News

Komentari 177

'Ostavljeni smo i zaboravljeni, obnovu možemo samo sanjati'

'Ostavljeni smo i zaboravljeni, obnovu možemo samo sanjati'

Ovog nije bilo ni nakon rata, a vjerujte mi bilo je gadno. Ali tad je bilo mladih, koji su vratili život u grad. Sad ni toga nema, mladi su pobjegli u Zagreb ili na more, neki i u inozemstvo, kaže nam Petrinjanin

Opet vi došli nama u goste. Evo ga, sve je isto kao kad ste došli prvi put. Nešto se ruši, ali gradnje nema. Neće je ni biti, ljudi su izgubili nadu i napuštaju grad, govori nam to ogorčeni Petrinjac kojeg smo zatekli i prije nekoliko tjedana kad smo bili u obilasku toga kraja.

POGLEDAJTE VIDEO: Rušenje zgrade u Petrinji

Sreli smo ga jučer dok je sjedio sam u parku i gledao u razrušeni grad.

- Ovog nije bilo ni nakon rata, a vjerujte mi bilo je gadno. Ali tad je bilo mladih, koji su vratili život u grad. Sad ni toga nema, mladi su pobjegli u Zagreb ili na more, neki i u inozemstvo. Ostali smo mi penzići, a mi ne možemo vratiti život - tužno nam je rekao.

Nakon kratkog razgovora, pozdravili smo se s našim prijatelj i uputili prema, nekad, žili kucavici Petrinje. Prema tržnici. A tamo radi jedan štand iza kojeg stoji nasmiješena teta.

- Joj, ne opet novinari. Samo ste vi ostali koji nas obilaze, nemojte me fotografirati, neću više. Dosta mi je priče, mjesecima već pričamo, a ništa se ne radi - odmah nam na početku govori prodavačica odmahujući rukom. No, vidjesmo zrele, crvene trešnje na štandu, nismo odoljeli pa smo rekli odlučili kupiti slatke trešnje da barem maknemo gorki osjećaj dok hodamo razrušenim gradom.

'O obnovi grada možemo samo sanjati' 

- Djeco moja, ovdje više nema života. Inače, utorkom je pravo pazarište ovdje, a kako sam ja iz Petrinje dolazim svaki dan. Ali sve je to slabo, nema posla, nema mladih. A kako će i biti, pa vidite i sami kakvo je stanje u gradu. Dolazim ovdje kako ne bi skroz skrenula s uma, ali ipak od nečega moramo živjeti, ali slabo ima kruha. Još traje ova kampanja za izbore pa nam bude još veća muka. Svi sve obećavaju, a obnovilo se ništa. Ovdje neće biti života narednih 50 godina - kaže ogorčena prodavačica.

S pola kilograma trešanja uputili smo se ulicom po samom središtu Petrinje. Tamo nije bilo nikoga, vidjeli smo poneki bager koji gazi po onome što je ostalo od Petrinje te pokojeg napuštenog psa. Hodajući naletjeli smo na jednog gospodina, Peru Ćosića.

- Živio sam u Njemačkoj te sam se odlučio vratiti u ovaj kraj. Pokrenuo sam zdravstveni biznis te imamo puno kontakata s ljudima na terenu, pogotovo po obližnjim selima. Sad pružamo zdravstvenu njegu po kontejnerima. Ljudi su očajni te govore da su zaboravljeni. Jako ružan osjećaj. Uopće nismo zadovoljni s tempom kojim se krenulo u obnovu. Za sad smo samo na rušenju, a o obnovi možemo sanjati. No ja sam optimist, vjerujem da će se život vratiti u Petrinju, nema drugo - s ponosom nam govori Pero.

Nakon razgovora s Perom, krenuli smo prema kontejnerskom naselju u Petrinji. Tamo je trenutno žila kucavica ovog grada, kako nam kažu mještani. A dolaskom smo zatekli i gradnju kontejnera i prostora za poduzetnike koji su stradali u potresu.

U naselju se gradi gospodarska zona 

- Ovdje bi nam trebala doći ljekarna, pošta, neke trgovine. Sve ono što smo imali u gradu, sad bi trebalo biti ovdje. To neće biti loše, ali se ne može dovijeka živjeti u kontejneru, ali nećemo se žaliti. Imamo sve potrebno, ali opet, dom je dom - govori nam Miljenko Mlinarić, koji je u kontejneru među novijim stanarima, u njemu živi mjesec dana.

Dok se s jedne strane gradi gospodarska zona, tik do njih postavljen je šator u kojem stanari kontejnerskog naselja strpljivo čekaju svoj red za cijepljenje. A s druge strane čuje se dječji smijeh, uputili smo se prema tamo, a dočekao nas je novoizgrađeno dječje igralište s 5-6 djece.

- Navikli smo se već na život ovdje. Postali smo susjedstvo. Idemo u goste jedni drugima, družimo se. Zajedno u veselju, ali i tuzi. Ova djeca ovdje nas drže u pozitivi . Ali nadamo se da ćemo se vratiti u normalan život - kaže nam stanarka naselja.

Najčitaniji članci