Mons. Jozić: Oporavljao sam se dugo, bolovi su bili jaki. Papa me hrabrio u teškim trenucima'

Biskupsko ređenje mons. Ante Jozića, izabranog naslovnog nadbiskupa Cise i apostolskog nuncija u Bjelorusiji, održano je u bazilici Svete obitelji u Solinu. Bilo je to 16. rujna, na dan Sv. Eufemije, i bila je to treća sreća. Prvo ređenje zakazano je za svibanj 2019. godine, no zbog teške prometne nesreće u tunelu Sv. Ilija, odgođeno je.

Drugi put ređenje je zakazano za ožujak ove godine u Vatikanu, no otkazano je zbog eskalirajuće pandemije koronavirusa u toj zemlji. Mons. Ante Jozić, u svojem je dosadašnjem radu kao savjetnik obavljao iznimno zahtjevne diplomatske službe u Indiji, Rusiji i Kini, a tijekom svog školovanja i rada naučio je više stranih jezika i većinom od njih se izvrsno služi u pismu i govoru.

POGLEDAJTE VIDEO: Nesreća u tunelu Sv. Ilija 

Pokretanje videa...

00:14

Ante Jozić koji je nastradao u prometnoj nesreći u tunelu sv. Ilija se bori za svoj život. | Video: 24sata/pixsell

O svom odrastanju, životu, vjeri i vrijednostima, kao i o prometnoj nesreći u kojoj je život izgubio mladić iz drugog automobila, otvoreno govori u intervjuu za 24sata.

Odrasli ste u mnogobrojnoj obitelji u Trilju, kao osmo od dvanaestero djece. Kako je izgledalo vaše djetinjstvo?

Od dvanaestero djece, nas je jedanaest živućih. Brat Vinko preminuo je kao dijete. Bilo je to jedno normalno odrastanje, otac je radio, a majka je bila u brizi oko nas. Tijekom djetinjstva smo primili religiozni odgoj, sklonost vjeri i crkvi, bili smo aktivno uključeni u život župe Sv. Mihovil u Trilju. Tu se rađalo i moje zvanje. Mi smo kao djeca naučili raditi u polju, imali smo dosta zemlje, ništa nam nije nedostajalo. Uz majku smo obrađivali zemlju, imali smo vlastito voće i povrće, kao i blago. Možda je to bio težak život, ali je koristan jer smo stekli kulturu rada i učenja. Jedni druge smo odgajali, dobro smo učili u školi. Nismo bili bogati, ali smo imali sve što nam je bilo potrebno. Roditelji su nas podržavali, pratili naše školovanje i usmjeravali nas da budemo ono što želimo biti.

Nakon osnovne škole u Trilju dolazite u Split, u Klasičnu gimnaziju, a potom odabirete Filozofsko-teološki studij. Kada ste osjetili poziv, da je vjera vaš put?

Teško je odrediti kada se dogodio taj trenutak. Najprije sam se upisao u Srednju školu u Sinju, a onda sam preko ljeta razmišljao i naposljetku ipak napisao molbu za Nadbiskupijsko sjemenište u Splitu. Od tada je u meni tinjalo zvanje za svećenički poziv, ali konačnu odluku sam ipak donio pred samo ređenje za đakonat. Jer dječak od 14 godina ne može znati što točno znači biti svećenik i kako živjeti svećenički poziv. Kao dijete nisam o tome mnogo razmišljao, ali kasnije je bilo potrebno donijeti konačnu odluku o tom pitanju. Uvijek sam se propitivao da li ću moći ostvariti to svoju želju i da li će ona biti konačna. Primijetio sam da su neki kolege za vrijeme studija odustajali od svećeništva i opredjeljivali se za predavanje vjeronauka, a bilo je i onih koji su izabrali neka druga zanimanja i zvanja.

U SPLITSKU BOLNICU Papa Franjo nazvao nadbiskupa i rekao mu da se moli za njega

Mons. Ante Jurić predložio je Svetoj Stolici vas za diplomatsku službu, kako ste na to reagirali i kako ste se odlučili otići u tom smjeru?

Nikad nisam mislio da ću završiti u diplomaciji, a zapravo nisam ni znao da postoji Papinska crkvena akademija. Znao sam da postoje nunciji, ali tko su ti ljudi, odakle oni dolaze i što se točno od njih očekuje, nisam znao. U međuvremenu, doznajem da Akademija regrutira kandidate iz cijeloga svijeta, a posebno je to postalo naglašeno po dolasku Ivana Pavla II. za Papu. Mons. Jurić godinama je pokušavao naći nekoga za diplomaciju, a mnogi su osjećali da to nije za njih, da nisu spremni putovati i živjeti u dalekom svijetu. Ja sam u to vrijeme bio župni vikar u župi Sv. Marka evanđelista u Makarskoj, a mons. Jurić jednom je došao u posjet župi. I tada mi je rekao: „Don Ante, ja sam obećao poslati nekoga u Papinsku crkvenu akademiju i želim poslati tebe". Rekao mi je kome da se javim u Rimu. Nisam zapravo znao o čemu se radi, znao sam da trebam studirati, ali mislio sam da ću se nakon toga vratiti kući, tek po dolasku u Rim, shvatio sam koji je moj put i moje služenje u Crkvi. Trebao sam upisati postdiplomski studij i postići magisterij i doktorat što sam i učinio na Papinskom lateranskom sveučilište, završivši civilno i kanonsko pravo. Na Akademiji sam učio strane jezike, talijanski, engleski, francuski i španjolski, kao i predmete iz crkvene diplomacije. Doktorirao sam 1999. godine, a onda sam poslan na službu u Indiju.

U Indiji ste obavljali poslove tajnika u Apostolskoj Nuncijaturi, kako je izgledao vaš život tamo, u zemlji s mahom sljedbenicima hinduizma i koje su bile vaše zadaće u diplomaciji?

Prije odlaska u Indiju, imao sam praksu na Filipinima kako bih upoznao što me čeka u mojoj novoj službi. Dolaskom u Indiju, doživio sam jedan šok ponajprije zbog klime, vrućine i velike vlage. Trebalo se također naviknuti i na hranu, zbog opasnosti od raznih crijevnih bolesti. Život je potpuno drukčiji i na sve to se trebalo pomalo privikavati. U Indiji imamo oko dva posto katolika, a to je oko 18 milijuna vjernika rasutih po cijeloj zemlji. Tu je više od 150 biskupija. Kao i drugdje u diplomatskoj službi, zadaća nuncija je proučavanje cjelokupne crkvene stvarnosti i informiranje Svete Stolice o tome. Zatim, imenovanje novih biskupa te redoviti obilazak crkvenih ustanova u biskupijama te rješavanje njihovih tekućih problema. Drago mi je da sam susreo tu veliku kulturu i razne religije. Trebalo je dosta vremena da se sve to shvati. Zato sam počeo učiti sanskrt, koji je vrlo težak, ali me je jako zanimao jer i u hrvatskom jeziku postoje riječi koje imaju svoj korijen u tom jeziku.

Nakon četiri godine živopisne Indije, odlazite na šest godina u Rusiju, na mjesto savjetnika pri Predstavništvu Svete Stolice u Ruskoj Federaciji. Što je tamo bila vaša diplomatska misija?

Iz Indije sam otišao u studenom, a u prosincu sam već bio u Rusiji. Bio je to klimatski šok, s + 40 Celzijevih stupnjeva došao sam na -12, ubrzo i -18 C. Morao sam potpuno promijeniti način odijevanja. Za razliku od Indije, u Rusiji je mnogo manja katolička zajednica koja živi i djeluje u državi s većinskim pravoslavnim vjernicima. Godine 2000., Sveta Stolica jer ustanovila četiri nove biskupije na teritoriju Rusije što je dovelo do velikih napetosti i što je protumačeno kao agresija Vatikana na kanonski teritorij Ruske Pravoslavne Crkve. To je izazvalo velike reakcije i mnogo se o tome pisalo. Katolički biskupi, kler i vjernici bili su vrlo zabrinuti. Neki svećenici su morali napustiti zemlje pa nije bilo dovoljno klera za pastoralni rad. Većina svećenika dolazila je iz europskih država te iz Amerike. Budući da su svi ovisili o vizi, mnogima je bio zabranjen povratak. Zato smo imali mnogo posla, posebno oko uspostave dobrih odnosa sa sestrinskom Ruskom pravoslavnom crkvom. Vodili smo brojne razgovore s Ruskom Pravoslavnom Crkvom i s predstavnicima državne vlasti. Nakon par godina rada, uspjeli smo uspostaviti pune diplomatske odnose i steći međusobno povjerenje. To nije bio nimalo lak zadatak. Bilo je potrebno steći nove prijatelje da bi se moglo lakše pregovarati i postići zadovoljavajuće rješenje. Mi smo nastupali smireno i pomirljivo, pazili na svaku sitnicu kako bi se postigao dogovor.

NAKON NESREĆE U TUNELU ‘Monsinjoru Joziću je bolje, sam diše i reagira na kontakt'

Potom odlazite u Kinu, odnosno u Hong Kong gdje vam Sveta Stolica ukazuje povjerenje da budete Voditelj Studijske Misije, a tamo vas je također čekao zahtjevan posao. O čemu se radi?

U Kini sam proboravio gotovo 10 godina. Naša Studijska Misija nema status Nuncijature i nalazi se u Hong Kongu. Nju vodi svećenik diplomat a ne biskup. Situacija u Kini je vrlo složena jer je naša Crkva razdijeljena na dva djela, na Crkvu koju priznaju kineske državne vlasti i na onu koju te vlasti ne priznaju. Trebalo je mnogo raditi kako bi se te dvije zajednice pomirile. U Kontinentalnoj Kini ima 147 biskupija, veliki svećenika, redovnika i redovnica. Računa se da vjernika ima oko deset milijuna. Kroz zadnjih 50 godina nastojalo se riješiti jedno kompleksno pitanje za Katoličku crkvu u Kini a to je kako ujedini i pomiriti te dvije zajednice u jednu Katoličku crkvu u zajedništvu sa Svetim Ocem Papom. Državne vlasti često su se tome suprotstavljale pa su imenovale pojedine svećenike za biskupe bez prethodnog odobrenja Svete Stolice. Za državu je bilo važno tko je „lider“ u biskupiji. Nakon 30 godina aktivnog rada i nastojanja, 2018. godine uspjeli postići dogovor po kojemu obje strane se obvezuju da će izbjegavati nelegitimna ređenja svećenika za biskupe a postojeći biskupi biti će prihvaćeni kao zakoniti i legitimni. Drago mi je da sam i ja sao svoj doprinos tom dogovoru.

Sada vas čeka Bjelorusija u kojoj su upravo građanski nemiri zbog protesta protiv aktualne državne vlasti, čeka li vas opet zahtjevna diplomacija? Prije prometne nesreće imenovan sam za nuncija u Obalu Bjelokosti. Pomislio sam da sam konačno dobio jednu mirnu destinaciju. No čini se da mirne države nisu za mene. Istina je da u Bjelorusiji

Trenutno postoji niz političkih problema što primjećujemo iz medija. Crkva ne treba ulaziti u političke teme jedne države nego se pastoralno brinuti za svoje vjernike. Crkva ne smije biti na barikadama, a crkveni pastiri trebaju poticati vjernike da izbjegavaju nasilje jer to ne vodi ničemu. Svećenici ne bi trebali zastupati niti jednu stranku ili partiju, jer će time podijeliti svoje vjernike. Oni trebaju propovijedati istine Evanđelja i ukazivati na vrednote.

Spomenuli ste prometnu nesreću, teško ste ozlijeđeni u travnju prošle godine kada je jedan mladić izgubio život. Koliko vas je to promijenilo i učvrstilo kao čovjeka i kao Božjeg pastira?

Dugo sam se oporavljao, ali vratio sam se u normalan život. Ni taj mladić ni ja nismo željeli da se ta nesreća dogodi. Nažalost, on nije preživio, ali volio bih da jest, da je imao priliku nastaviti svoj mladi život. Zbog mog liječenja, bila je odgođeno moje ređenje zakazano za svibanj 2019. godine. Drugi put, ređenje se je trebalo održati u Rimu u ožujku ove godine, ali i ono je otkazano zbog trenutne pandemije koronavirusa. Nisam bio siguran da će se i sada dogoditi moje ređenje. Drago mi je da je za ovu prigodu došao kardinal Pietro Parolin, državni tajnik Njegove Svetosti pape Franje. Premda ga nisam želio opterećivati, on je sam htio doći i zarediti me u ovoj prekrasnoj crkvi posvećenoj Svetoj obitelji u Solinu, na mjestu na kojem su korijeni kršćanstva našeg naroda i u gradu u kojem je okrunjen i kralj Zvonimir. Kardinal Parolin došao me je posjetiti i u bolnicu kako bi me ohrabrio. Telefonski sam razgovarao i sa papom Franjom. Zapravo, cijela Crkva je bila uz mene. Unatoč jakim bolovima, zbog mnogo dijagnoza (ukupno 37 dijagnoza), uspio sam se vratiti u normalan život.

Ipak ste, usprkos bolovima, i prije nego ste dobili otpusno pismo, otišli u Sinj zahvaliti Gospi Sinjskoj što vam je sačuvala život.

Na blagdan Tijelova želio sam otići doma u Trilj nakon dugo vremena liječenja a zatim i u Sinj zahvaliti Gospi na svemu. Pustili su me iz bolnice, iako sam još bio na štakama. U to vrijeme sam mogao već bolje hodati ali ne mnogo. Trebao sam učio hodati uz pomoć liječnika, terapeuta, medicinskih sestara. Ta divna stvorenja davali su mi nadu u potpuni povratak u normalan život. Povratak u službu ja vidim zapravo kao završetak liječenja i kraj rehabilitacije. Ne želim više biti pacijent nego služitelj. Želim opet raditi. Rad čovjeka ispunjava, pogotovo kad se vide rezultati.

I roditelji mladića koji je poginuo u prometnoj posjetili su vas u bolnici, njemu ste posvetili svoju prvu misu nakon ređenja. Koliko je sve to za vas i njih bilo emotivno?

Mnogi su moje riječi doživjeli emotivno, ali ja nisam mogao prešutjeti taj trenutak koji je odgodio moje ređenje. Oni su me posjetili u bolnici i ponudili mi pomoć. Mene se ta gesta toliko dojmila da sam im rekao da meni ništa nije potrebno te da se ne trebaju ispričavati. Kazao sam: 'Niste vi krivi, nije on to htio, vi ste izgubili sina, dogodilo se. Žao mi je, ja moram vama izraziti sućut“. Želio sam da oni osjete da nemam ništa protiv tog momka, volio bih da sam ga upoznao, da smo postali prijatelji. Čujem se i danas s obitelji, želim da taj gubitak ne bude poraz njihove vjere i ljudskog dostojanstva. Nije im to bilo lako, ali mi je drago da su došli na ređenje. Prvu misu posvetio sam upravo tom mladiću. On i njegovi roditelji uvijek će biti u mojim molitvama. Ne znamo mi zašto se to dogodilo.

Kako gledate na ulogu Crkve u ovim modernim, užurbanim vremenima?

Uloga crkve nije se nikad mijenjala. Mijenjaju se prilike, sve se ubrzava, zahvaljujući novoj tehnologiji, sve nam je lako dostupno. Crkva se mora prilagoditi novom vremenu i naviještati evanđelje novim sredstvima. Potrebno je prenijeti Kristovu riječ novoj generaciji, koja će ga razumjeti na svome jeziku. Crkva mora biti pronicljiva kako doći do vjernika a ne samo čekati one koji će doći u crkvu. Prije su vjernici redovito išli u crkvu, ali danas je veliki izazov i pitanje za svakog svećenika kako prenijeti Božju riječ novom naraštaju.

Priželjkujete li možda povratak u Hrvatsku, da tu služite Crkvi na neki način?

Ne vjerujem da će nas vraćati u matične zemlje, u vlastitom domu smo najmanje objektivni, jer smo vezani rodbinom i prijateljstvima što može promijeniti pogled na stvarnost. U svom domu ste pristrani, ne zlobno ni namjerno, ali ne možete biti neovisni u pitanjima kao što je imenovanje biskupa. Možda bih se i mogao vratiti kući ali Sveta Stolica ne želi izgubiti svoj kadar koji se je školovao i spremao godinama.

I za kraj otkrijte nam, poliglot ste, koliko jezika govorite?

Dobro znam talijanski u pismu i govoru. U Indiji sam usavršio engleski, u Rusiji sam naučio ruski, kao i rusku ćirilicu. U Kini sam svladao mandarinski kineski i kantonski kineski Hong Konga, naučio sam pisati i jedan i drugi jezik, ali nisam tu savršen. U Rusiji sam naučio i poljski. U Hong Kongu i portugalski. Znam francuski i španjolski, ali se njima manje služim jer nisam imao priliku boraviti u tim zemljama. Ipak, razumijem ih i znam čitati. Crkvena diplomacija ima prednosti jer su u njoj ljudi iz različitih država koji govore različite jezike, i učenje je sastavni dio našeg života i rada.