'Moj otac se dobrovoljno mobilizirao. Preživio je rat, ali nije preživio njegove rezultate'

Nakon tri romana i zbirke poezije nagrađivana i hvaljena književnica i novinarka HTV-a Slađana Bukovac objavila je u izdanju Naklade OceanMore i prvu knjigu pripovijedaka “Odstraniti životinju”, u kojoj progovara o relevantnim ali turobnim temama, kao što su autoimuna bolest, tumor, ili smrt, koje kod većine izazivaju tjeskobu i strah. U tim pripovijetkama autorica duboko reže po svojoj osobnoj i društvenoj utrobi, potvrđujući se još jednom kao književnica iznimnog senzibiliteta za analiziranje hrvatske stvarnosti, ali i svog intimnog svijeta. Rođena je u Glini, školovala se u Sarajevu i Zagrebu gdje je diplomirala povijest umjetnosti i komparativnu književnost, a već godinama živi u mjestašcu kraj Pule. Na književnoj sceni pojavila se 2003. godine romanom “Putnici”, koji je nagrađen priznanjem Slavić i Kiklopom za najbolji debitantski roman. Za drugi vrlo hvaljeni roman “Rod avetnjaka”, u kojem omeđuje svoje književne teme na svijet obespravljenih, izgubljenih i transseksualnih osoba, kao i onih oboljelih od PTSP-a, dobila je Nagradu “Fran Galović” te ušla u uži izbor za Nagradu “Meša Selimović”. A u posljednjem, “Stajska bolest”, koji je bio u širem izboru za nagradu Fric te u finalu za T-portalovu nagradu, donosi bolnu i aktualnu sliku provincijske, poslijeratne Hrvatske u kojoj se sumorne teme bračnog nasilja, krijumčarenja ljudi i korumpiranih moćnika prepliću s jakim emocijama i poetičnim jezikom. Izvan književne scene bila je zapamćena po beskompromisnim istupima u javnosti nakon što je njezin otac branitelj, invalid, počinio samoubojstvo.

Express: Nakon tri romana i zbirke poezije objavili ste i prvu knjigu pripovijedaka, “Odstraniti životinju”. Koliko vam je pripovijetka kao kratka forma omogućila da vaš pripovjedački glas također bude angažiran?

Recimo da postoje dvije vrste literature: literatura kostiju i literatura mesa. Premda su to grozni termini, drugih se ne mogu sjetiti. U romanu postoji jak trend strahovito okoštale proze, u kojoj je dominantna konstrukcija, fabula, neka vrsta formalnih eksperimenata, koji me ne interesiraju. To je kao da gledate izvrsnu seriju na Netflixu, samo što nije serija, i nije ekranizirana. To je knjiga koja, doduše, ima ambiciju postati kazališni i filmski predložak, i tu se autor jedino može nadati nekakvim konkretnim novcima, i makar lokalnoj “slavi”. Ali dok se ta juha ne skuha, to jest ne ekranizira, pred vama stoje kosti. Tekst koji je stilski rudimentaran, rečenica koja spada u konfekciju, višak radnje, i deficit refleksije, misli. Mene kod literature zanima meso, pisac koji može napisati nekoliko tisuća znakova bez kostura, a da se pritom ne spotakne, i ne padne mu kvaliteta teksta. To očekujem od literature, za neviđeno uzbudljive zaplete i slikovite opise lokalnih mentaliteta radije odem u kino, ili na Netflix. To je bio razlog da se odmaknem od romana, htjela sam ući dublje u meso, a da se ne moram brinuti da ću naići na kost.

Express: U zbirci priča “Odstraniti životinju” bavite se emocionalno zahtjevnim temama, kao što je autoimuna bolest, tumor, ili smrt, koje izazivaju tjeskobu i strah, ali i duboke potrese u nama. Zašto ste se u tim pričama, nalik na esejizirane komentare, fokusirali baš na te teme?

Jer su te teme važne. Nemam strpljenja za lijepu književnost o nebitnim stvarima. Iz tih potresa u nama nastaje literatura. Tjeskoba, strah, moja su česta stanja. Te tekstove - dok sam radila na njima, zvala sam ih tako, potpuno neutralno, “tekstovi” - kasnije smo nazvali “pričama”, ali imate pravo, one su na tragu eseja. Autoimunost, čovjek koji napada sam sebe. Ima u tome nečeg što se logički ne da objasniti, što je upravo nemoguće. Iskustva smrti, smrtonosne bolesti, međusobno su različita jednako kao što su različiti životi. Uvijek me silno frustriralo što se uzrok smrti općenito smatra privatnim, prešućuje se u nekrolozima. Ispada da ljudi nestaju iz ovog svijeta tek tako, slučajno, bez ikakvog objašnjenja. U kratkom periodu dogodio mi se lanac smrti osoba koje su mi bile bliske ili sam do njih jako držala. Nekad sam bila krajnje nametljiva kako bih doznala od čega su umrle, jer je inače izgledalo kao da smrt ima status misterija. A mnogo nam je bliža od toga. Smrt onih do kojih nam je stalo pripada nam, jednako kao što nam pripadaju dijelovi njihovih života.

Express: U vašim djelima često se provlače motivi životinja – psi, konji i mačke, pa tako i u naslovnoj potresnoj pripovijetci “Odstraniti životinju” pišete o osjećaju krivnje zbog prepuštanja malog psa boksera njegovoj zlosretnoj sudbini. Zašto su životinje u fokusu vašeg zanimanja?

Kad je urednica Goga Farkaš Sfeci predložila naslov knjige “Odstraniti životinju”, a taj je naslov u smislu sadržaja vrlo točan, odmah sam joj rekla da to znači da će me svi iznova pitati za životinje. Životinje s nama vrlo često žive, viđamo ih posvuda, ljudi na društvenim mrežama objavljuju više fotografija kućnim ljubimaca nego vlastitih. Životinje koje se pojavljuju u mojim knjigama domaće su, čak ni u tome nema ništa egzotično. Priča “Odstraniti životinju” govori o strahoti odgovornosti za tuđi život, koji ne mora pripadati životinji. To je nešto s čime živi svaki roditelj, liječnik. Ako se dogodi nešto loše, a to je rezultat naše pogrešne odluke ili mislimo da jest, ostaje nam krivica koju teglimo za sobom, postaje gotovo biografski uteg. Pišem o prvoj lošoj odluci, vlastitoj prakrivnji. Čovjek je kriv milijune puta, a čini mi se da ta prva krivnja koje se sjećamo već sadržava sve kasnije. Živimo u kršćanskoj kulturi, kulturi krivnje, i često smo već odgojeni kao krivci, a mehanizmi oprosta nisu osobito razvijeni. Možda je to jedan od razloga što se ljudi jedni drugima vrlo rijetko ispričavaju, pa čak i za slučajne propuste. Krivnja je labirint iz kojeg nema izlaza, opće mjesto psihoterapije.

Cijeli intervju pročitajte u novom Expressu koji je na kioscima od petka 30. listopada