’Mog tatu su mučili, vrijeđali i spalili u plastu sijena. Čovjek kojemu se sudilo je oslobođen’

Čovjek kojemu se 1995. godine na Županijskom sudu u Požegi sudilo za zarobljavanje i zlostavljanje civila, pa tako i Slavka Varata, oslobođen je svih optužbi. No Slavkovi posmrtni ostaci do danas nisu pronađeni. Za njima traga Slavkov sin Željko (61).

- Oca sam posljednji put vidio početkom 1991. godine, ovdje u kući u Lipiku. Bio sam hrvatski branitelj, često sam bio na ratištu i vidjeli smo se u prolazu. Pozdravili smo se, on je otišao na svoju stranu, a ja na svoju. Kad se jače počelo pucati, sve su stare ljude vozili u Kutinu. No on je imao kokoši, koze i svinje i iz Kutine se vratio u Lipik kako bi ih nahranio. No baš tad su četnici ulazili u Lipik i uhvatili ga - kroz suze nam je govorio Željko 2017. godine, kad smo ga posjetili i razgovarali o njegovu nestalom ocu.

U sudskom spisu piše i kako je optuženi izjavio da je grupa od četvero ili petero ljudi, kojima je vođa bio čovjek iz Gornjih Podgradaca kraj Bosanske Gradiške, uhvatila Slavka Varata, kojeg je iz viđenja poznavao. U spisu stoji:

- Bio sam u patroli koja je jedno vrijeme bila s grupom tog čovjeka. No kad su počeli pucati na sve živo, od njih smo se odvojili. Taj čovjek je tražio od Varata da pokaže bunkere i skriveno oružje, a onda ga je ta grupa odvela u smjeru Varatove kuće, odnosno u smjeru gdje se nalazila komanda pobunjeničke teritorijalne obrane. Nisam vidio kad je Slavko Varat ubijen, no ubio ga je upravo spomenuti, koji ga je tjerao da ljubi zemlju, legne na nju, nožem mu je mahao ispred lica i brijao brkove. To sam sve vidio s udaljenosti s oko stotinu metara, s jednoga križanja ulica. Kasnije sam vidio Varatovo truplo i čuo da je spaljen u plastu slame - stoji u iskazu svjedoka koji je kategorički izjavio da nije sudjelovao u paležu kuća i ubijanju u Lipiku.

- Bilo bi lijepo da pokopam barem jednu košćicu, da znam gdje je. Barem bih nešto imao od njega. Nažalost, nemam ni njegovu sliku, ni jednu. Ova naša kuća u ratu je potpuno izgorjela. Gadno je, teško je kad vidiš da je cijeli tvoj život postao veliko zgarište. Vrtjeli smo poslije unazad film svega što su proživjeli, što sam i sam prošao. Ali već je prošlo toliko puno godina, to polako jenjava, očvrsneš na tu bol. Jednostavno, otupio sam. Ja sad s vama pričam o tome i noćas ću sigurno sanjati da ratujem s četnicima, da bježim...

Čim pričam o ratu, tu noć obavezno nešto moram sanjati. Bježim, patim se, probudim se sav u znoju - iskreno nam priznaje Varat, koji ocu svijeću pali na groblju kraj križa. Njegov otac Slavko, kaže, bio je veseljak i vrijedan čovjek. Sa suprugom je otišao u Njemačku, a Željko, kako je bio najstariji, godinama se brinuo o sestrama, kuhao i čistio. Majka mu se iz Njemačke vratila kako bi bila sa sestrama dok je Željko bio na odsluženju vojnog roka u bivšoj vojsci. Na početku Domovinskog rata prijavio se u vojsku, jedno vrijeme proveo na ratištu, a kasnije su ga bacili u kuhinju, gdje je kuhao obroke za našu vojsku.

- Često sam sanjao oca. U snu je bio živ, pričali smo, dogovarali se o poslovima, ali kad se probudim, shvatim da ga nema. Kao i svi mi, majka je teško podnijela očev nestanak. Ona je u vrijeme njegova nestanka bila kod moje sestre u Zagrebu. Kad izgubite najmilije, to je jako teško. Moram živjeti dalje, ne možeš glavom kroz zid. Kako je, je, to znamo mi obitelji - otirući suze niže Željko. U Domovinskom ratu, osim oca, izgubio je i dva bratića. Pitamo ga kako se punih 26 godina nosi s tom silnom tugom i boli.

- Najtužniji mi je taj blesavi rat. Teško mi je bilo. Ispočetka ne možeš spavati, sav si neki smušen... Ma ne znam. Oprostite, ne mogu - prekrio je Željko lice rukom i zajecao. Sva bol taložena četvrt stoljeća izbila je na površinu. Kad se smirio i obrisao suze, rekao je:

- Hvala što ste došli, da potaknemo još malo da se ta problematika nestalih riješi. Družim se i danas sa suborcima, puno mi to znači. Sastanemo se, pričamo, bajkeri smo, imamo svoj bajkerski klub, u kojemu su isključivo branitelji. Samo da ne bude gore. Ovako se još nekako provlačimo, živimo, preživljavamo. Daj, Bože, da više nikad ne bude ništa takvog.

Iz vojske se skinuo u srpnju 1992. godine i vratio na mjesto vozača u Podravci. Posao mu je uništio leđa te je prošao dvije operacije kralježnice.

- Dva puta sam operirao kičmu 2006. i 2007. u Zagrebu u bolnici Sestara milosrdnica. Sjediš non-stop za volanom i odu diskovi, odoše leđa. Trebao sam operirati i vratnu kralježnicu, ali mi je ovaj doktor u Zagrebu rekao da ne garantira da neću završiti u kolicima. Onda sam odustao. Najljepše godine proletjele su mi u ratu. Još koja godina i mogu Bogu na ispovijed - zaključio je Željko, koji je obnovio u ratu uništenu kuću i u njoj danas živi sa svojom obitelji.

Slavko o višedesetljetnoj agoniji

Ja, nažalost, nemam ni očevu sliku. Da nađem njegovu kost, imao bih barem nešto od njega