkao. To su ljudi koji žive kao psi, crknu kao psi i na kraju ih sahranjuju kao pse. Samo se spale i bace u zajedničku grobnicu bez imena, bez prezimena, bez svećenika.

Grad plaća samo kremiranje - kaže Mrvalj, koji od Grada ništa ne traži niti išta očekuje, ali ga također smeta kada ga zovu na nekakve manifestacije ili pokušavaju iskoristiti u političke svrhe. On je, kaže, apolitičan.

Bijesan je jer negiraju da na ulicama metropole postoji od dvije do tri tisuće beskućnika, a “kreveta” je za njih 170, kada se zbroji “hotel Kosnica” i prihvatni centar u Jukićevoj. Nešto je bolje s pučkim kuhinjama iako više od petine svaki dan ne uspije “ugrabiti” ručak. Dodatan su problem osobni papiri, prebivališta i osobne, jer ako beskućnik to nema ne može se niti prijaviti za čitav niz stvari, počevši sa socijalnom pomoći. 

- Ja sam prvi koji sam se, kada je zakon promijenjen i omogućeno da se ‘prijaviš’ na adresu centra za socijalnu skrb, to uspio iskamčiti. Prvo su mi rekli ‘da, to je moguće, ali mi ne znamo kako’. Onda je jedna krasna novinarka napravila priču o tome, i odmah sam pozvan natrag, a na stolu me čekala osobna iskaznica - kaže Mile s iskrom u oku. On uvijek, kaže, postigne ono što si zacrta, a zacrtao si je da će njegova udruga biti uspješna te da će, vrlo skoro, moći imati legalne skvotove koji će funkcionirati kao male manufakture gdje će beskućnici moći raditi i nešto za sebe zaraditi.

- Grad Zagreb ima 7000 napuštenih prostora. Kad bi mi Bandić sad dao koji prostor ja bi od njih napravio skvot. Ali ne, bolje da trune i raspada se, nego da ih mi adaptiramo. Uzeo bih kućicu u Dubravi ili na Savici, platili bi ju 150 eura, naselili nekoliko ljudi i smislili što da rade da si zarade. To treba zakonski legalizirati i adaptirati uz manja ulaganja  - kaže Mile koji ne zaboravlja zahvaliti onima koji su donirali stvari koje sada stoje u njegovom prvom, nada se samo privremenom, “skvotu” koji nije riješen zakonski.

- Svašta smo dobili i od privatnih osoba i od kompanija. E, kad bi nam samo netko pomogao s kombijem da izbacimo smeće, već imam volontere, i kad bi samo ljepenkom mogli riješiti pitanje krova - sanjari Mrvalj, kojeg najviše živcira kad ga netko nazove i ponudi nekom njegovom članu udruge da “dođe kod nas na farmu ili imanje raditi za stan i hranu”.

- Odmah pitam ‘a, kakva je plaća’, pa se oni čude, da kakva plaća ako ima hrane i smještaja. ‘Pa nije moja udruga agencija za izdavanje robova, što vam je, ljudi’, tako im kažem. I beskućnici zaslužuju priliku da rade, zarade i dostojanstveno žive - zaključuje Mrvalj.

Planira on, kaže, svašta, ne samo “samoodrživi skvot”. Od mini knjižnice za beskućnike, koju planira napraviti s knjigama koje mu često doniraju, do nastavka akcije skupljanja donacija hrane i potrepština te slaganja paketa (što čini svaki mjesec), koje onda dobivaju članovi njegove udruge i beskućnici, pa sve do toga da želi i drugima pomoći da se “dočepaju” papira, Miletu planova i snova ne manjka.