NESTALI Hrvatski branitelj Stjepan Bali posljednji je puta živ viđen u Vučedolu u studenom 1991. godine. Njegova sestra, Vukovarka Marija Radmilović Bali, traži ga već 29 godina
VUČEDOL KRIJE TAJNU
'Moj brat je zaslužio dostojan pokop. Mama je svaki dan plakala jer ga nismo pronašli'
Išla sam na svaku razmjenu. Sa sobom sam, uz fotografiju brata Stjepana nosila torbu u koju sam spremila njegove čiste hlače, košulju, čarape, cipele, sve ono u što ću ga preobući kada ga nađem. Hodala sam uokolo sa fotografijom, pokazivala je, ispitivala. I nakon svake razmjene slomljena se srca, sa tom torbom vraćala kući. Bez brata, ispričala nam je svoju tužnu priču Vukovarka Marija Radmilović Bali (53).
Pogledajte video: Puno ljudi još traži svoje najmilije
Pokretanje videa...
01:07
Brat u punom smislu riječi
Inače je vedra i nasmijana žena koja uživa u svojim unučicama od devet i šest godina.
No, na spomen brata Stjepana, hrvatskog branitelja koji je nestao na Vučedolu 1991. godine, suze joj naviru na oči. Iako ne želi plakati, plače. Ti osjećaji koji je guše i taj teret koji nosi na srcu već 29 godina, sve je teži.
Kroz vatru je došao po mene
Njezin brat bio je prvi kombajner Slavonije i Baranje.
Od nje je bio stariji 12 godina i bio je brat u punom smislu te riječi.
- Uvijek me vodio sa sobom, brinuo o meni, bili smo nevjerojatno bliski. Zaposlio se kada sam krenula u prvi razred osnovne škole. Svako jutro na stolu su me čekali bomboni i žvake koje mi je kupovao, to su sitnice koje pamtim. Ako mi je nešto trebalo, on nikada nije rekao da ne može. Sjećam se dana kada su naši redarstvenici izmasakrirani u Borovu selu. Radila sam u vinariji i da bi došla kući, morala sam proći pokraj vojarne. Zvala sam brata i pitala ga kako ću kući navečer, a on mi je odgovorio:
“Čekaj me, na Mitnici je kaos, ali doći ću.”
Iako je Mitnica gorjela, došao je po mene i dovezao me kući.
Eto, takav je bio moj brat Stjepan – kroz suze priča Marija.
Čula sam da su ih bacili u bunar
Ne želi plakati, ali koliko se god trudila, ne može ih zaustaviti.
Na spomen brata poteku i nakon predugih 29 godina, koliko ga traži.
- Pad Vukovara dočekala sam u Karlovcu.Znala sam da su mi u rodnom gradu otac i brat. U Zagrebu su se podnosile prijave za ljude koji iz Vukovara nisu stigli i prijavila sam obojicu. Nakon kratkog vremena, otac se vratio. Ali moj brat nije. Još se nadam, još ga tražim. Do sada nije bilo nikakve pouzdane informacije. Čula sam da su ih bacili u bunar tu nedaleko od naše kuće. Obišla sam baš sve bunare, gdje god sam načula da su ih bacili. Ništa. Obišla sam i Ristićev salaš i podrum ispod zemlje, no samo smo našli stare krpe i jakne.Nikada nije bio ni na jednom spisku za bilo koji logor. No, nismo se prestali nadati i tražiti. I sada bih išla na kraj svijeta kada bih znala da ću pronaći svog brata – priznaje nam Marija.
Mama je umrla plačući jer ga nije pronašla
Posljednji puta viđen je na parkiralištu u Vučedolu. Bio je živ.
Iza toga gubi mu se svaki trag, a Marija ni danas ne zna pravu istinu niti okolnosti nestanka.
- Kad je pao Vukovar, majka mi se razboljela i pala u šećernu komu. Znala je da joj je sin ostao u Vukovaru i to nije mogla preboljeti. Svaki dan je plakala. Živjela je još 15 godina i umrla plačući jer ga nije pronašla. U Vukovar smo se vratili u veljači 1999. godine. Nismo zatekli ništa. Od majčine kuće u kojoj je živio brat sa djecom i suprugom ostao je samo kostur. Unutra ništa, niti jedne uspomene. Tu je moj dom, tu sam odrasla i jedina ostala živa. Svi moji su umrli i rekla sam sama sebi: Moraš se vratiti. To je naše – odlučnim glasom pripovijeda Marija.
Prijatelje smo birali po dobroti, ne po nacionalnosti
Od prošlosti su joj ostale samo uspomene. Kada prošeće svojim Vukovarom, nema više prijatelja.
Dio je ubijen, a s nekim novim ljudima nije se sprijateljila.
- Mi smo prijatelje birali po dobroti, ne po nacionalnosti. Moj brat je bio pošten, dobar čovjek koji je svima htio pomoći. Sa svakim je bio dobar, volio je puno raditi. Osim u VUPIK-u, sa zadovoljstvom je ljudima popravljao kombajne da mogu vršiti pšenicu.
- A više ga nemam - uz bolan uzdah niže Marija.
Iz braka sa suprugom Stevom ima kćerku kojoj je dala svu ljubav.
Ispunjavaju je i unučice, no čežnja, tuga i ljubav prema nestalom bratu je posebna.
- Bio bi lijepo da se ljudima koji su odgovorni i imaju veze s nestankom mog brata, ali i ostalih suboraca, probudi savjest nakon 29 godina. Mi samo želimo da prođe ta naša noćna mora. Istina, najviše bih voljela da je živ, ali i da nađem njegove posmrtne ostatke, našla bih mir. Ovako nema mira dok ga ne pronađemo. Moj brat je zaslužio da nakon svega i svih tih godina bude dostojno sahranjen. Molim vas, svi vi koji nešto znate, pomozite nam da nađemo naše nestale, jer to je pregolema tuga i bol- zaključila je Marija.
Video: Novinarke 24sata Romana Bilešić i Danijela Mikola odlikovala je bivša predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović Redom Danice hrvatske s likom Katarine Zrinske za serijal “Nestali u Domovinskom ratu”. Serijal je hrvatsku i međunarodnu javnost upoznao s patnjom obitelji nestalih koji više od četvrt stoljeća traže svoje najmilije.
Pokretanje videa...
01:55
Pokretanje videa...
01:57
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
