'Moj život je ples na visini, a osjećaj straha brzo nestane...'

Osjećaj straha je trenutačan. On nestane čim počnem plesati jer tad više ne razmišljam o strahu nego o koreografiji i umjetničkoj izvedbi, priča nam koreografkinja Marija Šćekić (42), začetnica vertikalnog plesa u Hrvatskoj.

Plesanje po okomitim stijenama i fasadama zgrada opasan je i potencijalno smrtonosan posao jer se u ritmu glazbe tijelo plesača giba na nekoliko desetaka metara visine. Ova vrsta plesa u svijetu postoji posljednjih tridesetak godina, no kad se Šćekić time počela baviti 2011. godine, nije ni znala da pleše vertikalni ples. Do iste je ideje, naime, došla sama i pokušavala je to “isfurati” u Hrvatskoj uz brojne pokušaje i pogreške.

- Radila sam 2011. godine predstavu ‘Mala tragedija’ s visinskim elementom. Trebala sam s jednog višeg platoa ‘preletjeti’ na niži, nisam tad ni znala da postoji to što zapravo radim - prisjeća se Marija svojih početaka. Ubrzo se za pomoć obratila Kaskaderskom društvu Zagreb, a onda je slijedila nova avantura za Mariju.

Zamijenila je kazališne daske stijenama kanjona Velike Paklenice, gdje je započelo stvaranje prvog profesionalnog vertikalnog plesnog projekta “Vrata Velebita”. Krenulo se tad u pravo umjetničko-tehničko istraživanje o vezanju konopima, što ju je dovelo do zadarskih pa osječkih GSS-ovaca od kojih bi Marija izdvojila suradnju s Davorom Divkovićem, Ivicom Galcem i Željkom Njegovanom.

- Njima sam doslovno povjerila život u ruke. S dečkima iz GSS-a to je bio pun pogodak! Herojski su ušli u akciju, a imaju dobar sluh za glazbu i osjećaj za ritam. Prije njih sam surađivala s nekoliko držača konopa bez sluha i to nije išlo. Ako me puste bez osjećaja, ja padam, uže se zateže, osjeti se podrhtavanje i to više nije ples nego katastrofa. Zato predstavu koju radim s GSS-ovcima nazivam kvartetom, jer koliko god gledatelji gledali mene dok plešem, jednako su bitna njih trojica u mraku - govori Marija i odmah nastavlja s pohvalama na račun svoga “kvarteta”.

-Meni je vrlo važno povjerenje koje imam u ljude koji drže užad. To bezuvjetno povjerenje, hrabrost, rizik, predanost, kreativna improvizacija i debeli smisao za crni humor bili su mi najljepši aspekti rada na projektu. A ta trojica gorskih spasilaca, moram reći, zaista imaju sluha, ali imaju i muda - smije se Marija.

S dečkima ne surađuje na dnevnoj bazi, ali kad se nađu, kao da se nikad nisu rastali. Predstava je izvedena, dva put u Zagrebu, tri put u Paklenici i jednom na zadarskoj Kapetanovoj kuli. Iako je show predstava vizualno atraktivna, nova u Hrvatskoj i često posjetiteljima oduzima dah, ne pljušte im pozivi za suradnjom.

- Ljudima je virtualni ples nedostupan jer košta. Zovu nas, ali novac koji nam ponude jedva da pokrije putne troškove i dnevnice. A ne mogu ja zvati dečke o kojima mi život ovisi da rade besplatno. Jer, mi moramo nekoliko puta doći na teren, obaviti tehničku pripremu da bude bez greške i obaviti rekoreografiranje budući da svaki novi prostor iziskuje izmjenu koreografije. To znači bar tjedan, ako ne i deset dana prije predstave dolaziti nekoliko puta na teren - kaže zračna plesačica, koja je jednom imala i opasnu situaciju na stijenama:

- Prije par godina sam u kanjonu Paklenice gojzericom zapela u pukotinu stijene na koju sam doskočila. Pitanje je bilo hoću li uspjeti iščupati gojzericu ili će s njom izletjeti i gležanj, ali to sve moram improvizirati u trenutku. Ipak sam visjela na 50 metara visine i situacija je bila nepredvidiva. Sve je, nasreću, dobro završilo - kaže Marija.

Koliko ova pionirka vertikalnog plesa živi za njega, najbolje opisuje situacija sa zadarskog nastupa.

- Na Kapetanovoj kuli u Zadru fizioterapeut je bio sa mnom gore na vrhu. Masirao mi je leđa i lijepio trakice po njima jer su mi se bila ukočila i liječnik mi je zabranio nastup. Nastup je već bio dogovoren i meni je bilo neprihvatljivo ne odraditi ga. Bila sam doslovno napola ukočena i neke elemente sam morala izbaciti jer ih jednostavno nisam mogla izvesti - rekla nam je koreografkinja.

Osim plesom, Marija se bavi podučavanjem ove discipline:

- Svoje polaznike učim ‘nuli’, da im nestane ego i sve obrazovanje koje su dotad prikupili, da ponovo “ne znaju ništa” i da u glavi nemaju misli. Tek u visokoj koncentraciji, u okrenutosti sebi možete doživjeti autentičnost. Kad ne postoji niti jedina veza s gravitacijom, niti s potporom, tad se osjećam kompletno - kaže nam za kraj ova visinska plesačica.