Miroslav uz sjaj svijeća, skuplja svoje petice u školi

Miroslava Pejakića iz Posavskih Podgajaca sa samo 18 mjeseci mama je ostavila nevjenčanom suprugu Ivi Župariću. Ne želeći da malenog uzme Centar za socijalnu skrb, Ivo se odlučio o njemu brinuti. No uskoro nakon odlaska supruge izgubio je kuću koju je sagradio za sebe i Miru. Bila je na mjestu gdje je općina gradila nasip pa su je morali srušiti. Za to su mu dali 30.000 kn, koje je Ivo posinku stavio “na knjižicu”. Miroslavu je danas 15 godina, a Ivi 52. Žive u kući koju su dobili na korištenje, ali bez struje jer do njih ne ide dalekovod. Griju se na drva, vodu nose s pumpe, žive od Ivinih povremenih poslova po selu. Ljeti preživljavaju od zemlje. Zimi žive od 300 kuna, koje Ivo zaradi njegujući invalida. Susjedi su im dali generator za struju jer do njihove kuće ne ide dalekovod, ali im se pokvario pa opet rabe svijeće. Ipak, očuhu je Miro uvijek na prvome mjestu i, kaže, ne smije mu ništa faliti. Dječak, koji Ivu zove tata jer mu je jedina obitelj, uzoran je učenik obrtničke škole u Županji.
- Za Miroslava uvijek mora biti hrane i novca i što mu treba u školi. Škola je na prvome mjestu. Teško mu je učiti uz svijeću, ali zasad drugog rješenja nemamo - govori Ivo. U Centru za socijalnu skrb jedanput su mu dali 400 kuna za knjige.
- Poslije su mi rekli da sam mlad i da mogu ići raditi - kaže Ivo i dodaje da se on ne boji posla, kad bi ga bilo. Miroslavova majka danas živi u Novoj Gradiški. Nekad je dolazila posjetiti sina, no odavno više ne dolazi. Iako teško žive, Ivo i Miro kažu da su sretni što imaju jedan drugog. Njihovi susjedi slažu se u jednom, da i otac i sin zaslužuju bolji život.