Na portal se također možeš prijaviti i
putem svog Facebook ili Google računa.
ili Prijava Prijavi se
Najnovije vijesti iz Hrvatske i Svijeta na 24sata

Olovne godine: 'Dođite, ljetujte kod nas, vaš auto je već ovdje'

Donosimo seriju feljtona nagrađivanog novinara Hajrudina Merdanovića i Vilima Cvoka o hrvatskoj mafiji i najgorim kriminalcima Balkana

Foto: PIXSELL/24sata
27 komentara

Dođite i ljetujte u Hrvatskoj, vaš auto je već ovdje - slogan je to koji je poput vica kružio među hrvatskim automafijašima s po- četka 1990-ih godina. Kradljivci skupocjenih automobila su taj unosan “posao” bili razvili gotovo do savršenstva. 

- Tu se stjecala praksa od provale u automobil, krađe, krivotvorenja dokumentacije, transporta preko granice i sve to bez da “padneš” u ruke muriji. Ukrasti auto bila je jedna čitava organizacija kao da ideš nekoga “odraditi” jer bez organizacije si gol kao k...c. I bez jataka si nitko i ništa. U tom opasnom poslu poanta je bila i ostala napraviti nešto bez ikakva traga – pojašnjava dobar poznavatelj nastajanja zagrebačkih gangova. 

U HRVATSKOJ SU SIGURNI Mafijaši iz Crne Gore: Pred osvetom se sklanjaju kod nas

Na krađi automobila kriminalci su se naučili da moraju dobro isplanirati posao, imati logistiku, veze s policijom i carinom, jatake itd. Prvo su trebali pratiti vlasnike odabranih vozila kako bi vidjeli kada se najlakše može doći do vozila te postoji li kakav alarm.

Drže li ih vlasnici ispred kuća ili u garažama. Kada bi ih ukrali trebali su sigurnu garažu gdje bi ih sklonili neko vrijeme dok ne promijene brojeve na šasiji i pripreme krivotvorene papire. Ako su pak išli autom izvan zemlje, pomoć carinika i policije koji bi za protuuslugu zažmirili na koje oko, bila je od krucijalne važnosti. 

- Kriminal je u Zagrebu počeo tako što su dečki prvo krali aute. Mercedese i BMW bi ukrali, pa bi vlasnicima poslali poruku da ga mogu dobiti nazad za 5.000 DEM. Ako bi se vlasnik obratio policiji, odmah bi to saznali preko svojih informatora i cijena je tada bila duplo veća. Drugi su vidjeli da taj posao ide dobro pa su i oni krenuli po lovu. Nakon toga, apetiti su porasli pa se išlo u poslove s drogom. I tu je onda neminovno došlo do sukoba grupacija oko teritorija - prisjetio se čovjek koji je iz prve ruke početkom 1990-ih svjedočio nastajanju hrvatskih mafijaša. 

Foto: Nel Pavletic/PIXSELL

Na kriminalnoj sceni Hrvatske harala je prava pravcata auto-mafija koja je svoje pipke imala i diljem Europe. Hrvatski automafijaši najviše glavobolje, osim hrvatskoj, zadavali su policijama Njemačke i Italije od kuda je pristizao najveći broj ukradenih najnovijih tipova Mercedesa, BMW-a, Audija, Passata, Golfova i sve traženijih terenaca svih marki.

Hrvatska je važila za odredište, ali i kao tranzitna zemlja za šverc ukradenih automobila na putu prema istoku Europe. Krakovi automafijaške hobotnice najčešće su vodili prema gladnom auto-tržištu u susjednoj Bosni i Hercegovini, Srbiji i Crnoj Gori.  U slučaju kada automobili izlaze iz zemlje preko legalnih graničnih prelaza, koriste se četiri rute.

Jedna ide iz Zagreba preko Kutine, Okučana, Slavonskog Broda, Županje prema graničnim prijelazima s Bosnom i Hercegovinom. Dio rute kasnije se grana pa preko Vinkovaca, Vukovara i Iloka završava u Srbiji. Automobili koji napuštaju zemlju preko ovog pravca, završavaju u istočnoj Bosni i Srbiji, dok manji dio preko Mađarske odlazi na ilegalna tržišta istočne Europe. Drugi pravac kojim automobili izlaze iz Zagreba vodi preko Karlovca, Slunja, Plitvica prema Velikoj Kladuši i Bihaću. 

Vozila što su na taj način napustila zemlju završavaju u zapadnoj Bosni. Taj drugi pravac također se grana pa jedan ogranak preko Karlovca, Zadra i Šibenika dolazi u Hercegovinu iz koje dalje vozila idu put Crne Gore, Albanije i Bliskog istoka.

Treći put kojim ukradeni automobili izlaze iz zemlje ide preko Siska, Gline, Dvora prema Republici Srpskoj, točnije Banja Luci. Na taj način prokrijumčarena vozila završavaju na tržištu središnje Bosne i Srbije.

PAO ZLOGLASNI DILER U Zagrebu su uhitili mafijaša iz Italije: Skrivao se na Kajzerici

Dio ukradenih vozila završi i u susjednoj Republici Sloveniji. U ovom slučaju automobili se u većini slučajeva “izvoze” radi potražnje za rezervnim dijelovima.  Misha Glenny, koji je početkom Domovinskog rata bio dopisnik BBC-a smješten u Beču, i osobno se uvjerio kako je to bilo početkom 1991. godine u Zagrebu. Iskustvo je opisao u svojoj mega uspješnici “McMafia” 

- Bio je topao sunčan dan. Nakon četiri sata vožnje iz Beča sam se dovezao do Zagreba u Audi Quatru, najluksuznijem vozilu kojem sam se do tada, kao dopisnik BBC-a, vozio. Iduće jutro izišao sam na hotelski parking po Audi. Nije ga bilo. Auto je završio u Mostaru na tržištu rabljenih automobila. Nikad ga više nisam vidio – napisao je Glenny.

I proizvođači automobila, posebice oni iz Njemačke čiji su automobili bili najčešća meta kradljivaca, hvatali su se za glavu jer su domišljati lopovi probijali i najsofisticiranije protuprovalničke kodove.

Jednostavno, na tržištu nije bilo automobila koji se nije mogao ukrasti s bilo kojeg parkirališta. Zabilježeni su i slučajevi krađe da su automobili paukom odvezeni do željene lokacije ili natovareni u prikolicu nekog kamiona ili hladnjače.

Poseban izazov mafijašima bili su noviji modeli, tek sišli s proizvodne trake ili kako su lopovi kod preprodaje često znali reći da je auto tek izašao “ispod čekića”. Bilo je “in” ukrasti vozilo nekom poznatom ili čak policijsko vozilo. 

Osim u inozemstvu, tih se godina automobile masovno kralo diljem Hrvatske. Najugroženija područja bila su ona priobalna gdje se slijevao veći broj inozemnih turista sa svojim metalnim ljubimcima i veća gradska središta u unutrašnjosti poput Zagreba koji je prednjačio po broju dnevno ukradenih automobila.

Na noć je ponekad ukradeno i po desetak skupocjenih automobila na nekom užem području koji su potom za samo nekoliko sati već bili izvan granica Hrvatske i prije negoli bi vlasnik primjetio krađu i alarmirao policiju. 

Foto: Ivo Cagalj/PIXSELL

Ustroj hrvatske automafije s početka 1990-ih godina bio je sličan svim drugim hijerarhijski ustrojenim bandama. Na onoj najvišoj razini bili su šefovi ganga. Srednju grupaciju sačinjavali su posrednici između šefa i direktnih izvrštelja, što kradljivaca, vozača, predvozača, raznih krivotvoritelja i preprodavača.

Ovakav ustroj ganga, koji je najčešće brojao do desetak ljudi, istražiteljima je znatno otežavao dokazivanje njihove povezanosti. U svoje redove znali su uvući ljude različitih zanimanja, a najviše su im koristili automehaničari, autolakireri, ključari, te policajaci i vojnici koje su koristili kao vozače ukradenih automobila jer su nesmetano prolazili bilo koju policijsku blokadu.

Radili su diljem Hrvatske i bili su iznimno dobro uvezani s automafijašima iz zemalja u okruženju. Međudržavnih granica za njih kao da nije niti bilo, budući su granice s tek ukradenim automobilom prelazili bez ikakvih problema. Šef bande je bio taj koji je dobivao narudžbe željenih modela i pronalazio kupce za ukradena vozila.

Svatko je u gangu imao svoju ulogu. Oduzimači su bili specijalizirani za lociranje željenog automobila, provalu, startanje motora makar i na onaj najprimitivniji način, odvijačem te ga čim prije prevesti do prvog mračnog puteljka ili unaprijed pripremljene garaže. 

Krađe su doveli do savršenstva koristeći se računalnom tehnologijom probijanja kodova u vrijeme dok se voze iza automobila kojeg se žele domoći. U trenutku zaključavanja vozila, poseban program hvata kod između daljinskog upravljača i vozila te u trenu bilježi potreban kod. Dalje je sve, kako kažu, bila dječja igra.

Nakon oduzimača ili jednostavno rečeno kradljivaca automobila, na scenu stupaju krivotvoritelji svih profila.

SAČEKUŠA U BEČU Teško ranili sina crnogorskog mafijaša i rođaka folk pjevačice

Jedni su bili specijalisti za krivotvorenje prometnih dozvola, vlasničkih knjižica, računa o porijeklu vozila, kupoprodajnih ugovora, pečata pa čak i registarskih pločica.

Koristili su se originalnim obrascima prometnih dozvola ukradenim iz stanica za tehničke preglede diljem zemlje u koje su upisivani željeni podaci vozila što je u mnogome otežavalo dokazivanje krivotvorenja upisanih podataka o ukradenom vozilu. 

Posebno su na cijeni bili krivotvoritelji brojeva šasije koji su ukradenim automobilima u potpunosti mijenjali identitet takozvanim prekucavanjem. Automobil bi se u skrovitim garažama doslovce rastavljao i opet sastavljao, ali ovog puta s “novim” identifikacijskim oznakama te novim pripadajućim dokumentima na željena imena ili pak novom bojom. Ukradeni ili “vrući” automobili u pravilu su se prodavali u pola cijene, podalje od mjesta krađe a nerijetko i izvan države gdje je ukraden.

Pritome su lupeži pokrali sve što im je dolazilo do ruke. Čak su znali pokrasti i utjerivače dugova. 

- Jednom mi je poslijepodne došao prijatelj pred kuću. Ostavio je auto s ključem ispred i otišao u papirnicu kupiti hamer za sina. Čim je izašao iz trgovine, vidio je kako mu automobil zamiče za ugao. I ništa, počnemo mi vrtiti brojeve i raspitivati se. Oko tri ujutro saznamo tko ga je ukrao. Sjednemo u moj auto i odvezmo se do Zapruđa te pozvonimo na vrata.”Dobar dan gospođo. Ispričavamo se što smetamo, no je li D.... doma?” Žena je onako snena viknula sinu da ga netko treba. “Jesi li ti D....”, pitao sam. Nakon što je rekao da je, zviznuo sam mu šamarčinu.

Roditelji su povikali da će zvati policiju, na što sam ja rekao neka samo izvole. “Gdje je auto?”, pitao sam. “Kakav auto”, odgovorio je prije nego je dobio još jednu šamarčinu. Nakon toga priznao je da je ukrao automobil, da je vozilo završilo u BiH i da je za njega dobio 10.000 DEM. Pojasnio sam mu da auto vrijedi 30.000 i dao mu rok od mjesec dana da vrati novac. “Ali..”, htio je nešto reći.

“Stoj! Nisam završio. Ako u roku mjesec dana ne vratiš lovu, dug ti skače na 60.000 DEM”. Nekoliko dana kasnije uhitili su nas zbog nečeg sasvim drugog pa prijatelj nikada nije dobio ni novac niti automobil - prisjetio se bivši utjerivač dugova.

Fight against international gangs of burglars | Autor: Friso Gentsch/DPA/PIXSELL Foto: Friso Gentsch/DPA/PIXSELL
Zbog težeg otkrivanja ukradenih vozila, krivotvoritelji su često stvarali takozvane “blizance” ili “dupljake”. Naime, radilo se o krađi identiteta vozila, čiji su se podaci prilagodili istom tipu i boji onog ukradenog vozila što je na ovlaš policijskim kontrolama i te kako prolazilo nezamijećeno. Vozači su bili vrlo bitna karika u automafijaškom lancu jer je ukradeni automobil po svaku cijenu morao stići na odredište. Zanimljivi su primjeri razbijenih automafijaških skupina u kojima su između ostalih “radili” i policajci. 

Tako je jedan zagrebački policajac, upravo stručnjak za restituciju na ukradenim automobilima, bio angažiran kao vozač ukradenih automobila, najčešće iz priobalja do Zagreba ili pak preko granice kada je policijska značka garantirala siguran prolaz. Gotovo za svake ture transporta od po nekoliko ukradenih automobila policajac je sa sobom nosio policijsku radio-stanicu i slušao aktivnosti kolega uz trasu kretanja te prema tome birao najsigurniju rutu. 

Jedno od uhodanih pravila je bilo i to da je u konvoju ukradenih automobila prvi automobil uvijek bio “čist”. Služio je kao prethodnica ili čistač doslovce mameći policiju na sebe čineći začuđujuće prekršaje ispred policije na cesti.

Dok se policija bavila drskim vozačem, kolona ukradenih automobila bi već projurila. Osim ilegalnog tržišta, u Hrvatskoj i zemljama u okruženju ukradeni automobili su često završavali u voznom parku državnih institucija.

Brojni ukradeni automobili vozili su se hrvatskim cestama s registarskim oznakama HV-a, policije pa čak i nekih sudova. Pojedinci koji nisu imali policijsku, vojnu ili neku drugu zaštitu, svog ljubimca kupljenog dobrano ispod cijene nastojali su sačuvati po svaku cijenu. 

BALKANSKI TANGO Lica s 'čitulja': Mafijaše ubijali iz blizine, s leđa, u sačekuši...

Tako je jedan mjesni grobar pokraj Slavonskog Broda svoju Opel Vectru bio sakrio pod mnoštvom mrtvačkih sanduka, dok je jedan Imoćanin svoj Mercedes jednostavno zazidao u kuću kako ga policajci ne bi pronašli.

Pojedini kradljivci iz redova vojske i policije bili su toliko bahati da su početkom 90-ih na cesti jednostavno presretali ljude te im doslovce otimali vozila izdajući im neke smiješne potvrde o privremenom oduzimanju predmeta.

Bile su to očite, bezvrijedne fotokopije i jednostavan modus kako doći do vozila s originalnim ključem i dokumentima. Svu svoju bahatost nad njemačkim turistima pokraj Splita početkom 1990-ih godina iskazao je jedan časnik HV-a koji je uz prijetnju oružja doslovce oteo crni BMW. Istog trenutka vojnik je na vozilo postavio registarske pločice s nekog Golfa ukradenog pokraj Zadra te se tako zaputio u Istru zbog posla s drogom. 

Svoju drskost iskazao je i time što je njemačke registarske poločice držao u prtljažniku kao i sve dokumente prestravljenog bračnog para iz Njemačke. Kada je ubrzo bio otkriven, slučaj je doslovce zataškan s “više razine”. Kako je posao funkcionirao, jasno se vidi na primjeru Željka Maglova, zapovjednika 73. bojne Vojne policije.

Maglov i trojica njegovih vojnika od proljeća do jeseni 1997. godine preuzimali su vozila ukradena u Zagrebu i Splitu i švercali ih u Posušje u Bosnu i Hercegovinu. Prilikom prelaska granice služili su se odorama i registarskim pločicama HV-a čime su sebi omogućili nesmetan prolaz. Tijekom sudskog postupka u Splitu utvrđeno je da su na taj način preuzeli najmanje 25 vozila od kojih su 20, nakon skrivanja u vojarnama Kuline u Šibeniku i Lora u Splitu, prevezli u BiH. Automobili su se nadalje prodavali, a na ime nagrade dobili su pet vozila od krijumčara koji je švercom i kupoprodajom zaradio 30.000 DEM. 
 

Možda vas zanima i ovo:
Message