Pala sam u nesvijest dok sam uživo prevodila znakovni jezik

Mirjana Juriša (61) iz Zagreba izvršna je direktorica Hrvatskog saveza gluhih i nagluhih grada Zagreba te komunikacijska posrednica, a više od 38 godina radnog staža posvetila je hrvatskom znakovnom jeziku. Ipak, kaže, najviše je prepoznaju s televizije gdje godinama prevodi informativne, dokumentarne i druge emisije na znakovni jezik.

POGLEDAJTE VIDEO:

Pokretanje videa...

00:07

Video: 24sata/pixsell

- Nisam u obitelji imala susreta s gluhim ljudima, nego sam tek tijekom studija defektologije na fakultetu prvi put susrela znakovni jezik. Zaintrigirao me jer mi se činio vrlo egzotičnim, a i pitala sam se u kojoj je mjeri riječ o pravom jeziku, a koliko su to skraćeni simboli. Osim na fakultetu, jezik sam učila i u Savezu gluhih među ljudima koji ga koriste u svakodnevnoj komunikaciji – započinje svoju priču Mirjana Juriša (61) iz Zagreba.

Shvatila je odmah na početku da je riječ o složenom jeziku koji se s godinama mijenja, razvija i nadopunjuje. Ima svoju gramatiku i jezična pravila kao i svaki drugi jezik, a sve riječi koje govornici koriste u znakovnom jeziku se mogu pokazati.

- Stoga nas sve stručnjake smeta kad netko kaže da je riječ o neverbalnoj komunikaciji - riječ ne mora biti izgovorena da bi bila riječ. Također, susrećemo se s nekim predrasudama kao što je mišljenje da je znakovni jezik isti na cijeloj planeti. To nije točno. Svaka država ima svoj nacionalni znakovni jezik. Postoji i međunarodni znakovni jezik koji se sastoji od oko 3.000 unificiranih pojmova pomoću kojih se gluhi mogu razumjeti na cijeloj planeti. No kao i svaki drugi, znakovni jezik ima svoje specifičnosti, psovke, vulgarnosti – nabraja ona prisjećajući se kako su ona i njezini kolege još od 1984. godine pokušavali na Hrvatskoj televiziji omogućiti komunikacijskog posrednika koji bi prevodio sadržaj za gluhe. Trebalo je mnogo truda i vremena da se čvrsto zatvorena vrata tadašnjih struktura makar malo odškrinu.

- Mnogo smo truda uložili u objašnjavanje da su građani oštećena sluha i gluhi građani oni koji također imaju pravo na informacije kao i svi ostali. Tek 1987. uveli su mogućnost komunikacijskog posrednika za samo jednu emisiju, a 1992. godine tijekom rata i ratnih razaranja shvatili su da i gluhi imaju pravo znati što se zbiva u zemlji, pa su našu uslugu omogućili i za informativne emisije. Danas je situacija daleko bolja i uspjeli smo senzibilizirati mnoge. Danas smo prisutni u Dnevniku i svim vijestima, a postoji i titl ako netko želi gledati emisije na taj način. Preko teleteksta na 1. programu na stranici 888 pojavljuje se titl. On koristi ne samo gluhima, nego i starijima koji slabije čuju jednako kao i ljudima koje neki sadržaj zanima, ali zbog buke u okruženju nisu u mogućnosti čuti program – ističe Juriša dodajući kako je njezin posao vrlo zahtjevan i težak jer je riječ o simultanom prevođenju.

-  Ponekad imamo vremena za pripremu, ali češće su situacije gdje u studio ulazimo bez ikakve pripreme i snalazimo se kako znamo i možemo. Posebno je teško jer tijekom trajanja neke emisije cijelo vrijeme stojimo, a studio je mjesto gdje je zbog rasvjete zagušljivo i vruće. Govornici u studiju ponekad govore vrlo brzo ili nerazumljivo, a ima situacija gdje za pojedine riječi moramo tražiti kako ih objasniti našoj publici. Primjerice, ako govorimo o preferencijalnom glasovanju, sama riječ „preferencijalno“ našoj publici ne znači ništa, pa onda dajemo kontekst i objašnjavamo da je riječ o glasovanju po principu osobnih simpatija. Na televiziji zapravo radimo simultani prijevod, a znakovni jezik to ne trpi. Zato nam se često događaju greške, no uspijemo sve izgladiti - iskrena je Mirjana koja kaže da je u nekoliko navrata imala i neugodnih iskustava.

-  Onesvijestila sam se dvaput u studiju. U emisiji Normalan život naglo mi je pozlilo, no osjetila sam da se nešto zbiva pa sam se izmaknula s ekrana i pala u nesvijest.  Također, srušila sam se i kod Helge Vlahović tijekom emisije, no srećom su joj gosti bili liječnici pa su mi odmah pomogli - prisjetila se objašnjavajući kako čovjek u studiju nikad ne zna što se može dogoditi. Bilo je raznih situacija koje su je dirnule pa je nerijetko plakala.

- Evo, baš prije koji mjesec, kad su naši na Olimpijadi osvojili medalje, rasplakala sam se od sreće tijekom priloga. Iako smo profesionalci, i mi smo ljudi pa nas neke emotivne priče dirnu do te mjere da se ne možemo suzdržati od emocija. No ljudi nas doživljavaju različito. Sada su se već navikli da smo prisutni u kutu ekrana, no u početku je bilo svakakvih reakcija. Sjećam se, jedanput me nazvao gospodin koji je bio jako nezadovoljan i kazao je da mu odvlačim pažnju. Dogovorili smo se da preko televizora stavi krpu kako bi me prekrio, i to je učinio. Više nije zvao. Ima i onih koji zbog svoje neinformiranosti znaju pitati jesmo li pijani budući da često mašemo glavom i koristimo razne neuobičajene pokrete - nasmijala se.

Pozitivan odjek posla ipak primjećuje, ne samo po ljudima koji je zaustavljaju i pozdravljaju na ulici, nego i po broju onih koji se javljaju u Savez sa željom da nauče znakovni jezik i sami svojim radom pomognu gluhim sugrađanima.

- Trenutačno nam nedostaje više od 60 profesionalnih komunikacijskih posrednika. Neki nam dolaze jer kao i ja u početku, jezik smatraju egzotičnim. S druge strane, dio ljudi je osvijestio da posrednik može biti struka i zanimanje, pa se žele okušati u tom dijelu profesionalnog života. Za gluhoslijepe treba još i više stručnjaka, tako da postoji veliki potencijal - opisuje Mirjana. Ona i njezini kolege kao simultani prevoditelji raznih medijskih sadržaja nerijetko se žele i svojim mišljenjem uključiti u diskusiju koju prevode, no tada duboko udahnu i ponove u sebi da su tu samo kako bi prevodili.

- Svi smo mi bombardirani raznim informacijama, a neke od njih su i glupe. I te glupe informacije također moramo prevesti. Pa ako su dostupne nama čujućima, zašto ne bi bile i gluhima? I oni imaju pravo čuti i pametne stvari i gluposti u jednakoj mjeri kao i svi ostali. Uostalom, ono što dobiju našim prijevodom mogu koristiti za daljnju komunikaciju i raspravu na Facebooku ili tijekom druženja – nasmijala se. Suprug joj je preminuo prije osam godina, a ima kćer i unučića starog godinu dana. O njemu priča raznježeno, a kaže kako je maleni prepoznaje kad je vidi na televiziji.

-  Kćer mi kaže da tada pruža rukice prema ekranu i gladi ekran, kao da me želi dohvatiti – rekla je.

Kao i sva druga zanimanja, i ovo je podložno raznim profesionalnim bolestima.

- To je manualni rad, vi cijelo vrijeme koristite ruke i tijelo. Recimo, to je i razlog zašto ne možemo sjediti. Znakovni jezik se ne pokazuje samo rukama, nego i tijelom do ispod struka, mimikom lica i nekim pokretima tijela. Ako želim reći „roditi“ moram zamahnuti rukom od trbuha prema preponama. Kada bih sjedila, taj pokret se ne bi vidio. Također, radimo na istraživanju koje bi trebalo pokazati jesu li korisnici znakovnog jezika, gluhi, u jednakoj mjeri izloženi bolestima kao i mi stručnjaci. Pretpostavka je da se oni znakovnim jezikom koriste samo kad govore, a mi ga koristimo tijekom cijelog dana u više različitih situacija, čak i po nekoliko sati odjedanput bez odmora - zaključila je Mirjana.