Ministrica Šikić: Zbog bolesne majke učila je za liječnicu

Moja Dada postala je ministrica svemira, uz čvrsti zagrljaj čestitala je mala prijateljica Nika (6) imenovanje Nadi Šikić (60) na čelno mjesto Ministarstva rada i mirovinskog sustava.  
Nika je kći Nadinih susjeda, no imaju odnos poput bake i unuke. Zajedno čitaju, računaju, šeću, posjećuju zoološki vrt... No Nada oduvijek gaji ljubav prema djeci. Toliko da je život posvetila najosjetljivijoj skupini – mladima s posebnim potrebama. Suosjećanje za druge razvila je ponajviše gledajući patnju vlastitih roditelja. Majka Paula, koju je obožavala, život je izgubila u 67. godini nakon teške bolesti.
- Kad su mi bile dvije godine, majka je operirala tumor na mozgu. Uslijedila su zračenja i još nekoliko operacija. Zauvijek nas je napustila kad je dobila krvarenje na mozgu – govori ministrica rada koja je najbolnije trenutke preživjela uz dvije starije sestre - Ivanu, koja je danas umirovljena nastavnica matematike i fizike, te Mariju, umirovljenu magistricu tehnologije.
Tri sestre i najbolje prijateljice odrastale su u Slavonskom Brodu. Roditelji, koje Nada opisuje kao poštene i skromne ljude pune ljubavi, sve što su imali uložili su u obrazovanje svojih kćeri. Majka Paula radila je kao službenica u banci, a otac Mato djevojkama je pružao sve što je mogao plaćom koju je kao monter zaradio u tvornici “Đuro Đaković”. Nikad nisu imali, kako se kaže, “dovoljno”, ali ništa im nije nedostajalo. Zato se pobrinula majka Paula koja je djevojkama nakon posla šivala odjeću kako bi uvijek bile dotjerane i sređene.
Sestre će kao najbolniju godinu vjerojatno pamtiti 1990. Tada je, samo nekoliko mjeseci nakon majke, preminuo i otac Mato, koji je posljednjih 12 godina proveo u kolicima. Za njih ga je prikovala šećerna bolest zbog koje je ostao bez obje noge. Ipak, ništa nije omelo sestre da ispune nade roditelja i završe fakultete.
Nada je Klasičnu gimnaziju savladavala s prosjekom ocjena 5,0 i bila je sigurna u jedno – da želi život posvetiti pomažući ljudima. Roditelji su je pokušali odgovoriti od medicine jer su smatrali da je prevelika emotivka i da se neće moći nositi s ljudskim patnjama koje nosi liječnička profesija.
Ali Nada se nije dala.
Majka joj je bila inspiracija za poslijediplomski iz onkologije i specijalizaciju neurologije. Svoju obitelj nikad nije zasnovala, no zato je predano pomagala drugim obiteljima. Nagledala se ljudske patnje, ponajviše u Brckovljanima, gdje se nalazi Centar za rehabilitaciju Stančić. U tom Centru provela je pet godina kao liječnica opće prakse i paralelno specijalizirala neurologiju. Umalo je posustala nakon prvih susreta s djecom i odraslima s najtežim fizičkim i psihičkim oštećenjima.

No smogla je snage vodeći se mišlju da će im barem malo olakšati život. Bolne i šokantne trenutke iz Centra pokušava zaboraviti, a umjesto njih misli na one u kojima je naučila koliko osobama s invaliditetom znači svaka minuta života. Centar za rehabilitaciju zamijenila je SUVAG-om u koji dolazi nakon specijalizacije neurologije 1989. godine. Isprva je radila s djecom koja su imala poteškoća u govoru. Kako je Hrvatsku zahvatio Domovinski rat, dijapazon pacijenata joj se proširio. Dolazili su joj i branitelji kojima su se ratne rane duboko urezale ili su zbog fizičkih ozljeda imali problema s govorom. Ondje je provela nečiju punoljetnost – 18 godina. SUVAG potom zamjenjuje Hrvatskim zavodom za mirovinsko osiguranje gdje je, između ostalog, procjenjivala invalidnost te se bavila i invalidskim mirovinama.

Šeće i bavi se jogom

Ulazak u politiku također ima veze s ljudima koje mori bolest jer, kaže, kako je njima svejedno tko je na vlasti, no bitno im je da se znaju kriteriji za rješavanje određenih pitanja, poput načina na koji se ocjenjuje stupanj radne sposobnosti. To je samo jedna u nizu stavki koju mijenja svaka vlada i na kraju kriteriji budu nejasni, a to se lomi na leđima građana. Političari bez stručnjaka, smatra Nada, koja je ujedno i predsjednica Odbora za socijalnu politiku i mirovinski sustav HDZ-a, ne mogu rješavati probleme struke. Iako kažu da “šuster nosi najgore cipele”, Šikić nije jedna od onih koja brine o tuđem, a ne i o svojem zdravlju. Uz jogu, povremeno planinarenje, rolanje i bicikliranje, gotovo svaki dan prošeta pet kilometara. Slobodno vrijeme provodi u svojem vrtu s macom Zvončicom. S godinama je visoke pete zamijenila udobnijom obućom. Nikad nije patila na skupu odjeću ili na dizajnerske komade. Vjerojatno je i tu majka ostavila traga sa svojom šivaćom mašinom jer je kćeri naučila da se može lijepo izgledati i kad odjeća nije markirana. Najbitnije joj je da, osim lijepog izgleda, odjeća bude udobna te da se ujedno lako i održava. Umjesto automobilom, na posao se vozila biciklom, dok joj ga nisu ukrali prije dvije godine. Kao ministrica danas ima pravo na službenog vozača, no koristit će ga, kaže, samo u službene svrhe, a za ostalo joj je dobar i javni prijevoz. Kad su u pitanju filmovi, izbjegava romantične, sladunjave komedije. Sportski duh koji gaji odražava se i na ukus filmskog platna. Uživa u akcijskim filmovima. U njima se, kaže, uvijek nađe neki super junak koji problem riješi u dva sata, a dobro pobijedi zlo. Da je tako u stvarnom životu bilo bi divno, smatra Šikić. Kroz život se načitala stručne literature, no za opuštanje joj služe djela Mehmeda, odnosno Meše Selimovića. Jedan je od najvećih bosanskih književnika, a posebno ga pamte po romanima “Derviš i smrt” te “Tvrđavi”. No posebno voli čitati i djela Karola Wojtyle, tj. pape Ivana Pavla II. Njegove pjesme, članci i dramska djela godinama su bila skrivena pod pseudonimima.
Tek poslije konklave 16. listopada 1978. godine otkriva se da je papa ujedno i književnik. Pisao je tako pokojni papa, između ostalog, o ljubavi i spolnosti, a svoje misli je sabrao u djelu “Ljubav i odgovornost”.
Veći dio života provela je u Zagrebu, no na rodni Slavonski Brod nije zaboravila. Ipak, posjećuje ga samo na obljetnice rođenja i smrti roditelja, a osim što obiđe groblje, posjeti i maminu sestru Branku Lojen. Razlog rijetkih posjeta rodnog kraja je bol i tuga koju osjeća jer Slavonski Brod pamti po nekim ljepšim vremenima.

Bez repova

U poslovnoj karijeri se za Nadom Šikić ne vežu nikakvi repovi, a obišla ju je i afera Rubala koja je poprimila velike razmjere u HZMO-u, gdje je godinama radila. Podsjetimo, Uskok tereti 69 ljudi, zajedno s nekadašnjim šefom HZMO-a dr. Dragom Rubalom, za udruživanje radi počinjenja djela primanja i davanja mita te zlouporabe ovlasti od kolovoza 2010. do listopada 2011. godine. Optužnica datira još iz lipnja 2012. godine. Prema njoj, dr. Rubala i još nekoliko liječnika uzimali su od 1000 do 7500 eura kako bi potpisali lažne invalidske mirovine. Uigrani tim liječnika dijelio je novac. Istražitelji su ih mjesecima pratili i prisluškivali, da bi na kraju Rubalo i 58 ljudi obuhvaćenih istragom priznali krivnju. Na račun naplaćivanja lažnih invalidskih mirovina procjenjuje se da su zaradili 263.000 eura. Dio pokajnika osuđen je na zatvorske kazne, a dio na uvjetne. Svi su morali vratiti nepripadajuću imovinsku korist. Rubalo je dobio dvije godine zatvora te je morao vratiti 75.000 eura. Ujedno su mu oduzeli i stan vrijedan 1,6 milijuna kuna. Prije dvije godina uvjetno je pušten iz zatvora nakon što je odležao većinu kazne.
Protiv Nade Šikić, koja se u HZMO-u, između ostalog, bavila invalidskim mirovinama, nikad nije bila vođena nikakva istraga niti je protiv nje Uskok dizao optužnice. No svjedočila je o aferi Rubala. Naime, Šikić je bila s kolegicama Nevijom Buković i Vinkom Luetić Herman članica Stručnog povjerenstva za reviziju nalaza i mišljenja o invalidnosti. Za Nacional je ispričala kako je branila spomenute kolegice jer je uvjerena da se protiv njih vodio politički proces. S obzirom na to da je pola radnog vijeka provela radeći s braniteljima, branila je Đuru Glogoškog rekavši lani na jednoj tribini: “Sramotno je da ministri nazivaju branitelje pogrdnim imenima i objavljuju javno primanja 100-postotnog ratnog vojnog invalida”.