Novinar 24sata: Beduin me u pustinji htio za svojega zeta...

Žao mi je, Ahlem, ali ne mogu prihvatiti ponudu tvog oca i uzeti te za ženu, rekao sam 22-godišnjoj Beduinki dok sam s njezinom brojnom obitelji sjedio i pio čaj.

POGLEDAJTE VIDEO SPECIJAL:

Pokretanje videa...

01:07

Video: 24sata/pixsell

- Željko, meni ne smeta što ti imaš četvero djece i što si još u braku. Ni tvoje godine nam nisu prepreka - rekla mi je Ahlem i ostavila me u čudu.

Doista više nisam bio siguran, misli li ozbiljno ili je to samo jedna od veselih šala na koju nisam bio spreman kad sam došao u beduinsko naselje pod vrhovima Sinaja u Egiptu. Gledao sam u njezina oca, 70-godišnjeg El Jeuk Aipa, koji se smiješio i blago otpuštao dim iz cigarete koju si je maloprije smotao.

- Pušim više od 60 godina, ne znam koliko, nikad nisam brojio godine - priča mi El Jeuk dok sunce lagano zalazi nad njihovom nastambom.

Za to vrijeme moja nesuđena životna suputnica nastavila je sa “zavođenjem”.

- Spremna sam otići u Hrvatsku s tobom, Željko - šaputala mi je Ahlem.

Kad smo otklonili sve sumnje u neku vezu, Wendi eu Megdure, kako glasi njezino ime na beduinskom, spustila je veo, raširila osmijeh, i tad sam shvatio da je sve ustvari bila njezina šala, jer je ona, izgleda, za to zadužena u obitelji. Nakon što je otklonjen strah od “nove veze”, malo smo porazgovarali o načinu života na surovim, ali prelijepim planinskim masivima s kojih se spuštaju dine nalik na snježne terene u Alpama.

Moj domaćin rekao mi je da oni ne žele živjeti u urbanim sredinama jer su se generacijama navikli na život u prirodi. Pogled na dine ne žele mijenjati. U obitelji ih ima 15-ero, a glava je otac, dok ga mijenja njegova 65-godišnja supruga, koja nije skidala veo.

'Novac? To je nebitno...'

Kažu da su se naviknuli na pustinju i tišinu, koju samo rijetki, poput njih, mogu čuti. Žive jednostavno i skromno, uglavnom od stočarstva.

Imaju nekoliko deva i stado od stotinjak koza, koje vode na ispašu, a nigdje u blizini nisam vidio vlat trave ni vode.

Djeca idu u posebne škole, koje financira država, a učitelji dolaze u naselja u kojima postoji škola. Zimi se temperatura zna spustiti i deset stupnjeva ispod ništice, a nerijetko i snijeg pokrije vrhove, koji su dobrano iznad 3000 metara. Kažu da nekako pregrme dva zimska mjeseca, ali izlazak sunca i u to zimsko vrijeme ne može se ni za što “prodati”.

Tih nekoliko sati koje sam proveo u njihovu društvu zaista mi je proletjelo u trenu. Njihova neposrednost, smijeh i radovanje životu, po našim mjerilima u siromaštvu, čini ih sretnim.

Oni najmanji skakali su oko mene vukući me za rukav kako bi mi pokazali blago u torovima, a ja njima slike na fotoaparatu, koje su uz erupciju smijeha komentirali.

Na rastanku s ovom prekrasnom obitelji žena glave kuće darovala mi je drvenu devu koju je sama izrezbarila. Naravno da taj dar nisam želio uzeti a da im ne dam nešto novca. Doista je riječ o simboličnom iznosu, koji pokazuje kako u njihovu životu postoje sasvim druge vrijednosti nego u nas. Uz pregršt deva, pokazala mi je nakit koji sami rade, i onda netko zadužen za “komercijalu” odlazi do prvog urbanog naselja uz obalu Crvenog mora, udaljenog više od 35 kilometara, do grada Nueweba, kako bi ga prodao turistima.

'Željko, dođi opet'

Tamo i kupuju potrebne namirnice koje im nedostaju. Vlada im pomaže u iskopu arteških bunara, koji znaju biti dublji i od 100 metara, jer bez vode u ovom predjelu, gdje je kiša rijetkost, ne bi opstali. Izgleda da se najmanje brinu o novcu jer im je, takav sam dojam stekao, on usputna stvar, a na prvome mjestu su sreća obitelji koja boravi u kući samo s dvije prostorije. Zimi se “okupe” poput Eskima, ali nasreću, fijuk ledenog vjetra prođe i opet se pojavi toplo sunce koje grije dušu i tijelo ovih, za nas, neobičnih ljudi. Kad smo sjeli u automobil i krenuli niz vrleti Sinaja, djeca su trčala i razdragano nas pozdravila. Dovikujući, kako mi je kazao moj pratitelj, da ponovno navratim.

- Oni žive bolje nego moji prijatelji u Kairu. Ima nešto u ljepoti te tišine. A i nikad nisam pojeo bolju hranu - kaže mi moj vodič dok u odrazu retrovizora nestaju beskrajno simpatični beduini...