'Naš posao je nekad mučan. U smeću smo pronašli i tri bebe'

Kako bi na vrijeme stigao na posao u zagrebačku Čistoću, Zoran Ležaić (60) već 20 godina budi se prije zore. Da bi iz Blata, u kojemu živi sa suprugom, stigao do baze na Trnju mora promijeniti dva autobusa. U bazi je prije pola šest, a već od šest sati čisti ulice.

- U Čistoći radim 20 godina. Prije ovoga posla promijenio sam pet tvrtki, a najdulje sam radio u tvornici tvrdog metala Sintal, i to 16 godina - govori Zoran.

U Čistoći je, kaže, počeo raditi silom prilika. Sintal se zatvorio i nakon pet mjeseci na birou otvorila se prilika u Čistoći. Iako se nadao poslu mehaničara, jer mu je to struka, otkako je počeo raditi na trokolici nije više poželio raditi u radionici.

- Meni je posao uživancija. Krećem se među ljudima, uvijek sam na svježem zraku. Ovo je toliko lijepi posao da onaj tko ga nije radio to ne može ni zamisliti - kaže.

Kad se tek zaposlio, obitelj ga je odmah podržala, a prijatelji su se znali šaliti na njegov račun, ali kad su vidjeli kakav je posao i koliko ga Zoran voli, shvatili su da je to doista prava stvar za njega. Mnogo ljudi ga je dosad pitalo za savjet oko zaposlenja u Čistoći.

- Prije petnaest godina jedan mi je čovjek čak ponudio novac kako bih ga zaposlio. Naravno da sam ga odbio - govori. Posljednjih 15 godina radi oko Poglavarstva, Lisinskog i Glavnog kolodvora.

- Svako jutro najprije pometem ispred Lisinskog i ispraznim košare. Zatim očistim parkirališta oko poglavarstva, dok još nema auta. Onda očistim autobusne stanice oko Glavnog kolodvora i ispraznim košare. Zatim odmorim 15 minuta, a dalje nastavljam prema Željezničaru, očistim parking i ponovno dolazim do Lisinskog. Dnevno napravim oko tri kruga - prepričava.

Fizičke posljedice posla ne primjećuje, a kad ga kralježnica ili ruke zabole, smatra da su za to zaslužne godine. Jedino su za petni trn krive radničke cipele, ali ga ni to ne ljuti.

- Da me ništa ne boli, to bi značilo da nisam radio ništa u životu - kaže Zoran.

Radno odijelo koje nosi samo se jednom u 20 godina mijenjalo. Zoran svoj posao vidi kao i svaki drugi, ali mu je, kaže, kad počisti drago da vidi kako sve lijepo izgleda. Kaže da je imao i mnogo neugodnih situacija. Dob kod onih koji daju neugodne komentare ne igra ulogu. Najteže mu je raditi zimi.

- Ima teških dana. Kiša, snijeg. A ti moraš raditi. Ali ima lijepih dana. Nisu svi ljudi loši. Jednom mi je prišla starica i rekla da me već godinama gleda kako čistim, pitala me kako sam, pohvalila moj rad i ponudila me kavom - kaže Zoran.

Utrka čistača ulica na Trgu bana Josipa Jelačića za njega je događaj koji se čeka cijele godine.

- Među zadnjima sam, ali to je uživancija - veselo kaže Zoran i dodaje da u mirovinu ide za točno godinu dana, s 41 godinom radnog staža.

Njegov kolega iz Zadra također se budi oko 5 sati. Njegovo ime je Zdenko Bubnjar, ima 56 godina, suprugu i troje djece te njegovo “radno mjesto” je od Narodnog trga do negdje polovice Kalelarge.

Ustaje ujutro u 5, na poslu je u 5.45 te, dok mnogi još spavaju, on i njegove kolege daju sve od sebe da se potvrdi nekadašnji slogan tvrtke - Zadar je lijep koliko je čist. Dvanaest godina je kao mornar kormilar plovio po svijetu. Vidio je svakih čuda, gradova i zemalja, a prije deset godina shvatio je da mu je toga dosta. Vratio se u rodni Prkos, mjesto u zadarskom zaleđu, i baš kao iz prkosa zaposlio kao čistač u Čistoći d.o.o. Zadar.

U poslu najčešće koristi veliki i tihi usisavač kojim kupi smeće ili kolica s tri kola i “bazičnim alatom” - metlom i lopatom. Zdenko i njegovi kolege imaju narančastu boju radne odore te ih je lako prepoznati.

Prepoznaju ih i strani turisti. U njihovim očima oni postaju turistički djelatnici.

- Često me zaustavljaju i pitaju gdje je što, kako do negdje doći... Meni je drago kad im mogu pomoći. Sreća da sam plovio i znam neke jezike, to mi dobro dođe - priča i dodaje:

- Pitaju me i kako to da je grad ovako čist, kažu mi: ‘Bravo”. A meni je to drago čuti.

S njim se slaže i nikad ne bi izabrao drugi posao i Đuro Bodalec, koji je nakon 40 godina staža u zasluženoj mirovini.

Ovaj 65-godišnji radnik bjelovarskog Komunalca se od 1974. godine brinuo da građani nemaju problema sa smećem. Sjeća se prvog radnog dana.

Bila je srijeda i čistili su rukometno igralište. Nije dugo čekao na posao. Odmah je, čim je podnio molbu, dobio posao u Komunalcu.

- Bitno je pošteno zarađivati kruh. Ne mogu svi biti liječnici i visokoobrazovani.

Netko mora raditi i ove neugledne poslove - kaže Đuro.

Sjećajući se početka prije četiri desetljeća kaže da je to nekad bio iznimno težak posao. Dizale su se posude pune otpada i bacale na kamion, a jedan od njih četvorice gazio je po smeću da ga što više stane. Kad su ga napunili i odvezli na deponij, ondje su ga ručno istrpavali. Imali su čizme i kožne pregače koje su ih štitile. Danas je to pjesma, tvrdi, jer su kamioni moderni i sami dižu kante. Uz lijepa sjećanja, jedan događaj će mu zauvijek ostati duboko urezan u sjećanju. U smeću su našli prvo od ukupno tri novorođenčeta.

- Radio sam godinu dana i vozili smo smeće na mjesto istovara. Tad su tamo pod šatorima živjeli ljudi koji su nakon kipanja smeća išli kopati po njemu. Nismo ni krenuli natrag, jedna žena je počela vikati da nas može biti sram. Pogledao sam na gomilu smeća i ugledao dječaka. Kad sam došao do njega, nije davao znakove života. Pupčana vrpca mu je bila normalno odrezana. Nije bio ni ozlijeđen - govori nam Đuro.

Slučaj je prijavljen tadašnjoj miliciji. Kasnije su još našli dječaka i djevojčicu koji su na isti zločinački način skončali život prije nego što su ga i počeli živjeti. Unatoč svemu tome, Đuro nikad nije pomislio da promijeni posao. Da se ponovno rodi, opet bi prošao isti put.

Jedan od najstarijih čistača u Hrvatskoj je i Mladen Nikolić (48) iz Slavonskog Broda, a mnogi ga zovu dobrim “duhom” najužeg središta grada. Mladen je zadužen za održavanje čistoće na glavnom trgu na Korzu i okolnim ulicama.

- Radim ovaj posao 28 godina i zadovoljan sam, jedino što sam stalno na nogama, ali je danas mnogo lakše nego prije desetak i više godina, kad sam sve morao ručno mesti. Danas imamo strojeve koji sve počiste, a moje je da samo prođem metlom i popravim iza njih. Ljudi su se navikli na mene. Ako me slučajno ne vide dva dana, pitaju me jesam li bio bolestan i je li mi se nešto dogodilo - kaže Mladen.

On je svakog jutra prvi s kojim se susretnu oni koji rano odlaze na posao, kao i oni koji se vraćaju kući iz noćnog izlaska.

- Pozdravimo se i poželimo si dobro jutro, poznaju me svi, poštuju mene i moj rad, a i ja njih. Bez obzira na vrijeme, ja moram raditi, pa bilo to - 20 ili + 40 stupnjeva. Istina, lakše je malo ljeti.

U prosjeku dnevno prijeđe 15 kilometara, što je mjesečno oko 420, a godišnje više od 5000 kilometara, tako da je za 28 godina, koliko radi, prešao više od 140.000 kilometara. U kantu na svojem radnom biciklu u prosjeku dnevno skupi i 20 kilograma raznog otpada, papira najviše, bude tu i stakla te plastike, što po slobodnoj računici ispada da je za 28 godina radnog staža samo u najužem centru Slavonskog Broda prikupio oko 190 tona otpada. Plaća, koja iznosi u prosjeku 3200 kuna, mogla bi biti i malo veća, ali je zadovoljan što je redovita, pa tako može uzdržavati obitelj.

- Ovaj mi je posao ušao pod kožu tako da nemam mira ni kod kuće, uvijek si nešto nađem da čistim oko kuće i tako održavam kondiciju - rekao je Mladen.

U zasluženu mirovinu za nekoliko mjeseci ide nakon 26 godina čišćenja ulica grada Rijeke i 65-godišnji pometač Momčilo Gagić. No ona ga, kaže ovaj vrijedan, radišan i veseo riječki smetlar, ne veseli.

- Nisam ja od ležanja, radim cijeli život, od četvrte godine pomagao sam roditeljima oko ovaca, krava, kokoši i vrta te dobro moram smisliti što ću kad uskoro odem u penziju - kaže Momčilo.

S velikom i malom metlom, škovacerom i kolicima ovaj vrijedni pometač već godinama pjevajući čisti ulice.

- Posao mi je na prvome mjestu, gdje god dođem ljudi me cijene i poštuju te često počaste kavom. Zadovoljstvo mi je raditi, a i inače volim red i disciplinu. U mojoj vam je kući čistije nego kod većine žena, ne mogu vidjeti mrvicu na podu, moji živci to ne dopuštaju - kaže Momčilo. Dodao je i da je, unatoč svemu, ovo vrlo težak i zahtjevan posao, no da ga voli i nikad ga ne bi mijenjao.