Milica se zaljubila u kipara branitelja i ostala u Hrvatskoj

- Draga Mando, imam ti ispričati toliko toga, što nikad nikome nisam rekla, a godinama mi je velik teret na duši. Rat mi je učinio puno zla, ranio me i više nego što smijem i mogu priznati. 1991. mi je srušila sav moj svijet, uništila želju za životom, ali ja sam i dalje tu.

Jedna je to od potresnih ispovijedi žena stradalih u Domovinskom ratu koje su dio multimedijalne instalacije umjetnice svjetskoga glasa Milice Reinhart-Tešankić (59), koja živi u Ernestinovu nedaleko od Osijeka. Iako se rodila u Đakovu, Milica je cijeli svoj život i radni vijek provela u Njemačkoj. Kao mala s roditeljima je 70.-ih godina otišla živjeti u Njemačku. Iako je tamo stekla reputaciju velikog umjetnika i mnoga priznanja za svoja djela koja je radila diljem svijeta, Milica se željela vratiti u Hrvatsku.

Spletom životnih okolnosti počela je dolaziti na kolonije kipara naivaca u Ernestinovo. Upravo tu je upoznala drugog supruga, kipara koji je sudjelovao u obrani Ernestinova.

- Moj razvojni put u umjetnosti počeo je malenim slikarijama u djetinjstvu koje su tek u Njemačkoj prerasle u nešto ozbiljnije. Prvo sam slikala, potom kiparila. Uslijedile su izložbe, neke nagrade. Tamo ste prihvaćeni kao talent i ako nemate umjetničku naobrazbu. Bitno je da djela izlažete i da se ona prodaju. Meni je trebalo desetak godina rada da od umjetnosti mogu živjeti, da bude isplativa - kaže Milica. Pravi je zamah, ističe, dobila kad se počela baviti multimedijalnom umjetnošću i u nju počela ugrađivati sudbine ljudi, onih koje ne vidimo.

- Posebno sam se uvijek bavila stradanjima žena, njihovim sudbinama, djecom i beskućnicima. Oni su neiscrpna inspiracija svakom umjetniku. Slijedeći te priče i sudbine, proputovala sam cijeli svijet. U mojim djelima žive žene iz Brazila, Nairobija, one s Kosova, iz Moskve i Capetowna. Otkrila sam fotografiju kao polazišnu točku multimedijalne umjetnosti - kaže Milica, koja je imala i nekoliko velikih projekata na kojima je radila godinama.

- U Hagenu u Njemačkoj kolegica i ja smo oslikale most koji spaja dio grada u kojemu žive bogati i dio u kojemu žive emigranti. Pola godine smo radile taj projekt koji je koštao čak milijun eura, a novac sam sama sakupila od donatora - kaže Milica, koja svojom umjetnošću pokušava osvijestiti probleme današnjeg društva.

- Došavši u Hrvatsku, počela sam više vremena provoditi sa ženama koje su stradale u ratu jer je Ernestinovo, u kojemu danas živim s drugim suprugom, također umjetnikom, Sinišom Tešankićem, bilo okupirano selo i puno je tuge i tužnih sudbina. Te su mi žene ispričale svakakve strahote koje nose sa sobom i u sebi sve ove godine i odlučila sam nešto napraviti za njih.

Osmislila sam projekt u kojemu će lik jedne tipične slavonske žene, koju sam nazvala Manda, po jednoj mojoj susjedi koja je voljela pričati stare priče, zapravo predstavljati ženu koja je proživjela ratne strahote. Ona će ujedno biti stradalnica i netko kome se obraćate za pomoć. Netko tko trpi, ali je tu za vas - pojašnjava.

Uz pomoć supruga i umjetnika Saše Matkovića sačinila je kip žene od žice, smole i gipsa, te je odjenula u starinsku haljinu. Ispovijedi žena snimila je na CD i postavila pored Mande sa slušalicama, tako da ih svatko može poslušati kad god želi i imati dojam da je pored žene koja pripovijeda svoju priču. Milica dodaje kako joj je bilo najteže nagovoriti žene da joj se povjere, i ispričaju joj svoje ratne sudbine. Snagu i važnost Miličine instalacije odmah je prepoznao Ivan Anušić, načelnik općine Antunovac.

Projekt Mande odlučio je postaviti u kapelicu u općini Antunovac, koja je posvećena poginulim braniteljima i u koju može ući svaki putnik namjernik.

- Manda ostavlja snažan dojam na svakoga tko je vidi i ‘čuje’. Čim smo je postavili, javili su nam se ljudi iz drugih mjesta u Slavoniji koja su bila okupirana sa željom da i oni dobiju svoju Mandu, da i njihove žene ispričaju svoje priče. Zato smo odlučili da će svoju Mandu dobiti Laslovo, Hrastin, Nuštar, Marinci, Bogdanovci i na kraju Vukovar, gdje će, vjerujem, priče žena biti najstrašnije - kaže Milica svjesna da je pred njom dug i naporan posao. Općina Antunovac pristala je biti nositelj projekta za sva navedena sela i gradove.

- Te žene, koje se uvijek premalo spominje, sve te tragedije iznijele su na svojim leđima, i danas s time žive, šute, rade. Ovaj projekt je i veliko hvala za sve njihove boli - zaključuje Milica, koja je putujući svijetom, upoznala mnogo žena iz različitih kultura, ali je spoznala da su njihove patnje i boli identični.