'Odrastao sam uz prostitutke i napisao sam knjigu o njima...'

Zagrebački kroničar Darko Belušić Bela (71) o životu žena koje su se bavile najstarijim zanatom napisao je  knjigu, a mnogih prostitutki sjeća se jer je odrastao u njihovom susjedstvu.

- Kultura uslužne djelatnosti osobnog zadovoljstva, kako je pisalo na obrtnicama koje je Grad izdavao kurtizanama, u Zagrebu je postojala od davnina. Najpoznatiji kupleraji u 19. stoljeću su se zvali Ivanova kupelj koja se smjestila u Novoj Vesi, te Petrova kupelj u ondašnjoj Kožarskoj, a današnjoj Medvedgradskoj ulici - priča nam Bela.

Petrovu kupelj osobno je otvorio tadašnji gradonačelnik Mošinski kao najmoderniju javnu kuću u Srednjoj Europi. Osim ponude "robe" ti kupleraji imali su i finsku kupelj, a bila je instalirana i sauna. 

Upravo sam za kupleraj u Kožarskoj pronašao obrtnicu iz 1898. godine koju je grad izdao gospođi Roži Aranjoš kako bi mogla obavljati “uslužnu djelatnost osobnog zadovoljstva - kaziva nam Bela koji se rodio i odrastao u Tkalčićevoj ulici u Zagrebu gdje i danas živi te ima dva restorana. U tom siromašnom dijelu grada u kojem su stanovali sluge bogatih Zagrepčana, radnici, ali i sitni kriminalci I šverceri, trgovina seksom cvala je do šezdesetih godina. 

Mušterije su najviše voljele prostitutke Spiralu i Mađaricu

- Ovdje je svaka druga kuća bila kupleraj i to nikome nije smetalo. Znalo se tko se time bavi, a kako ne bi bilo svađa zbog konkurencije, neke cure su si podijelile sektore, pa se tako znalo tko se brine za kakve klijente -  nastavio je Bela dodajući kako su, što se Tkalčićeve ulice tiče, dvije najpoznatije prostitutke bile Spirala i Mađarica, kako su ih zvali. 

One su radile do 1965. godine. Spirala se zvala Estera i bila je penzionirani major u JNA, a glavna konkurentica bila joj je Mađarica. Obje su bile omiljene i k njima su stari zagrepčanci rado odlazili. Recimo, interesantna je bila i Krpa Mara. Ona je primala isključivo trgovce s Dolca. Nadimak Krpa dobila je jer je krala rublje. Ljudi bi ga objesili da se osuši, a ona bi sve pokrala. Uvijek je sa sobom nosila vreću u kojoj je držala mačku na špagi, pa kad bi joj neki komad odjeće ili posteljine bio previsoko, onda bi na to bacila mačku. Mačka se na to uhvatila kandžama, povukla prema dolje, pa bi Mara sve spremila u torbu. No nije bila škrta. Rado je svoj plijen dijelila sa susjedima - prisjeća se Belušić.

Takve i slične priče Bela je skupljao godinama slušajući svoje starije sugrađane i vjerno zapisujući njihove uspomene, no dio priča i sam je doživio. 

Uobličio ih je u knjizi Tajni puteni život Zagrepčana, a priznanje njegovom istraživačkom i kolekcionarskom radu je tura zagrebačke turističke agencije naslovljena Puteni put Zagreba.