Nova domovina: Poljak došao braniti Hrvatsku i tu je ostao

Pitate se što je natjeralo mladog čovjeka od svega 20 godina da ratuje u Hrvatskoj? Glupost, naivnost i avanturizam. Tim više što nikada nisam bio militarist. Te 1991. godine iz Poljske sam vlakom došao u Francusku i upoznao dva Hrvata koji su mi rekli da se planiraju vratiti u domovinu u kojoj se kuha rat.

Samo sam znao da se u Jugoslaviji netko bori protiv nekoga, ali mi nije bilo jasno bore li se to skupine ljudi ili regije. Došao sam vlakom u Zagreb i odlučio ostati. Tek kasnije sam spoznao kako stvari stoje i da se Hrvatska brani i bori za samostalnost i slobodu, otpočinje priču Poljak Trzezbor Piekutowski (49). On je samo jedan od brojnih stranaca koji su u jeku rata došli braniti Hrvatsku. I u njoj do danas ostali živjeti.

- U trenutku kada sam se iskrcao na zagrebačkom Glavnom kolodvoru nisam znao ni hrvatski jezik niti sam ikada čuo za Hrvatsku. Te jeseni sam otišao na osječko područje u 1. Internacionalni vod koji su činili međunarodni dobrovoljci. Hrvatski sam naučio u rovovima. Pričao sam s ljudima, čitao knjige, rješavao križaljke, koristio jezik. Kada sam čuo neku riječ, odmah bih je upotrijebio, ma koliko god to smiješno bilo - govori.

No postrojba za strance brzo mu je prisjela. Nije mu se, kaže, svidio način kako je funkcionirala te je dospio na karlovačko područje. Već 1992. godine došao je u Zadar i tamo se priključio 159. zadarskoj rezervnoj brigadi, potom se prebacio u 9. bojnu HOS-a, zatim u Termite, da bi na kraju otišao u mirovinu 1996. godine.

- Veliko je pitanje bih li to opet ponovio. Cijeli taj period rata stekao sam ogromno iskustvo. Nasreću, nije me deformiralo, nego sam iz njega uspio izvući korisne stvari. To je bilo takvo vrijeme, nosila me rijeka zbivanja, nisam puno razmišljao.

Pa ja sam vam i iz Zadra mislio otići još tijekom 1992. No upoznao sam ženu i zaglavio. Kasnije smo se razišli, no već sam odlučio da ću ostati u Hrvatskoj. Nisam posustao ni kada su nas u ambasadi nagovarali da se vratimo u Poljsku. Uvjeravali su nas da ćemo proći samo informativan razgovor i da možemo raditi u vojsci. Kasnije sam čuo da je to bila laž i da su svi koji su se vratili pozatvarani. Nedavno sam bio u Poljskoj i brat mi je rekao da je donedavno vrijedio zakon da svakog tko je bio u stranoj vojsci čeka doživotni zatvor – pripovijeda. Kako je ostao u Hrvatskoj, danas se nosi sa svime s čime se i mi nosimo. Hrvatsku je “pročešljao” uzduž i poprijeko, zaljubio se u Kvarner, Istru i Zagreb, volontirao u spašavanju bjeloglavih supova, a danas je svoj mir našao obučavajući mlade u projektu učenja i opstanka u prirodi.

- Nakon rata, jedno sam vrijeme živio na Velebitu. Bio sam sam sa sobom, pitao se koji je smisao i kamo to ide, te se povukao negdje gdje ću biti sam. Očistio se, zauvijek zatvorio to poglavlje i krenuo dalje. Danas sam instruktor, učim mlade ljude vještinama i preživljavanju u prirodi te podizanju samopouzdanja. Sve se to odvija u sklopu Udruge Outward Bound. Naša obuka ima pedagošku podlogu, cilj nam je da izvedemo zaključke sa svake aktivnosti - objašnjava. 
Polaznicima se, kaže, ne nameće mišljenje, već potiče zaključivanje, a dolaze im internacionalne škole, djeca diplomata iz drugih država, te čak imaju program obuke za djecu iz popravnih domova...

- Klasični program traje od osam do 10 dana, a predviđen je za uzraste od 13 do 19 godina. Međutim, nema mobitela, nema knjiga, časopisa i televizije. Ali vjerujte, kada se morate snalaziti za hranu i vodu, zanima vas isključivo samo to - objašnjava. Udruga Outward Bound u Hrvatskoj djeluje već 10 godina, a Ministarstvo znanosti i obrazovanja financira program za hrvatsku i djecu iz popravnih domova.

- Cilj nam je ući u kurikulum.

Udrugu je osnovala grupa ljudi iz znanstvenih, poslovnih i avanturističkih krugova. Članica je uglednog i priznatog međunarodnog sustava školovanja Outward Bound International. Naša je misija potaknuti ljude da otkriju potencijal i stvore bolji svijet za sebe i okolinu, kroz izazovna iskustva u nepoznatim situacijama. Riječ je o pustolovini, suočavanju s nepoznatim, izazovima, pomicanju vlastitih granica, razvijanju hrabrosti, otpornosti, ustrajnosti, odgovornosti... Sve se to odvija u šumama, planinama, rijekama, jezerima i morima. Divljina je naša učionica – tumači. Prije dolaska u Outward Bound radio je kao volonter u Eko centru Caput Insulae Beli na Cresu i brinuo o zaštiti i održavanju populacije bjeloglavih supova. No, rezervat se zatvorio. Pitamo Trzezbora kako mu je živjeti u Hrvatskoj. Dobro promišlja, pa kaže:

- Lijepo mi je ovdje, ali nema ruže bez trnja. I u Poljskoj ima svašta, na vlast su došli ljudi-ološ. Hrvatska ima puno težu situaciju nego Poljska. Poljaci su više nabrijani, više ih je i mogu bez problema stvoriti kritičnu masu. U Hrvatskoj se više priča, ali ima malo stanovnika i tu kritičnu masu ne može stvoriti. Ostao sam u Hrvatskoj za koju sam se borio s nadom da se povijest više ne ponovi.

Tu mi se rodio sin. Nakon rata sam se borio za očuvanje prirodnog i povijesnog nasljeđa, za bjeloglave supove, za pastire i njihove ovce na Cresu, za priče iz davnina i legende te perspektivu života za moga sina u prekrasnoj zemlji. Pokazivao sam hrvatske ljepote svijetu, educirao strance i Hrvate. Imate prekrasnu prirodu, oazu koja na jednom mjestu ima more, otoke, planine i očuvanu prirodu. Ljudi su izdiferencirani, to je antropološko bogatstvo identiteta – govori.

Pitamo ga koju hrvatsku regiju najviše voli, a on kao iz topa ispaljuje – Istra.

- Istra i Kvarner su mi prekrasni, Cres je moja ljubav. Najviše mi se sviđa mentalitet – zaključio je.