Ovo je rad Vice Vukova: 'Bosna i Hrvatska bit će u ruskoj sferi'

Hrvatska glazbena, i ne samo glazbena, ikona sedamdesetih, Vice Vukov, 1974. godine je, u okviru studija na Institutu za visoke međunarodne studije Sveučilišta prava, ekonomije i društvenih znanosti u Parizu obranio rad “Jugoslavenska koncepcija miroljubive koegzistencije”, čije teze zapanjuju, a neke od njih se i danas čine izuzetno svježima. Današnje čitatelje iznenadit će Vukovljevi stavovi o Titu, Drugom svjetskom ratu, Titovoj nacionalnoj politici, politici aktivne miroljubive koegzistencije, nesvrstanosti i mnoga druga stajališta.

Studija, čije detalje danas objavljuje novi Express, nastala je tri godine nakon njegove političke kalvarije. Vice Vukov je nakon jednog sukoba s Đorđem Marjanovićem politički stradao kao maspokovac i proljećar, poslije čega se zaputio u Pariz. U taj grad otišao je krajem 1971. godine. Nije bio sudski proganjan, nije zatvaran, ali mu je javni rad onemogućen. On je bio i ostao prvi glas Hrvatske.

Mnoge ne odveć talentirane ljude režimski progoni učinili su žrtvama i dali im aureolu velikih umjetnika, što su oni poslije u mnogo slučajeva kapitalizirali. Vukov je obrnut primjer: on je bio prvi glas bivše države, čudo od dara, na pravdi boga spriječen u bavljenju onim što je najviše volio i u čemu je bio najbolji - ali nikad nije od sebe radio žrtvu, iako je to nedvojbeno bio. Čovjek bi očekivao “desna skretanja”, ali njih nema. Naprotiv. Vukov se ‘90-ih pridružio ljevici...

Koje su znanstvene i istraživačke povijesne teze Vice Vukova?

Vukov je, istražujući dostupnu građu, knjige, zapisnike, protokole, arhive velikih sila, u svojem znanstvenom radu obranio tezu koja se danas čini zapanjujućom. Obično se, naime, misli, kako je čuvena podjela u Jalti, gdje su Churchill i Staljin dogovorili podjelu sfera utjecaja na Balkanu u omjeru 50:50, išla tako da Srbija i Crna Gora spadaju u rusku zonu interesa a Hrvatska i Slovenija u američko-englesku, odnosno, zapadnu sferu.

Posve obrnuto, tvrdi Vukov!

“Studija donosi nekoliko važnih i originalnih teza kojima se objašnjava dio povijesti od kraja Drugog svjetskog rata pa do potkraj Jugoslavije. Prvo, i Vukov smatra da je legendarni dogovor Staljina i Churchilla o ‘fifty-fifty’ utjecaju Zapada i Istoka mogao biti proveden fizičkom diobom Jugoslavije. No pri tome Hrvatska ne bi pripala Zapadu nego Istoku” piše u predgovoru Vukovljeve knjige dr. Ivo Josipović .

Naime, Srbija je preko Karađorđevića kraljevskim vezama bila bliska Britaniji, a za Hrvatsku i BiH smatralo se da su zbog svog ondašnjeg političkog vodstva, mahom politički odgojenog u Moskvi, dio istočnog bloka.

I tu Vukov daje Titu prvu pohvalu, piše također Josipović, jer je dugoročno spriječio da Hrvatsku zadesi sudbina tzv. zemalja satelita u političkom lageru SSSR-a. Činjenicu da je stvaranje NATO-a i Varšavskog pakta fizičku podjelu Jugoslavije činilo ‘preskupom’ zbog opasnosti od svjetskog rata, a da je politička konfrontacija onemogućavala konsenzualno upravljanje Jugoslavijom po načelu 50:50, Tito je vješto iskoristio i izgradio samostalnu poziciju Jugoslavije…

A Vice Vukov

piše sljedeće:

“U prosincu 1943. general Maclean, šef britanske vojne misije pri Titovu partizanskom Vrhovnom štabu, u svojem je izvješću britanskoj vladi izrazio strahovanje i zabrinutost zbog činjenice da stanje u Jugoslaviji sve više kontroliraju komunisti.

‘Imate li namjeru’, rekao mu je Churchill, ‘da nakon rata prihvatite Jugoslaviju kao svoju domovinu?’

‘Ne, gospodine’, odvratio mu je general. ‘Niti ja. I zbog toga taj problem nas ne interesira’, dodao je britanski premijer.

Ova anegdota – piše Vice Vukov – u čiju autentičnost nema razloga sumnjati, govori možda bolje od ikakve druge deklaracije, o stvarnim interesima velikih sila i o igri u kakvu su se tijekom rata upuštale u svojoj politici prema malim narodima...  

Ovdje se, međutim, potrebno vratiti britanskom projektu o eventualnoj podjeli Jugoslavije na dvije nezavisne države, piše Vice Vukov pa nastavlja:

- Velika Britanija je, naime, predviđala da bi jedna od tih dviju država, Srbija, bila ‘monarhistička i agrarna’, što će reći pod utjecajem i kontrolom Zapada. Druga, koja bi obuhvaćala Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, bila bi komunistička, dakle sovjetska akvizicija. Nije se radilo, dakle, samo o raspadu Jugoslavije i o stvaranju dviju neovisnih država nego o podjeli njezina teritorija među (budućim, sad latentnim) suprotstavljenim vojno-političkim blokovima! Ovaj podatak je zapravo dokaz da je već u to doba postojala čvrsta uzročno-posljedična veza između sovjetske politike interesnih sfera i nacionalne politike (svaćene u našem, dakle etničkom smislu) unutar Jugoslavije, koja nije bila uvijek dovoljno jasna glavnim akterima zbivanja…

Vukov navodi i jednu vrlo preciznu najavu važnog ruskog dužnosnika Andreja Višinskog, koji je rekao:

- Velika Rusija će imati prirodnu granicu s Italijom - navodi Vukov riječi A. Vichinskog, citirane prema Jesusu Hernandezu, odnosno njegovoj knjizi “Velika izdaja” (“La grande trahison”).

Vukovljeve rečenice o Titovoj politici - ovaj je rad tiskan kao knjiga 2006. - iznenađuju. Legendarni pjevač biranim je riječima, naime, opisivao politiku čovjeka čiji mu je režim uništio blistavu karijeru.

- Tito kao komunist nije se borio samo protiv njemačkih okupatora nego i protiv srpske monarhije - piše on pa nastavlja u sličnom stilu:

- Pokazalo se da se partizanski pokret, utemeljen na suradnji različitih jugoslavenskih nacija, uspješno suprotstavio nacionalističkoj netolernanciji i isključivosti... Istodobno se nametao jedan drugi problem. Sljepilo nacionalističke mržnje tvorilo je onu ‘pukotinu’ koja se sve više širila, kroz koju se provodio utjecaj velike svjetske politike na unutarnje prilike. Hrvatski nacionalisti bili su saveznici Nijemaca, ali su isto tako bili spremni pridružiti se bilo komu radi očuvanja stečenih pozicija. Srpski nacionalisti su bili isto tako spremni upravljati se sličnom politikom...

- Hrvatskim ekstremnim nacionalistima brzo je izostala potpora naroda pa su bili osuđeni da podijele vojni poraz s Nijemcima jer su za njih bili vezali svoju sudbinu - piše Vukov (str. 41). Politika srpskih nacionalista je bila, nastavlja on, nešto spretnija jer, surađujući s Nijemcima, nisu nikad odbacili britansku političku kartu. Tito i njegovi partizani nastojali su svim silama uništiti srpske kraljevske snage, što nije ostalo bez britanskog negativnog odjeka.

Tito je, dakle, prihvaćao britansku pomoć, ali se istodobno borio i protiv četnika, koji su gotovo do kraja rata predstavljali jugoslavensku kraljevsku vladu koja se početkom rata sklonila u London pod zaštitu savezničke Britanije.

“Vukov je oduvijek, a posebno danas, kad je stvaranjem hrvatske države konačno riješeno hrvatsko nacionalno pitanje, hrvatstvo smatrao ne samo ljubavlju prema domovini nego i ljubavlju prema ljudima koji u njoj žive. Upravo zato, smatrajući da se danas rješavanjem socijalnih pitanja dokazuje domoljublje, Vice se okrenuo socijaldemokraciji. U Saboru, kao SDP-ov zastupnik, Vice Vukov nije govorio puno. Ali svaki je od njegovih govora bio izbrušena minijatura koja ga je predstavljala kao intelektualca svjesnog problema društva u kojemu živi, s jasnom vizijom na koji ih način treba rješavati”, napisao je Ivo Josipović u predgovoru knjizi “Moji pariški zapisi: Jugoslavenska koncepcija miroljubive koegzistencije”.