Mistika hrvatskih lanterni: U svjetionik mu uletjela stijena...

Sjene su se ukazivale u mraku kuće. Šuškale su škure, grede su škripale, ali vjetra nigdje. Bila je to jedna od rijetkih lijepih i pitomih večeri na Palagruži. Izmrcvaren strahom utjeranim u kosti, ujutro se gost požalio svjetioničaru na neprospavanu noć i na utvare koje mu nisu dale mira. On se samo slatko nasmijao, a onda je ozbiljno: 'Kad bi mi svaki put o tome razbijali glavu, poludjeli bismo odavno...'. 

Priča je to s Palagruže, na kojoj stoji kraljica svih od 48 lanterni našega Jadrana. Monumentalna zdanja, koja su u 19. stoljeću počeli graditi stari majstori Austro-Ugarske, već više od dva stoljeća neprestano svijetle i čuvaju život mornara. Njihove priče posljednje dvije godine skuplja entuzijastična družina na jedrenjaku nautičke Akademije Ana i spašavaju ih od zaborava.

Tri svjetionika više ne rade

- Hrid iz pakla... - pomislio sam dok smo se približavali Palagruži gdje su kamene hridi velike kao kuće i gdje se rock’n’roll proživljava u svojoj punini jer se svako toliko kakva stijena odvali prema moru – govori Jurica Gašpar, sin svjetioničara koji je i sam odrastao na svjetioniku Sveti Andrija u Elafitskom arhipelagu. Povjesničar i novinar krenuo je u pustolovinu po Jadranu, koju je posvetio svom ocu koji je nekad palio ferale, sa snimateljem i redateljem Igorom Goićem te Gordanom Smadilom, donedavnim direktorom Akademije Ana.

Trebalo je imati čvrst karakter i pribranu glavu da se odluči paliti svjetlo na Palagruži, okovanoj dubokim morem, daleko na pučini i zaogrnutoj mistikom. Mjesto, gdje vjetar gotovo nikad ne prestaje, postalo je, tko zna kada, i mjesto vječna počivališta čovjeka i djeteta čije su kosti našli. Bio je to nekad i dom dvaju tovara za koje kažu da su počinili samoubojstvo bacivši se sa stijene. Jedan, valjda, od muke što mora nosit kamen da se sagradi lanterna, drugi jer mu je prekipjelo nosit teret uz liticu. Danas je tamo magare Mercedes koji slobodno šetucka jer je uvedena sajla za terete. Ljuto more uvijek bi razbilo svake temelje pristaništa pa se kraj Palagruže može samo pristati, a onda se manjim čamcem nasukati na obalu. No ni na plaži se ne smije dugo ostati, jer s visina uvijek padne ili šaka kamenja ili kakva stijena. Jurica sam nosi živa sjećanja života na svjetioniku Sveti Andrija.

Njih 17 automatizirano je

- Sićan se kad me ćaća prvi put vodija u feral. Nije mi bilo svejedno gledat strme, spiralne željezne skale i kulu kroz koju se tako moran popet s njim do vrha. Mali san bija, ma bit će dvi-tri godine i on je reka da me nosi gori. A ja neću i udri u plač. Ostavija je malog plačonju doli i iša je odradit svoje... Tribalo je navit uteg koji svojim padom kroz noć, vrti kristale. Tribalo je upalit svitlo u feralu u metalnoj posudi nalik na malu tavu, gdje je stajao petrolej. Tanka traka od tkanine umočila bi se u to i gorila bi lagano, okružena mrežicom nalik na žarulju. A onda bi zaklopio kristale, koje bi dobro izglancao jer čisti ferali značili bi bolju vidljivost brodovima. Ćaća je bija pedantan, a ja san znatiželjno gleda šta on to radi odozdo iz šufita. Onda, kad san presta kmečat, viknija san mu - ‘ćaća, ja bi gori’! Začudija se, ali nasmija i otiša po mene. Prizor na vrhu lanterne nikad neću zaboravit – zapisao je Jurica. I jednom kad bi stao uz feral, svjetioničar bi ga vrtio i pod cijenu života. Jer ako bi se luč ugasila, povukla bi u smrt i mornare. 

U veljači 1944. partizani su doznali da neprijatelj planira zauzeti Ugljan, Dugi otok i još neke otoke. Narodnooslobodilačka vojska povukla se prema Visu i Viru. No ne i svjetioničar s Tajerskih sestrica na ulazu u prolaz Mala proversa na putu prema Zadru. Dokumenti na Istorijskom institutu JNA u Beogradu otkrivaju da je svjetioničar ostao kako bi vrtio svjetionik zbog pomorskog prometa. Nisu zapisali što mu se dogodilo kad je neprijatelj došao niti su junaku zapisali ime. 

Jurica Gašpar

No avanturistička družina Jurice, Gordana i Igora spasila je kraj priče od zaborava. Doznali su da mještani iz Salija na Dugom otoku prepričavaju kako Nijemci nisu našli nikakvu vojnu logistiku kraj svjetionika jer su partizani sve povukli sa sobom. Zato su svjetioničara pustili da na miru radi svoj posao dalje i da vrti svjetlo. A priče su nekad i tragične. Na Svetom Ištvanu i danas svjetioničar Robert Fatović pripovijeda “štoriju” o potapanju broda.

Ni nacisti ih nisu dirali

- E, vidiš, tamo doli, upravo blizu Grujice, pogođen je ponos Austro-Ugarske Sveti Ištvan. Brod je plutao još neko vrijeme dok na kraju nije poveo svojih 89 mornara u smrt - govori Fatović, koji kaže da je bilo i naših ljudi među njima i nastavlja: - Eto, prije koju godinu, došli su Mađari kako bi postavili spomen-ploču i križ na ovom otočiću za nesretne mladiće... pokoj im duši... Ali more je to, i križ i ploču već je uvatila ruzina...

A što svjetioničari rade kad krenu nevere, kad je more grubo i kad valovi tuku sa svih strana? Grade makete brodova, bacaju briškulu, ako je lijepo, opituraju koji prozor ili pokrpaju mrežu. Tko preživi nevere i grube stijene, postaje legenda. Danas radi 45 od 48 svjetionika, a u tek 17 njih je i čovjek. Automatika je dala svoje, pa na mnogima više ne treba živa ruka. Prvi svjetionik koji su ikad napustili bio svjetionik Grbeni na nekoliko stotina metara od Dubrovnika.

- Sreća je htjela pa se dijete razboljelo i majka je s njime otišla u grad. Otac je ostao na svjetioniku kad je udarilo stoljetno orkansko jugo. Valovi su se razbijali oko kuće, probili su i škure. More s dna počelo je izbacivati kamenje u dvorište. Svjetioničar je osjetio smrtni strah kad je čuo kako zidovi pucaju, kako se drvo lomi, a staklo smrskava. Valovi su krenuli u kuću, a on je pobjegao visoko u svjetionik. Te noći lanternist je posijedio, a more mu je u kuću ubacilo stijenu od nekoliko tona – prepričava Jurica štoriju o svjetioniku na kojem je svjetioničar zadnji put upalio svjetlo 1960. Poslije je nekoliko radnika satima razbijalo stijenu kako bi je iznijeli iz kuće a uskoro je i lanternist napustio svoj feral. Koliko je to požrtvovan posao, govori i priča iz 1967. zbog koje su trojica lanternista dobila nagradu za hrabrost Plava vrpca Vjesnika.

More izbacuje stijene na feral

Te noći olujno jugo dizalo je valove oko Porera, južno od Premanture, od pet metara. Počinjala je najgora noć u 80 godina svjetioničara. More je na trenutke gutalo čitavu hrid od 80 metara na kojoj se dizala lanterna, a valovi su prodirali u dvorište kuće. Lupanje prozora i zaglušujuća škripa škura ne prestaje. Strah da će more krenuti u kuću. Začula se škripa željeza, savila se dizalica od deset metara. Nevera je iščupala čamac koji je visio s dizalice i bacio ga na vrata kuće. Svjetioničari su ostali zarobljeni. Valovi su se digli na preko sedam metara, a poneki bi se visok kao trokatnica razbio o svjetionik. Poletjela je i druga brodica. Razbila se o zid, škure su popustile, načela se vrata. More je krenulo u prizemlje. A noć je još mlada. Trojica svjetioničara potrčala su u lanternu sa strahom da će more razbiti i lanternu. Josip Mudronja, Ante Žeravica i Ivan Budija popeli su se na kulu od 35 metara. No Budija naređuje posadi da spase uređaje. Naredna tri dana vrtjeli su ferale, na kraju i ručno jer su znali da će se bez njihova svjetla mnogi mornari izgubiti u dubinama mora. Priča je ovo koja će se naći u monografiji o svjetionicima Jurice, Igora i Gordana, ali i u dokumentarcu “Legende svjetlosti” na kojem rade. No ljuto more, valovi od po sedam metara i vjetar koji trga pluća ponekad iznjedre i lijepu priču. Legenda kaže da je na jednom od svjetionika jugo puhalo tjednima i da je posada svjetioničara s obitelji ostala bez hrane. A onda se digla pijavica i usisala ribu iz mora te je ispljunula na hrid svjetionika. I tako su svjetioničari bili siti do bonace i sljedeće partence (isplovljavanja).

Jurica Gašpar

More puno naranči

A i Mulo sa svojim svjetionikom ima priču iz ‘80-ih, kad je jedan svjetioničar spavao a drugi je tratio vrijeme u noćnoj smjeni. Odjednom se čuo prasak i struganje metala. U Mulo je udario brod i željezna makina nasadila se na hrid. Istrčali su i morali su potegnuti konop kroz čitavu kuću kako bi osigurali brod na maloj hridi. Ujutro čudo! More na sve strane narančasto. S broda se iskrcala sva sila naranči koje su trebale stići na pijacu u neki grad, a zapele su oko škoja Mula i obgrlile ga.

A kako su stari zidari i arhitekti znali da će njihovi ferali izdržati svu grubost mora, soli, vjetra i udaraca valova? Priča kaže da Višani i danas pamte kako je Palagruža dobila svoju dozvolu. Inspektori iz Trsta dobro su pregledali zgradu i uređaje u svjetioniku, a onda su sjeli ručati. I tad je udario jak potres, čaše i tanjuri zaplesali su po stolu. Isprva uplašen, glavni se inspektor sabrao i rekao: “Sad moramo ići. Svevišnji je učinio naša daljnja ispitivanja nepotrebnim. Gospodin je provjerio svjetionik. Naš posao je gotov”.

I bio je u pravu, jer taj svjetionik i danas odolijeva vremenima i baca svoje svjetlo i 60 kilometara te šalje signale života mornarima koji znaju gdje su hridi. Sve te priče skupila je hrabra družina okupljena u udruzi Prijatelji Mediterana i ostao im je još koji istarski svjetionik koji moraju obići. A onda će sve uobličiti u knjigu i film.

- Nenadmašan je bio pothvat u tako kratkom vremenu podići 48 svjetionika. Trebalo ih je biti 100, no zaustavio ih je Prvi svjetski rat. Osim što su udaljeni, osamljeni i mistični, dobar dio građe o njima je u arhivima Beča i Trsta, pa je dokumentarističko istraživanje teže. U svoju avanturu krenuli smo jedrima kako bismo osjetili doživljaj starih mornara koji su na horizontu morali prepoznavati svjetla ferala – govori Gordan. Na svoja putovanja bi išli u jesen ili proljeće, kad more više nije pitomo nego čak surovo i kako bi iskusili u punini život na lanterni koji nije romantičan kao s kakve razglednice nego samostanski i pun discipline. Prepoznavši njihovu nakanu, pokroviteljstvo su već dobili od eurozastupnika Tonina Picule, no da bi dovršili svoj posao i spasili legende svjetla od zaborava, treba im još oko 350.000 kuna. A kada dovrše posao s hrvatskim feralima, već najavljuju novu pustolovinu po cijelome Mediteranu.

Najmlađoj je lanterni 116 godina, najstarijoj i više od 200

Sve su lanterne građene od kamena i niti jedna nije replika druge. More i sol neprestano glođu jedinu lanternu kovanu od željeza i spojenu zakovicama, baš kao što je bio građen i Titanic. Na Sestricama u Kornatskom arhipelagu gordo stoji taj željezni čuvar života i svakih 20 godina mora ga se bojiti. I tako već punih 138 godina.

Fobija od bure i svjetla spasa

Proklet bio Kvarner koji te je pustio da prođeš, kleli su stari Mlečani još u 16. st. I svi povijesni izvori govore ne o strahu nego o fobiji od bure. Jer kad vjetar skine krijestu s vala, razbije je u prašinu. Dva ili tri sata udisanja i čovjek se utopio a da nos nije pod more stavio – rekao je profesor sa zadarskog sveučilišta Mithad Kozličić na nedavnom otvorenju izložbe Legende svjetla u Zagrebu govoreći o važnosti svjetionika u noćima nevere.