On je britki ekspert s Harvarda kojeg je plagirao Pavo Barišić

Da je u životopisu Stephena Schlesingera ostala samo njegova novinarska karijera, već i to bi bilo spektakularno štivo. Čovjeka koji je 1968. kao izrazito mladi, 26-godišnji, neovisni reporter izvještavao s ulica Praga tijekom sovjetske intervencije i čak umalo osobno dočekao tenkove, hrvatska javnost upoznala je tek nedavno kad je novi ministar znanosti Pavo Barišić optužen da je plagirao dijelove njegova autorskog teksta za potrebe svojeg znanstvenog članka iz 2008. u časopisu Synthesis philosophica na temu prijetnji globalizacije demokraciji. 

Problematično je bilo to što Barišić u prvom izdanju nije naveo koga citira, što je učinio u sljedećim izdanjima. A prije nekoliko dana osobno se Schlesingeru i ispričao za propust, ne za plagijat, što je 74-godišnji iznimni ekspert za vanjsku politiku svjetskoga glasa i prihvatio. A inače je riječ o vrlo žestokom i istaknutom američkom intelektualcu. Već i njegov otac Arthur Schlesinger bio je povjesničar i društveni analitičar takvog kalibra da je bio blizak prijatelj slavnog američkog diplomata Johna Kennetha Galbraitha i Eleanor Roosevelt, supruge legendarnog američkog predsjednika koji je proveo naciju kroz Drugi svjetski rat. 

Zapravo, tko zna gdje bi mu bio kraj da je John F. Kennedy slušao svojeg savjetnika Arthura Schlesingera, kad mu je ovaj u veljači 1961., kratko nakon što ga je Kennedy angažirao, nanizao mnoštvo razloga zašto ne bi bilo pametno slati vojsku na Fidela Castra u Zaljevu svinja na Kubi. Kennedy se poslije zafrkavao da će taj memorandum kojim ga je savjetnik odgovarao “jako dobro izgledati u njegovoj knjizi jednog dana” te da se samo nada “da će tu knjigu objaviti nakon moje smrti”. 

Schlesinger je poslije pričao da nikad nije prežalio što 1961. godine Kennedyja nije i verbalno žestoko nagovarao da odustane od invazije na Kubu. No njegovu sinu žestine nikad nije nedostajalo. Stephen Schlesinger i s očeve i s majčine strane potomak je obitelji koje su znanje i diplome hrpimice skupljale na Harvardu, a da mu vrag već kao vrlo mladom ne da mira, bilo je jasno kad je kao diplomirani povjesničar krenuo u novinarske vode, i to kao slobodni novinar koji se zalijetao u takve stvari kao što je bilo istraživanje policijskog ubojstva trojice crnaca 1967. u Detroitu tijekom rasnih nemira. Slijedila je Čehoslovačka i jurcanje po revolucionarnom kaosu Praga. Izrazitu sklonost Demokratskoj stranci naslijedio je od oca, pa je i on, kao i otac, bio više, manje njihov čovjek. Ali opet takav da je organizirao ljevičare u stranci, pa i izvan nje, čak i radikale, kako bi isprovocirao “mrtva puhala” u stranci da se pokrenu i reformiraju. 

Jedno kraće vrijeme uređivao je mjesečnik The New Democrat. Koji je povremeno izlazio, a nekad, doduše, i ne.  Schlesinger mlađi i danas bez kompleksa priznaje da se na pisanje knjiga odlučio relativno kasno, s obzirom na sklonost punjenja životopisa eksplozivnim sadržajima, i to zato što ga je bilo strah, a to je doista jedino što se danas može naći da ga je ikad bilo strah, da neće biti dostojan obimnih opusa njegovih djedova s Harvarda i oca. 

Njegova knjiga iz 1982. “Bitter Fruit: The Story of the U.S. Coup in Guatemala” bila je, međutim, prava bomba. U njoj je kao nitko ranije u SAD-u raskrinkao mnoštvo detalja o državnom udaru koji je CIA 1954. isprovocirala u Gvatemali kako bi srušila tatamošnju demokratski izabranu vlast, pa tako i medijsko smišljeno dezinformiranje američke javnosti. 

Tim državnim udarom u Gvatemali otvorila su se vrata pakla. Uslijedila su jeziva desetljeća vojnih hunti koje su potamanile desetke, možda i stotine tisuća ljudi, građanskog rata u kojem su s druge strane stajale gerilske organizacije i tako sve do 1996.  Bio je to i jedan od važnijih razloga, pa i pokazatelj dobre volje prema Gvatemali, što ga je SAD 1990. poslao u tu zemlju da prati predsjedničke izbore. 

Iste godine, u vrlo sličnoj misiji, pratio je i prve demokratske izbore u Bugarskoj, a 1993. bio je u skupini američkih diplomata koje je predvodio Jimmy Carter koja je pratila izbore u Paragvaju. Schlesinger pritom nikad nije bio onaj koji bi bilo što prešutio.

U famoznom dijelu koji se predbacivao ministru Barišiću Schlesinger je objasnio koliko je nemoguće, neprovedivo, možda čak i štetno pokušati organizirati skupinu od stotinjak demokratskih država svijeta unutar UN-a koje bi onda, kao formalno tijelo, mijenjalo diktatorsku ili autokratsku prirodu problematičnih režima. 

Jedan od argumenata je bio i taj da je SAD naprosto upropastio svoj autoritet demokratske sile u UN-u neobaziranjem na to što pri napadu na Irak i rušenju Sadama Huseina Washington nije tražio legitimaciju u UN-u. 

Schlesinger je u nedavnom članku nabio na nos i SAD-u i Rusiji i Kini vojni intervencionizam, bez sumnje sasvim ilegalan prema međunarodnom pravu, što je ocijenio vrlo problematičnim, ako ni zbog čega drugog onda zato što je riječ o stalnim članicama Vijeća sigurnosti.  I to sve u doba koje se, ima već neko vrijeme, naziva razdobljem novog hladnog rata.