Na portal se također možeš prijaviti i
putem svog Facebook ili Google računa.
ili Prijava Prijavi se
Najnovije vijesti iz Hrvatske i Svijeta na 24sata
77 komentara

'Moj najtužniji rođendan, tatu su mi odveli, Vukovar je pao...'

IZ KOLONE U NEPOZNATO Tihomir Juran (38) saznao je da su nakon predaje njegova oca Josipa 19.11. 1991. godine izveli u koloni iz Borovo Commercea prema autobusima. Od tada mu se gubi svaki trag

Foto: Borna Filic/PIXSELL/Privatna arhiva
77 komentara

Nestanak oca jako me obilježio. S današnje pozicije, život bi zasigurno bio drukčiji da ga tog 19. studenog 1991. godine iz Borovo Commercea u koloni nisu odveli tko zna gdje i odvojili od mame, sestre i mene. Mislim da bi moj život bio puno kvalitetniji da je tu, tužno nam priča Tihomir Juran (38).

Njegov otac Josip sve do rata kao diplomirani ekonomist radio je u tvornici Borovo. Neposredno prije rata postao je jedan od direktora i puno putovao.

Tihomira i kćer Jasnu (46) silno je volio. Vjerovao je u njihov uspjeh, veselio se svakoj njihovoj dobroj ocjeni i uvijek im pomagao pisati domaće zadaće.

VIDEO

Najtužniji rođendan

A Tihomir, tada 10-godišnji dječak, oca je zadnji put vidio u listopadu 1991. godine. Potajno se nadao da će s njim 17. studenog proslaviti 11. rođendan. Međutim, na svoj rođendan ostao je bez voljenoga grada, a dva dana kasnije i bez oca.

- To mi je bio najtužniji rođendan. I od tog dana svi moji rođendani su drukčiji. Toga dana nije bilo slavlja, ni meni ni nikome oko mene nije bilo do rođendana. Grad je pao, tata je nestao i o njemu nismo znali ništa do prvih razmjena. Iako sam gotovo sva sjećanja o ocu i vremenu provedenom s njim duboko potisnuo da mi bude lakše, sjećam se da sam majku pitao za njega - prisjeća se Tihomir.

Kao i većina njegovih sugrađana, s majkom je napustio Vukovar i u njemu ostavio svoje lijepe i sretne dane djetinjstva. Isprva su se smjestili kod bake u Vojvodini, a potom se vratili u Hrvatsku.

- Sestra je sa svojim sadašnjim suprugom bila u Zagrebu, a majka i ja kao prognanici živjeli u hotelu Šmidhen u Samoboru. Tamo sam pohađao pola petog i cijeli šesti razred - tiho priča Tihomir.

'Da barem nađemo košćicu pa da ga pokopamo dostojanstveno'

Da mu oca nema, saznao je, kaže, odmah. Preko UNHCR-a dali su imena ljudi koji su bili s Josipom kad se predavao ispred Borovo Commercea, a sa sestrom je išao dati uzorak DNK.

Obitelj je doznala da je nakon predaje s drugim zarobljenicima hodao u koloni prema autobusima koji su ih odvozili u raznim smjerovima. Iza njega bio je tata njihove prijateljice, kojeg su iz kolone izveli, dok je Josip nastavio hodati.

I to je sve što obitelj Juran zna o posljednjim Josipovim trenucima i njegovu nestanku.

- Moj tata bio je ozbiljan, ali i pozitivan čovjek. Odgajajući nas, usadio nam je vrijednosti i stavove po kojima i danas živimo. Svi su ga poznavali kao vrijednog i poštenog čovjeka koji je svojim trudom sve sam postigao u životu. Da ga nađemo, značilo bi nam jako puno. Teško da je živ. Jer da je, sigurno bi se javio. Pronalazak barem jedne koščice omogućio bi cijeloj obitelji da ga dostojanstveno pokopamo. Da znamo gdje počiva, da mu možemo doći na grob, pomoliti se i zapaliti svijeću - povjerava nam Tihomir dok mu se oči pune suzama.

Foto: 24sata.hr

Nema snage otići tamo gdje je mu tata radio

I on ima sina od deset godina, u dobi u kojoj je i sam ostao bez oca. No o djedu mu još ne govori. Premalen je, kaže, i da ga vodi na obljetnice pada Vukovara, na koje i on rijetko odlazi. Bio je samo jednom.

- Trebalo mi je mnogo vremena, čak punih 26 godina, da sakupim snage i prođem kroz taj grad. No te 2017., na obljetnicu pada grada osjećao sam silan ponos gledajući u njemu cijelu Hrvatsku, ljude koji su se došli pokloniti svim poginulima i nestalima u njemu. Osjećao sam poštovanje prema svim tim braniteljima. Ali i bol i tugu. No nisam i neću smoći snage ući u Borovo Commerce. Ali moja sestra i njezina obitelj svake godine idu na obljetnice - iskreno kaže Tihomir, koji je uvjeren da će se kad-tad doznati istina.

- Čvrsto vjerujem da će doći dan kad ćemo doznati istinu i da ćemo ga pronaći. Da me moj otac sad čuje, poručio bih mu da se javi iako ne vjerujem da je živ. Ali... volio bih da je. Cijela naša obitelj poručila bi mu da nam jako nedostaje i da bi sve bilo bolje kad bi bio uz nas i mogao s unucima ponovno pisati zadaće, učiti ih plivati i voziti bicikl - boreći se sa suzama pripovijeda nam Tihomir.

Priznaje da ga je u životu gurala misao kako je sutra novi dan i uvijek je postojalo nešto za što treba živjeti sutra. Nakon što je potisnuo sjećanja na djetinjstvo, odgurnuo od sebe sve osjećaje kako bi uspio preživjeti, to mu je nakon svega bila jedina motivacija.

 

Tema: Domovinski rat

Možda vas zanima i ovo:
Message