Na portal se također možeš prijaviti i
putem svog Facebook ili Google računa.
ili Prijava Prijavi se
Najnovije vijesti iz Hrvatske i Svijeta na 24sata

Pad Titovog špijuna: Uvrijedio Srbe i brzo postao živi mrtvac

7. DIO: Svakog dana donosimo feljton o Ivanu Krajačiću zvanom Stevo, čovjeku koji je s Josipom Brozom Titom imao posebnu vezu, a kojeg su se mnogi bojali

Autor Boris Rašeta

“Ja napuštam ovaj svijet svjestan da sam za svoju Hrvatsku napravio dovoljno. Znam, ti misliš da bolujem od posebne ljubavi prema Hrvatskoj. To je točno, bolujem i od toga. Budi oprezan kako pišeš o obavještajnoj djelatnosti Ivana Krajačića, španjolskog borca. Ne škrtari s pohvalom jer ja sam bio i jedan mali bog, kaži i to…”

Ivan Stevo Krajačić, u ispovijesti Antonu Duhačeku

Jovanka, Stevo, Brk

U trokutu Stevo Krajačić – Jovanka Broz – Ivan Mišković Brk, neke relacije nisu posve jasne.

Jasno je da su Jovanka Broz i Stevo Krajačić cijelo vrijeme svog poznanstva bili u izvanrednim odnosima. Sigurno su bili prijatelji i ljudi koji su jedno drugome, u teškim trenucima, snažno vjerovali. Krajačić je s prethodnom Titovom ženom Hertom bio u izuzetno lošim odnosima. Možda ne bi bilo pretjerano reći da su se mrzili.

Jovanka Broz svakako je, međutim, mrzila Ivana Miškovića Brka, iako je bio hrvatski kadar, a Jovanka je takvima, iako je bila Srpkinja, vjerovala jer ih je doživljavala kao svoju bazu. Treća relacija u tom je smislu najnejasnija – dok mnogi izvori, doduše bez presudnih dokaza, tvrde da je Ivan Mišković bio Krajačićev kadar, pa i njegov ‘liebling’, koji je s Krajačićem postavljao paklene naprave 1942. godine, Mišković takvu bliskost negira. Je li to samo zato što u bivših obavještajaca visoka obavještajna kultura ostaje sve do smrti ili zato što između njih doista nije bilo dubljeg savezništva, otkrit će, možda, dokumenti.

FELJTON: NAJTAJNIJI AGENT (1. DIO) Odnos prožet tajnama: Zašto je Tito najviše vjerovao špijunu?

Brk odbio Jovankinu naredbu - tu je počeo njegov pad...

Brk tvrdi da mu je Jovanka jednom naredila da obavi neki posao, suprotno volji Josipa Broza. On je uzvratio da izvršava samo Titova naređenja. Jovanka mu je uzvratila: “A, tako, druže!” i tu je počeo njegov pad… Njega i njegova brata Milana optužila je kao nacionaliste, i nije se smirila dok ga nije maknula sa scene. Ivan Mišković Brk danas živi u Istri, ali ne želi govoriti o tim događajima. U dokumentu partijske komisije koja je ispitivala “slučaj drugarice Jovanke Broz”, navodi se njegova, očito intenzivna, dvojba.

“Zašto je ona sve to radila i tako se ponašala”, zapitao se Mišković. “Je li u pitanju primitivna i neutaživa želja za vlašću, slavom i sjajem ili je u pitanju nešto drugo, odnosno, može li to raditi normalan čovjek?”

Mišković dodaje da je, ako je Jovanka normalna, sigurno radila za nekoga tko ju je koristio za svoje ciljeve. “Ako pak nije normalna, moralo bi se ustanoviti tko je došao do spoznaje o bolesti kod nje i tko je koristio takvu ličnost za svoje ciljeve…”, upitao se zagonetno general.

Foto: screenshot/Youtube

“Ako je Jovanka Broz bilo kada postala nečiji plijen”, dodaje Mišković, “iz ovih ili onih razloga, onda je očito bila riječ o direktnom ugrađivanju preko nje tog nekog u naš politički vrh…”

Jesu li “ti neki” Rusi, Nijemci ili netko treći, Mišković ne navodi. U dokumentu su nabačene aluzije kako je Jovanka još za vrijeme rata vrbovana za Gestapo, ali te su aluzije nedvosmisleno pokazane kao neutemeljene priče. Rusi su, preko Krajačića, puno sumnjiviji.

Brk tvrdi da mu je i Tito, očito sumnjajući, rekao: “Što Jovanka ima protiv vas, mora da ste je negdje pričepili? U top bi vas stavila, tko nju inspirira na takvu hajku? Tko stoji iza nje, tko ju je smotao?” I Rato Dugonjić vjerovao je kako su Jovankini napadi na jugoslavenske službe sigurnosti bili inspirirani nekom drugom službom sigurnosti.

Čijom – nije rekao.

Jovanka Broz u svakom slučaju, tvrdi se u istom dokumentu, imala je presudan utjecaj na odabir kadrova u kabinetu predsjednika Republike. Često je davala mišljenje i o partijskim ili državnim rukovoditeljima, pa je brojnima prouzročila velike nevolje, ali je njezin utjecaj usmjeravao i cijelu državu… Ako je Krajačić na nju utjecao toliko koliko se misli, jasno je da je raspolagao praktički beskrajno moćnom polugom ostvarivanja vlastitog političkog utjecaja.

24sata | Autor: 24sata Foto: 24sata

U vezi s primjedbama koje je Jovanka Broz iznosila na rad Vojne službe sigurnosti, Titov tajnik Vrhunec smatra da je nekog utjecaja imala i 21. sjednica Predsjedništva SKJ u Karađorđevu, “što je za nju bila neka vrsta šoka, jer je bila u dobrim odnosima s Perom Pirkerom, Savkom Dabčević-Kučar i Mikom Tripalom, a bila je protiv toga da se predsjedniku Republike daju žalbe upućene iz Podravske Slatine (riječ je o žalbama Srba na jačanje hrvatskoga nacionalizma)”.

U vezi s tim, on dalje iznosi da je Jovanka Broz mislila da “sama može da odredi što je dobro, a što nije, pa je možda bilo tako iz bojazni da se ne otkrije ako kod tih odluka negdje pogriješi, a to može utvrditi vojna sigurnost”.

FELJTON: NAJTAJNIJI AGENT (2. DIO) Špijuni koji su obožavali Tita: Za lojalnost im je praštao sve...

Mirko Vrhunec iznio je tvrdnju da se Stevo Krajačić vrlo često javljao telefonom Jovanki Broz i dolazio kod nje. Ovaj navod Vrhunca potvrdio je i Aleksandar Šokorac u svojoj izjavi.

Ljubičić je naveo da ga je Vrhovni komandant jednom prilikom pitao: “Tko obavještava Jovanku Broz o nekim stvarima?” a zatim rekao: “Jovanka ima jednu grupu bivših udbaša koja je dobro obavještava o događajima u Hrvatskoj (mas-pokret).” Na Ljubičićevu konstataciju da vojna organizacija nije s tim upoznata, Vrhovni komandant nije tražio da se to provjeri. Ljubičić dalje iznosi da je Jovanka Broz bila u toku o svemu, da se u rezidenciju moglo ulaziti samo po njenom odobrenju i bez suglasnosti nadležnih službi iz rezidencije te da je za nju glavni autoritet bio Stevo Krajačić koji je u rezidenciju mogao doći u svako doba. Ona se s njim o svemu konzultira i s njim surađuje.

Foto: 24sata/24sata

Ljubičić je rekao Komisiji SKJ da su se preko Jovanke Broz uručivala neka pisma iz JNA za Vrhovnog komandanta i da ga je zaobilazila kada je primala pojedine pripadnike JNA (pukovnik Rusić).

S tim u vezi, on je istaknuo: “Ako će se neko iz JNA žaliti Jovanki Broz, a ona o tome odlučivati – onda nema JNA.” U vezi s pokušajima vanjskog utjecaja na rezidenciju i na odnose u rezidenciji, Rato Dugonjić je šire izlagao i istaknuo da je čest gost Jovanke Broz bio Stevo Krajačić koji “ne samo da ima veliki utjecaj na drugaricu Jovanku, nego je on na neki neobjašnjiv način jedina osoba koja ima pristup u rezidencije... što je izvan svih normi koje su postavljene za ulazak u rezidencije kada predsjednik Republike nije tamo”.

Vladimir Bakarić, govoreći o organizaciji službi u rezidencijama, rekao je da ga je Jovanka Broz jednom pozvala da dođe na Brijune da joj pomogne u nekim stvarima i da su on i Edvard Kardelj tom prilikom razgovarali s njom i s predsjednikom Republike. Dalje je rekao da je shvatio da postupak prema njoj, u toj cijeloj situaciji, nije bio sasvim ispravan, posebno što se tiče Miškovića i da joj je dao podršku. Dodao je da je o tome razgovarao s nekim drugovima, među kojima i s Ratom Dugonjićem.

FELJTON: NAJTAJNIJI AGENT (3. DIO) 'Ustaše su Nevenki prvo kuhali noge, a onda su je likvidirali...'

Bakarić je dalje rekao da ga je Jovanka Broz poslije toga pozvala još jedan put i to preko Steve Krajačića, ali da je bio bolestan i nije mogao otići. Dodao je da je bilo još nekih poziva preko Steve Krajačića da dođe kod Jovanke Broz. U vezi s tim, iznio je da je Stevi Krajačiću oštro prigovorio jer su kod njega počeli dolaziti pojedinci iz redova hrvatskih nacionalista koji su izbačeni iz Partije i zbog toga što je Krajačić poduzimao korake da neke od tih ljudi primi i predsjednik Republike.

U prisutnosti predsjednika Republike, Stane Dolanc i Rato Dugonjić razgovarali su s Jovankom Broz u Karađorđevu. Dolanc je iznio da su, zajedno s predsjednikom Republike, od nje tražili da vrati dokumente za koje tvrdi da ih posjeduje o pojedinim rukovoditeljima i da iznese što je to s “prljavim rabotama koje se vrše protiv nje”. Ističe da je Jovanka Broz, “blago rečeno, krajnje nekorektno odbila da predsjedniku Republike dâ bilo što od toga”. Predsjednik Republike tom je prilikom Jovanki Broz rekao: “Ja sam generalni sekretar Partije i tražim da mi daš dokumente ako ih imaš”, na što je ona odgovorila:

“Ne dam”, što je ponovila dvadesetak puta.

Dolanc iznosi da je Jovanka Broz dalje rekla: “Uostalom, tu je Stevo Krajačić i neka i on bude prisutan razgovoru.” Na to su joj Rato Dugonjić i Stane Dolanc rekli da ne žele da u prisutnosti Steve Krajačića razgovaraju s njom i predsjednikom Republike, s čime se i predsjednik Republike složio. Napominje da je taj razgovor prekinut bez rezultata.

Također iznosi da su privatni i neformalni kontakti predsjednika Republike i Jovanke Broz s najbližim političkim suradnicima predsjednika Republike bili dosta intenzivni u toku 50-tih i 60-tih godina, dok su se poslije znatno smanjili zbog nagomilanih obaveza i zdravstvenog stanja predsjednika Republike.

Dodaje da su, međutim, u čitavom ovom razdoblju, pored drugova Edvarda Kardelja, Vladimira Bakarića i poslije Džemala Bijedića i Stane Dolanca, češće pozivani ili primani na Brijune i u Beogradu Stevo Krajačić, Svetozar Vukmanović – Tempo, Miroslav Krleža sa suprugom i Vladimir Velebit sa suprugom, Ljubo Ilić sa suprugom, Beba Kreačić, Zdravko Pečar, Veda Zagorec, Berta Tičak i dr. Pri tome ističe da je bilo uočljivo da je Jovanka Broz posvećivala posebnu pozornost održavanju ili obnavljanju kontakata s pojedinim od ranijih rukovodećih drugova, među kojima i s Mijalkom Todorovićem, Ivanom Gošnjakom, Margom Popović, Otmarom Kreačićem, Jeftom Šašićem i drugima.

Aleksandar Šokorac iznosi da je, u odnosu na najbliže suradnike predsjednika Republike, iako je u tome bila opreznija, Jovanka Broz na različite načine nastojala izolirati predsjednika Republike od ostalih rukovodećih drugova, pa čak i razviti određeno nepovjerenje prema njima. Ističe da se to osjećalo iz cijele atmosfere odnosa koje je Jovanka Broz stvarala.

Pogreška karijere - incident oko Jasenovca

Đuro Zagorac precizno je opisao prijelomni skandal Krajačićeve karijere. To je sukob sa srpskom delegacijom oko Jasenovca. Na mjestu tog logora godinama nije bilo nikakvog spomen-obilježja, pa se stanovništvo iz srpskih krajeva Potkozarja te dijela Slavonije tamo spontano okupljalo. Primijećene su brojne pljačke posmrtnih ostataka žrtava, uzimanje preostale zlatnine, prekopavala se zemlja. Oko Jasenovca se zbog toga počela stvarati politička napetost unutar Partije. Rasle su i međunacionalne tenzije. Partijski vrh – a to je sigurno bilo i Krajačićevo mišljenje – nije rado potencirao mjesta međunacionalnih obračuna.

FELJTON: NAJTAJNIJI AGENT (6. DIO) Jovanka je čekala sa zapetim pištoljem: Bojim se, ubit će ga!

Takve je konflikte Partija gurala pod tepih, jer se pretpostavljalo da bi izgradnja novog društva trebala počivati na principima “bratstva i jedinstva” te da sjećanje na žrtve međusobnih pokolja stvara novu zlu krv. S druge strane, žrtve su uvijek pripisivane fašistima jer je takva, beskonfliktna teorija, onemogućavala prepirke o broju žrtava, otvaranje debate o međunacionalnim sukobima u prošlosti itd.

Ono što komunisti nisu znali jest činjenica da je takvo potiskivanje konflikta moralo uvećavati traume koje su, zakonomjerno, poslije izbile punom snagom, pa i jače no što bi izbile da je na vrijeme izvršeno ono što Nijemci zovu suočavanje s prošlošću.

Prošlost se kasnije vratila kao bumerang. Sve su strane u ratovima koji su izbili nakon 1991. smatrale da su oštećenije od drugih, da su njihove žrtve brojnije, nevinije, uzaludnije od drugih. No, otvaranje pitanja broja žrtava cijelo je poslijeratno razdoblje bilo onemogućeno strašnim tabuom – onaj tko bi u njega dirnuo, bio bi žigosan kao neprijatelj i odbačen. Takva je sudbina zatekla, recimo, Franju Tuđmana – on je smatrao da je mit o 700.000 jasenovačkih žrtava moćna poluga držanja Hrvatske u podređenom položaju u jugoslavenskoj federaciji, oružje trajne ucjene. Hrvatski komunisti su, pak, nerado gledali na podizanje monumentalnog spomenika u Jasenovcu jer su se plašili kako će na taj način Srbi dobiti moćno simboličko oružje u predstojećim političkim bitkama. Nacionalno je pitanje, kao što smo već rekli, u socijalističkoj Jugoslaviji bila os oko koje se sve vrtjelo. Znalo se da je nacionalizam jedina alternativa socijalizmu i njegov smrtni neprijatelj; znalo se da je uz nacionalnu priču vezana i Crkva, ali se znalo i to da razumno balansiranje, arbitriranje u nacionalnim sukobima, Josipu Brozu Titu jamči doživotnu moć – on je kao arbitar u nacionalnim pitanjima, poput Pape, uživao u dogmi o nepogrešivosti u stvarima doktrine. Utoliko je Titu odgovarala stalna smjena “klasnog” i “nacionalnog” na dnevnom redu – u društvu bez napetosti on bi ostao lišen značajnog dijela moći.

“Pred vratima predsjednika Sabora SR Hrvatske, druga Ivana Krajačića Steve, pojavila se delegacija Jasenovca, na čelu s predsjednikom općine”, piše Zagorac o početku događaja koji će od 1967. do 1968. dovesti do Krajačićeva poskliznuća. “Oni su zakucali na troja saborska vrata, vjerojatno po savjetu svojih moćnih zemljaka iz Beograda jer drug Stevo im je bio, pored ostalog, i komšijski blizak. No, stvar nije bila jasna u (toj) blizini. U tom susretu, kako kažu, bila su zbunjena oba predsjednika; saborski je govorio da mu tu ništa nije jasno “i da su stigli na pogrešnu adresu”. Drugi je, vjerojatno impresioniran mjestom i govornikom, ostao glede konačnog zahtjeva također nejasan! Razišli su se dosta tugaljivo, kako i priliči konfuznim situacijama...”

Mile Dragić, učitelj, partijski čelnik općine, ovako je opisao taj događaj.

“Pozvaše mene jednog dana i kažu mi da vodim novu delegaciju u Zagreb, jer je dogovoreno da nas primi predsjednik Sabora i da nam kaže što da radimo s ovim prostorima logora. Stigli mi, ali gle čuda! Drug Krajačić je bio vrlo nervozan, govorio je povišenim tonom, naglas komentirajući: ‘Šalju mi ljude koji o politici pojma nemaju...’

Mi zbunjeni i skrušeni, gotovo da smo bili izbačeni…”

Na Krajačićevu rečenicu da Hrvatska nema ni graditelja ni sredstava za izgradnju spomen-obilježja, general Ivan Gošnjak rekao je da će vojska osigurati sve što bude trebalo.

“Uvrijeđeni Jasenovčani su se pribrali i još više počeli zaokret prema drugovima u Beogradu”, piše Zagorac i dodaje kako je tada na scenu stupio Boško Šiljegović, general-pukovnik, jedan od vođa ustanka na Kozari, koji je pozvao izaslanstvo Jasenovca u Beograd.

“Jednog jutra, vrlo rano, pozvaše se Jasenovčani, kojima je rečeno da će ih primiti drug Tito. Mile Dragić nije stigao ni da se obrije, zbog čega je bio ozbiljno ukoren. Impresioniran Titom, siromah Mile nije uspio ni da zapamti gdje je sastanak održan, gdje je Broz primio izaslanstvo, kao ni tko je sve bio prisutan. Dragić pouzdano zna da su tu, pored Tita, bili još i Ivan Gošnjak i Nikola Mincev. Gošnjaka je Dragić poznavao prema liku, a za Minčeva zna da je bio po tome što ga je Broz, po prezimenu, pitao da li u ‘svojoj kasi’ ima novca da se nešto gradi u Jasenovcu. Ovaj je odgovorio riječima da se nešto može naći. Gošnjak je bio ministar obrane, a Mincev ministar financija”, piše Zagorac.

FELJTON: NAJTAJNIJI AGENT (4.DIO) Špijun: Druže Tito, Staljin mi je osobno naredio da vas ubijem!

Ostalo je urezano u sjećanju da je Broz, prilikom razgovora, upozorio da je Jasenovac bio “odmazda prema nedužnom narodu” i da od njega ne treba praviti nikakvu “jadikovku”, već mjesto gdje će se okupljati mlade generacije, mjesto za evociranje, ali i mjesto za nadahnuća. Mile Dragić, s kojim je Zagorac razgovarao, bio je sasvim siguran da je u toj prilici spomenuto, kao obavezno, i podizanje nove škole.

“Prije dolaska ove delegacije”, kaže Zagorac “čuo sam od upućenih da je pitanje Jasenovca raspravljano i na najvišoj razini, na sjednici partijskog Politbiroa. Tom tijelu bilo je predočeno i mišljenje predsjednika Sabora Hrvatske Ivana Krajačića Steve. On je, naime, upozoravao da je podizanje spomen- obilježja na mjestu bivšeg logora ‘teško izvedivo’, jer je riječ o prostoru koji se nalazi u nepristupačnom močvarnom terenu, u najtežem dijelu Mokrog polja, i ako to bude obveza Hrvatske, ona je ne može ispuniti. Jer, kako je rekao, ona nema ‘ni graditelja, ni sredstava’.”

Na ovo je, isto tako oštro, reagirao Gošnjak, govoreći da je Jasenovac “hrvatska sramota” i da vojska, ako treba, može isušiti i more i kad je u pitanju mehanizacija, nema se što brinuti. Prije odlučivanja znalo se i za prijetnju Boška Šiljegovića, koji se zarekao narodu, da će oni, ako to ne učini država, sami podići spomenik žrtvama Jasenovca, na bosanskoj strani i to od crnog švedskog mramora.

Za dvije godine izrastao je memorijalni kompleks Jasenovac. Projektanti i izvođači ugradili su u njega Titove želje, pa je podignuta škola, muzejski prostor, hotel. Dominantno mjesto pripalo je spomeniku u obliku cvijeta, čiji je autor beogradski arhitekt, profesor dr. Bogdan Bogdanović.

Događaji koji su prethodili svetkovini, održanoj na Dan borca, 4. srpnja 1966. godine, najavili su novu buru oko Jasenovca. Pod oštrom Titovom kontrolom, ona se smirivala, ali nikad nije iščezla. A poslije Brozove smrti oko Jasenovca nije bilo samo bure, već i pravih oluja...

Raja Nedeljković, šef boračke organizacije Srbije, u svojim memoarima pod naslovom Gluve godine piše ovako:

“Tri dana poslije Brijunskog plenuma predvodio sam izaslanstvo Srbije na otkrivanje spomenika Jasenovcu. Godinama je Aleksandar Ranković inzistirao da se Jasenovac obilježi i logor sačuva od zaborava. Godinama su Bakarić i mnogi drugi odbijali i odlagali postavljanje spomenika. I, konačno, Kameni cvijet, kao trajni spomenik za više tisuća nevinih žrtava ustaškog pokolja, našao se na tom prostoru.

Predvečer, 3. srpnja 1966., na mjestu proslave okupile su se već sve zvanične delegacije republika i pokrajina i izaslanstva gradova Europe gdje su bili Hitlerovi logori smrti. Domaćin je bio Stevo Krajačić, predsjednik Sabora Hrvatske.

Rano ujutro svi smo se okupili u sali Kulturnog doma u Jasenovcu”, sjeća se Nedeljković.

“Uoči početka svečanosti primijetili smo da nema ni Vladimira Bakarića, ni Steve Krajačića. Rijeka ljudi pristizala je sa svih strana i odlazila nasipom do spomenika. U sali se, zbog protokola, vidim, nešto uzmuvali. Trče od Mike Špiljaka do predsjednika općine Novska. Umjesto da proslava počne u devet sati, kako je bilo zakazano, netko iz protokola nas obavještava da je predsjednik Novske otišao na autoput pričekati Stevu Krajačića. Svečanost je kasnila već pola sata, a njih još nije bilo. Kažu nam: ‘Zakrčen put, pa ne mogu dužnosnici da se probiju do Jasenovca.’ Prolazi narod i mi pitamo gdje je zakrčen put. Oni nas začuđeno gledaju i kažu da nije nigdje.

Konačno se pojavljuje predsjednik Novske, ali bez Krajačića. Na brzinu podijeli plakete četrdesetorici bivših logoraša, koji su u pobuni, 1944. godine, pobjegli iz logora.

Domaćin Stevo Krajačić nije se pojavio ni kad je počela svečanost kod spomenika. Na pozornicu se popeo Marko Belinić.

– Drugovi i drugarice – rekao je on – ovaj logor ovdje gdje danas otkrivamo spomenik podigli su njemački fašisti da bi uništili hrvatske komuniste i rodoljube...

Na te riječi nastade žamor.

Član delegacije Srbije Laza Dačić, iz Srijema, kaže mi:

– Čuješ li ti ovo?

– Čujem – velim – ali šuti.

– Kako da šutim – buni se Dačić – pa znaš li da su u kolovozu jedne noći ustaše upale u zoru u moje naselje, u moju kuću. U košulji sam pobjegao kroz prozor i ostao živ. Ja jedini. Ustaše su mi poklale oca, majku, brata i sestru.

Raziđe se onaj narod, nekako potišteno, a protokol nas obavijesti da je ranije zakazani službeni ručak u Novskoj – otkazan. Stigoše me usput predsjednik Novske, Štefica Špiljak i Soka Krajačić, inače supruga Marka Belinića. Kažu: stigao Stevo Krajačić i zakazao ručak u toplicama Lipik.

Konačno smo se našli u tom restoranu. Direktor hotela sada sjedi s nama i vajka se:

– Evo, drugovi, noćas od pola jedan sam na nogama. Naiđe drug predsjednik Sabora Stevo Krajačić i diže me iz kreveta. Kaže mi da spremam ručak za ovu svečanost i da obavezno ispržim žablje batake. Odmah sam poslao pet ljudi da hvataju žabe, a u zoru još pet. Uspjeli su. Evo, žablji bataci se prže...

Konačno stiže i službena kolona automobila. Unutra Stevo Krajačić, Mika Špiljak, Đuro Pucar, Džemal Bijedić, Marko Belinić...

U prolazu, Belinić mi se uzbuđeno žali da u ovoj pometnji promjene nije stigao obavijestiti slovensku delegaciju i još neke strane delegacije.

Za stolom, nađoh se točno preko puta Steve Krajačića. U jednom trenutku, Krajačić se povišenim glasom obrati Marku Beliniću:

– Je li ti, Marko, jesam li ja tebi naredio da ti glasaš za ovog našeg Đuru Pucara, koji je ostao bez posla, da on postane predsjednik Saveza boraca Jugoslavije? A ti glasao za Aleksandra Rankovića.

Marko se vrpolji i šuti, a Stevo se obrati Džemalu Bijediću i prekori ga zašto oni tvrde da su podigli husinske rudare na ustanak, a trebalo bi da znaju da je to uradio on, Stevo Krajačić, i drugi drugovi iz Hrvatske.

Svoje otrovne strijele Krajačić uperi prema meni:

– A vi, gegule i reponje? Seljačine, Srbi? Hoćete da podižete rafinerije u Novom Sadu i Pančevu? Što vi znate što su rafinerije? U to se mi razumijemo, a vi znate samo svinje da tovite. I puno vas je ostalo, da znaš! Ostao sam bez riječi, u magnovenju mi sinula misao da zgrabim bocu sa stola i da ga raspalim po glavi. Stezao sam rukama rub stola da se suzdržim.

– Slušaj ti, đubre jedno – kažem. – Mogu da ti razbijem zube da nemaš čime ‘leba jesti'...

S našom delegacijom izletio sam van, kaže Raja Nedeljković. Iz sale izađoše Mika Špiljak, Đuro Pucar i Marko Belinić. Nagovaraju nas da se vratimo.

Špiljak objašnjava da će oni to raščistiti u Zagrebu jer se Krajačić, kaže, mnogo osilio. Svakog drugog dana cisterne mu dovoze morsku vodu za njegov bazen u vili u Zagrebu.

Odgovorio sam da to ne dolazi u obzir i da ću sutra i tako biti na Brijunima, gdje je skup svih boračkih organizacija, pa ću Tita obavijestiti o svemu ovome. Na tome se i završilo. Zamolih neke drugove koji su polazili u Zagreb da me povezu.

Konačno sam se našao na Brijunima, gdje se 6. srpnja trebao održati sastanak s Titom. Rano tog jutra nađoh se s Vladom Božovićem, predsjednikom Saveza boraca Crne Gore. Šetali smo pored mora kad se iza nas zaustaviše kola. Vidimo Tita za volanom u onom njegovom poznatom otvorenom automobilu. Tito mi predloži da odemo na terasu hotela, jer ima još pola sata vremena do početka sastanka.

Uzalud sam Dušanu Petroviću Šanetu objašnjavao da Stevo Krajačić nije uvrijedio mene, nego žrtve Jasenovca i čitav srpski narod”, opisuje Raja Nedeljković.

“Tito me pita”, nastavlja dalje Raja Nedeljković, tada prvi čovjek SUBNOR-a Srbije, “što je to Stevo lupetao u Jasenovcu. Javio mu je jutros Špiljak.

– Pa, druže Stari, ne mogu doći sebi. Tebi je Špiljak sve javio, pa zašto da i ja pričam i da te opterećujem?

Na to mi Tito kaže: – Raščistimo to s Krajačićem. Znaš, Raja, da mi je teže ovo što se dogodilo s drugom Markom, nego da mi je netko najbliži u obitelji umro.

U tome do nas stigoše Đuro Pucar i Vlado Božović, a ja kažem:

– Pa, druže Stari, sve teškoće u ratu i poslije rata nekako smo prebrodili, pa ćemo i ovu.

Đuro se pozdravi s Titom i sjedne za stol. Ne prođe ni nekoliko minuta u razgovoru, a Tito se obrati Pucaru:

– Znaš, Đura, maloprije mi iz Beograda javiše da je Šane Petrović organizirao zbor u Topoli u povodu slučaja Rankovića i da je Šane odlučno istupio i napao Rankovića.

Po drugi put, za dva dana, stala mi je riječ u grlu; pa samo koju minutu prije Tito mi je rekao da mu je strašno žao, a sad se raduje!

U Beogradu sam smatrao da mi je dužnost da o svemu obavijestim Žarka Veselinova i Šaneta Petrovića. Počeo sam im izlagati kako nas je napao Stevo Krajačić i kako je rekao da nas je mnogo ostalo. Šane me u pola izlaganja prekide:

– Tvoj prijedlog da se nešto poduzme, odbacujemo.

Uzalud sam mu objašnjavao da Stevo Krajačić nije uvrijedio mene nego žrtve Jasenovca i čitav srpski narod.

Deset dana poslije upalim televizor i vidim svečani doček nekog stranog šefa države. Mislim da je to bio finski predsjednik Kekonen. Na aerodromu u Puli postrojeni gardisti, crveni tepih, a na tepihu ispred aviona stoji predsjednik Josip Broz Tito. Pored njega – Stevo Krajačić!”

Jasenovački rašomon

“O ovim ujedima pauka, guje i zmije, razgovarao sam i s tri očevica, istina Hrvata”, piše Đuro Zagorac i nastavlja: “Sva trojica potvrđuju činjenicu o neugodnom dvoboju, ali ukazuju i na pretjerivanja Raje Nedeljkovića.

Od Dragutina Stojakovića, koji ne krije da je beskrajno poštovao Stevu, čuo sam da je naglasak bio stavljen na rafineriju, odnosno da je Krajačić tim povodom tvrdio da su to ‘čiste gluposti’ (podizanje novih u Srbiji). Ali, i to da ni Raja nije bio nevin, što se očitovalo u njegovu stalnom začikavanju. Odakle toliko elektriciteta baš u Jasenovcu?

Tom srpsko-hrvatskom danu ‘D’, trenutku bratskog miroljubljenja, prethodio je jedan, uistinu povijesni partijski skup, Četvrti plenum CK SKJ, čuven po političkom odstrelu Aleksandra Rankovića. A baš on, drug Marko, trebao je služiti tu ‘veliku misu’ i to kao predsjednik Saveza boraca Jugoslavije.

Sam način, odnosno obrazloženje smjene Aleksandra Rankovića, izazivao je nacionalnu komponentu; ovom partijskom moćniku u grijeh je stavljena i hegemonistička srpska ideologija, a na njenoj osnovi, onda, i centralizam.

Stevo je bio osobito ponosan zbog rušenja tog ‘bastiona’. Čak je osobno bio posebno radostan, jer su ‘scenarij i režija’ pripadali njegovu autorstvu.

Kako je bilo mnogo očevidaca, koji bi nečim razumnim mogli opravdati njegovo ponašanje u Lipiku, događaj se nije mogao prikriti. Rasplet je, dakle, kao i u svim (sličnim) dramama, morao uslijediti.

Kao predsjednik vlade Hrvatske, Mika Špiljak je iste večeri, odmah po povratku u Zagreb, o svemu obavijestio Vladimira Bakarića. A kako se moglo dogoditi da drug Vlado ne bude na tako reprezentativnom skupu? I njega je zamorio Brijunski plenum, i nije se, kako sam saznao, ‘osjećao dobro’. Osim toga, dogovor je bio da tu partija nema što tražiti; to je trebalo biti sve pod boračkim pokroviteljstvom. Stoga je i trokut – Krajačić, Špiljak i Belinić, to jest, Sabor, vlada i borci – barem što se Hrvatske tiče, bio sasvim dovoljan i reprezentativan.

Već sljedeće godine, Bakarić je sa suprugom Marijom Špoljan-Bakarić, stigao u Jasenovac i održao predavanje mladima iz cijele zemlje.

Poslije primljenog izvještaja, Bakarić se složio sa Špiljkom da oni odmah moraju obavijestiti Broza jer to može i njega ozbiljno ugroziti, s obzirom na njegovo već poznato prijateljstvo s Krajačićem.”

“Špiljak je”, konstatira Zagorac, “već idućeg dana poranio, i na Brijunima informirao Broza o jasenovačkoj svečanosti, ali i o Stevinu ispadu”. Broz se složio i da se prema Krajačiću primjene metode tihe izolacije: da više ne dolazi u Sabor, u kabinet predsjednika, ali da se ne traži njegovo smjenjivanje, to jest, da se sačeka da mu istekne mandat (nešto manje od godinu dana).

Špiljak se vratio u Zagreb i zajedno s Bakarićem je imao obaviti najdelikatniji dio svoje misije: trebalo je pozvati Krajačića i saopćiti mu – kaznu!

Kako je reagirao uvijek postojani Stevo, čovjek tvrđi i od slavenske hrastovine? On je saslušao presude i obrazloženje. Točno je da je bio utučen i savijen malo naniže; izgovorio je samo nekoliko riječi, i to upitnih. Ukorio je Bakarića i Špiljka, postavljajući pitanje:

– Ako sam griješio tako ozbiljno i dugo, što me, kao partijski drugovi, ne opomenuste?

Stevo Krajačić je, po isteku mandata u Saboru, ostao bez funkcije – proglašen je za člana Savjeta federacije. Upućeni su to tijelo zvali “grobljem slonova”. U njega su odlagani živi mrtvaci – funkcionari na koje se ne računa, ali se javno ne želi priznati da ih se Partija odrekla…

Jasenovac kao poveznica Tuđmana i Krajačića

Jugoslavija se, objašnjava Zagorac, nije odricala svojih prava na ratnu odštetu, koja su joj bila priznata na Mirovnoj konferenciji 1945. godine. Najveći dio tih prava, nikada ne ostvarenih, odnosio se na SR Njemačku. Dolaskom socijalista Willyja Brandta na vlast, na čelo vojno poražene, ali ekonomski uskrsnule države, mogućnost Jugoslavije da se o tome razgovara znatno je porasla. Jedna od prepreka za “razračunavanje”, bio je (izgleda tradicionalni) nemar Jugoslavena koji ipak nisu imali točne podatke o našim žrtvama.

“Zato je i dan nalog Saveznom izvršnom vijeću, čiji je predsjednik, prvi poslije Tita, bio Petar Stambolić, o sačinjavanju popisa žrtava rata u Jugoslaviji. I to – baš svih žrtava.

Foto: Wikipedia Petar Stambolić. četvrti predsjednik Predsjedništva SFRJ

U lipnju 1964. godine donesena je odluka, osigurana sredstva i plan (zadanog) zadatka. Cilj popisa bio je da se evidentira svaki državljanin Jugoslavije, koji je u razdoblju od šestog travnja 1941. do 15. svibnja 1945. godine, postao žrtva fašističkog terora, odnosno rata. U tom smislu, trebalo je popisati: internirane, zatvorene, deportirane, odvedene na prisilni rad ili zarobljene, bez obzira na to jesu li ubijeni, poginuli, umrli, nestali ili su preživjeli teror. Dalje, trebalo je popisati: poginule, kao pripadnike jugoslavenske vojske u vremenu od 6. travnja 1941. do 7. srpnja 1941., kao i pripadnike NOV-a i POJ-a ili u savezničkim vojnim formacijama do 15. svibnja 1945. ili umrle do 15. svibnja 1946. od posljedica ranjavanja, ozljeda ili bolesti. 

I, konačno, treću kategoriju, koju je trebalo obuhvatiti, sačinjavali su ubijeni kao civilne osobe prilikom bombardiranja u vremenu od 6. travnja 1941. do 15. svibnja 1945. godine. Oni koji su živjeli na tlu nove Jugoslavije i koji su ratovali na strani četnika, ustaša, domobrana – na strani okupacijskih sila, nisu, dakle, zanimali jugoslavensku vladu. Koliko je mogao iznositi taj broj? Naravno, to nitko pouzdano ne zna, ali se (nepouzdano) može samo ‘točno procjenjivati’. To je i učinjeno, što je pridonijelo još većoj zabuni i raskolu, kako na relaciji pobjednici – poraženi, tako i u međunacionalnom ‘prebijanju’ dugova.”

Popis je obavljen prema uputama stručnjaka Statističkog zavoda Jugoslavije, koji je bio i stručni nositelj posla. Prikupljanje podataka, na način propisan naputkom, nije se mogao ostvariti, konstatirali su članovi Saveznog popisnog povjerenstva, u svim područjima zemlje. Jer, javile su se “objektivne poteškoće”, naročito zbog intenzivne migracije u zemlji. Od rata pa do popisa prošlo je skoro 20 godina. Popis je obuhvatio ukupno 1,107.172 žrtve rata, od koji je 597.323 onih koji su izgubili živote i 509.840 preživjelih.

Rezultati popisa bili su šokantni!

Službeno procijenjene žrtve rata već su bile urezane u svijest ljudi: s njima se započinjalo učenje, živjelo se drukčije.

Uz rezultate popisa stručnjaci su dali i obrazloženje: popisom je obuhvaćeno, realno, od 60 do 65 posto u odnosu na stvarne žrtve rata. U tome je nađeno i uporište da se rezultati ne objave: budući da nisu stopostotno točni, mogli bi, kako je obrazlagano, izazvati samo nova i nepotrebna uznemirenja i trvenja u narodu. Kasnije se pričalo da je bilo sačinjeno samo deset svezaka tog popisa, koji je brzo stavljen u blagajnu i proglašen tajnim.

Do ovih globalnih, kao i “detaljnih” popisnih rezultata, među prvima je došao, razumije se, Ivan Krajačić Stevo. On se tako uvjerio u neke od svojih pretpostavki, pa se, tvrdili su njegovi vjerni suradnici, žestoko rogušio na spominjanje velikih brojki, posebno onih jasenovačkih. Priča je bila izvedena do kraja: Stevo je popisne rezultate predočio i svome susjedu, povjesničaru Franji Tuđmanu, na temelju kojih je započela višegodišnja hrvatska “obrana” pred najezdom novih srpskih “dokaza”.

U popisu posebno iznenađuje brojka o stradanju u Jasenovcu. Popisom stradalih bilo je obuhvaćeno nešto manje od 50.000 ljudi! Uslijedila su i nova iznenađenja, posebno ona vezana za stradanja u Kragujevcu i Kraljevu. I u ovom popisu jasno se potvrdilo samo to da je Jasenovac, po broju ubijenih, bio prva ‘tvornica smrti’ na tlu Jugoslavije i da poslije njega slijedi ona u Nišu, Crveni križ, s gotovo 17.000 ubijenih, Stara Gradiška s nešto manje od 10.000, Zemun – Sajmište, s otprilike 8000 žrtava…

>>> Kraj sedmog nastavka

POTRAŽITE NA SVIM KIOSCIMA NOVU KNJIGU 'MISIJA: UBITI TITA, PAVELIĆA, LUBURIĆA' PO CIJENI OD 49,90 KN

Tema: Feljtoni

Komentari 82 Pogledaj sve komentare
  • Avatar DambaTheBlackMamba
    DambaTheBlackMamba Srijeda, 21.03.2018. u 22:42

    Drugovi mr.Rasheta & dr..Clownsky .... koji crveni freakovi. Imali takvog nečega sličnoga i u srbiji ??? Ako ima vi nama prodajte vaše a mi vama poklonimo naše jer je u biti i onako vaše ;-)

  • Avatar Manuutd
    Manuutd Srijeda, 21.03.2018. u 07:25

    Pobogu Rašeta jesi ti svoj??Šta maltretiraš danima Hrvate i ostale??

  • Default avatar - raul-gonzales
    raul-gonzales Srijeda, 21.03.2018. u 07:12

    Opet komunjare

Komentiraj, znaš da želiš

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.

Message