Najkumice: Počinjale raditi još u doba NDH, bude se prije tri

Nekad nas je bilo malo na placu, a kupaca puno više. Sve slabije prodajem, ali dok još mogu, dolazit ću na plac. Tu je moj život, to me drži, razgovori s ljudima. Bez toga ne mogu, počinje svoju životnu priču Đurđica Jančić (74) iz Hrašća Turopoljskog, predgrađa Zagreba.

POGLEDAJTE VIDEO: Priča o kumici Đurđici

Pokretanje videa...

00:46

Na zagrebačku tržncu Dolac dolazi gotovo 60 godina. Prodaje tri-četiri vrste graha, ječmenu kašu, češnjak, sjemenje, lučice, mahune, ovisno o dijelu sezone.

- Otac mi je rano umro i mama me poslala prodavati na plac. Imala sam 17 godina. Mama je tačkama dovezla do vlaka robu koju ću prodavati, a po dolasku u Zagreb nosila sam to u bisagama, torbama koje su mi bile visile napred i otraga. Jako sam se mučila. Od svoje dvadesete svakog sam dana na Dolcu, osim nedjeljom. Tad idem u crkvu. Na istome mjestu imam štand 54 godine i uvijek stojim. Nikad nisam sjela. Najveća kiša, nevrijeme, snijeg, uvijek sam tu. Znalo nas je biti samo četiri i nasred placa bismo zimi zapalili vatru - pisjeća se se Đurđa, kako je zovu na Dolcu.

Nekad se o vrtu brinula Đurđičina majka, a sad to radi njen sin. Zadnjih šest godina na tržnici joj pomaže kći Kristina.

- Imam puno stalnih mušterija, tražili su domaće. Dolazili su k meni na štand i iz drugih država i kupovali po pet kila graha i geršli, odnosno ječmene kaše. Puno je mojih mušetrija umrlo, pa mi sada dolaze njihova djeca, ponosna je Đurđa.

- Godinama poznajem Đurđu. Ona je veza između prošlosti i sadašnjosti svojim izgledom i načinom prodaje. Ima svoj krug mušterja. Od nje kupuje i gradonačelnik Milan Bandć, a kupovao je i gradonačelnik Berlina, kojem je pripovijedala dogodovštine. Rekla je da s placa može samo na Mirogoj. Plac ne poznaje mirovinu - rekao je Miroslav Pupić Bakrač, glasnogovornik Zagrebačkih tržnica. Pokušat će s Holdingom dogovoriti i popust za Đurđicu, trenutačno najstariju zagrebačku kumicu, koja ujedno ima najdulji staž na tržnici.

Na čakovečkoj tržnici 64-godišnja Bruna Horvat iz Palinovca, mjesta udaljenog 16 kilometara od Čakovca, svoje proizvode svaki dan prodaje već 20 godina. Ova rođena Dubrovkinja koja je odrasla u Zagrebu, odlaskom u mirovinu s radnog mjesta u Hrvatskom zavodu za javno zdravstvo doselila se sa suprugom Željkom i dva sina u suprugov rodni kraj.

- Nikad nisam požalila zbog toga. Ovdje mi je lijepo. Volim ovaj posao. Imam krasne mušterije koji cijene moje proizvode i sretna sam kad su oni zadovoljni. Uvijek prodajem svježu robu. Ljeti su to presadnice cvijeća i povrća te sezonsko povrće, a zimi kiselo zelje, repa, zimnica, tjestenina i kolači. Posao je divan iako ima i ljudi koji nas podcjenjuju. Izbroje sitniš za robu i obično nešto fali. Dobace: ‘Evo, to ti je dosta’. To ne volim - kaže Bruna. Za prehladu i bolesti ona ne zna.

- Nisam nikad prehlađena ni bolesna. Svi moji doma su prehlađeni, no mi na tržnici koji smo svakodnevno na hladnoći i na otvorenom smo poput kornjača. Kao da imamo oklop koji nas štiti od hladnoće. Ujutro kada dođemo na tržnicu a jako je hladno i veliki minusi, najprije odem na kavu ili čaj da se malo ugrijem - kaže Bruna, koja ima četvero unučadi.

Slavica Cuković (84) na varaždinskoj tržnici ima svoju klupu već više od 50 godina.

- Vesele me male stvari, kad ljudi kupuju od mene povrće i toliko su zadovoljni da se sutra vraćaju samo da me pozdrave - priča Slavica.     

Nevenka Lušić ima 90 godina i još radi na pulskoj tržnici.

- Prodajem povrće: salatu, kupus, kelj, krumpir... I sve je iz mog vrta. Još radim u vrtu, no malo je teže raditi zimi, kad studen uđe u kosti. Volim popričati s ostalim prodavačima na tržnici, čuti želje kupaca, jer oni me drže - kazala je Nevenka. Prije osam godina joj je preminuo suprug i od tada je dobar dio tereta pao na nju. Ali kako kaže, pomažu joj i sinovi.

- Rodila sam tri sina, a najmlađi ima 60 godina. Doselila sam se u Pulu iz Krnice kad je najmlađi sin imao samo šest mjeseci i od tada radim na tržnici. To je moj posao, moj ured pod vedrim nebo - veselo zaključuje. Prije 40-ak godina je sve bilo puno lakše. Manje je bilo poljoprivrednika, puno manje nego danas, pa je i prodaja bila veća. Svi su kupovali.

- Dolazila sam jednom prilikom na posao iako sam imala trombozu noge, koja je bila sva crna zbog toga, ali sam radila. Vjerojatno će me i smrt dočekati na tržnici - kazala je baka.

Nekad se sva roba prodala za sat vremena. Kad je njena majka vodila kućanstvo, imali su sedam krava, a danas jedva proda sir ili dva na dan, pa i stoke ima manje.

- Sjećam se čovjeka iz Velike Pisanice, redovita mušterija, koji je dolazio jednom u tjednu i kupio sedam sireva i vrhnja. Govorio je da mu je to najbolji sir i da ga njegovi svaki dan jedu. Danas se na prste mogu izbrojiti kupci – govori Jana Benković s bjelovarske tržnice. S tugom dodaje da kilu oraha nosi već tri tjedna i nitko gotovo ni ne pita za njih. Nekad su nakon prodaje robe koju su donijele taj dan kumice mogle kupiti i po nekoliko pari cipela, ili zimski kaput, a danas jedva skupi stotinjak kuna.

Najstarija osječka kumica, Božica Herceg, tek se nedavno, u 84. godini, tvrdi, “privremeno se povukla sa štanda” zbog borbe s teškom bolesti. Nakon pune 62 godine!

- Prije je svaki vikend bila svinjokolja i nikad nisam imala dovoljno mesa, povrća ili jaja za prodaju. Danas imam tek toliko kokoši koliko mi treba da zadovoljim potrebe svojih dvoje redovnih kupaca jaja - priča Božica. Prisjećajući se svojih početaka, kaže da joj je najteže bilo kad bi konjskom zapregom, prelazeći željeznički most, upala kotačima u tračnice pa bi čekala da joj netko dođe pomoći.

- Kasnije sam dolazila biciklom, i to ranom zorom da moje povrće dočeka kupce. Malo je teže bilo pedalirati posljednjih godina, ali moralo se dolaziti i raditi jer od plodova vrta morala sam podići troje djece, a i unučica je završila fakultet zahvaljujući mojem vrtu - priča Božica.

- Meni su osmijesi moje djece, kao i unučadi, najbolji pokazatelj da se isplatilo 62 godine svakodnevno odlaziti na tržnicu raditi - priča zaključuje.     

Đurđica Jančić, Zagreb

Otac mi je rano umro pa me majka već sa 17 godina poslala na tržnicu. Povrće sam nosila u bisagama. Bilo mi je jako teško, ali do danas je to ostao moj posao i na neki način ljubav, priča 74-godišnja kumica.

Slavica Ignjić, Rijeka

U Rijeku sam došla 70-ih iz Dalmacije. Radila sam u 3. maju, a nakon što sam dobila otkaz, počela sam uzgajati svoje povrće i prodavati na tržnici. Mi se tu svaki dan zezamo, dođu nam i poznati, ima puno kopanja, ali posao je lijep, kaže Slavica (63).

Slavica Cuković, Varažadin 

Sin joj pomaže u uzgoju povrća, a robu ova vitalna 84-godišnjakinja na tržnicu dovozi biciklom. Iako je preboljela tri infarkta i već godinama uzima lijekove ne odustaje, a zarađeno troši za život sina, koji je bio i ratu, i na svoje lijekove.

Karlo Božić, Varaždin

Na tržnici je već više od 40 godina, a prodaje krumpir koji uzgaja njegova obitelj. Usprkos teškom poslu, ovaj vitalni 87-godišnjak ima samo problema s krvnim tlakom.

- Zdravo se hranim i to je recept za dug život - kaže Karlo.

Marija Cindrić, Karlovac

Mjesečno za placovinu, skladište i vagu dajem i do 2000 kuna. Prije je ipak bilo jeftinije. Oboljela sam od ovog posla, nije to lako, ali opet veseli biti među ljudima i učiniti im život ljepšim nekim svojim proizvodom, priča 77-godišnjakinja.

Nevenka Lušić, Pula

Radi svaki dan 50 godina, a radno vrijeme joj je od 7 do 15.
- Neću u mirovinu, kakva mirovina?! Volim svaki dan vidjeti ljude koji dolaze na tržnicu, a i volim kad kupe nešto moje. Po horoskopu sam Vaga, pa, eto, cijeli život važem svoje povrće - sa smiješkom zaključuje gospođa Lušić.

Božica Herceg, Osijek

Kad sam imala što prodati, bila sam na tržnici. Kad nisam imala ništa u vrtu, onda nisam ni dolazila. Moji kupci su uvijek znali da je sve što sam prodavala bilo ubrano to jutro. Ipak, uništavaju nas trgovački centri, a ljudi više ni ne znaju što je sezonsko i svježe, kaže ova Osječanka.

Jana Benković, Bjelovar

Počela sam raditi u doba NDH, konjskom zapregom dolazili smo iz Ćurlovca i nosili po 30 kolutova sira. Toliko smo mušterija imali. Ipak, najbolje su kupovale supruge oficira JNA, posebno kad se radilo o mesu, priča vitalna 82-godišnjakinja, koja sad na tržnicu dolazi jedanput ili dva puta tjedno.

Ana Gizdić, Split

Radim već 20 godina na splitskom pazaru. Počela sam kad je propala moja bivša firma. Što da vam kažem?! Došla sam iz jada u bijedu. Težak je to posao, voda je skupa, sjeme, gnojivo... Pa trošak prijevoza. Ali lijepo je svaki dan biti među ljudima, priča simpatična Ana.